To je blještavi amalgam koji je svojim sastojcima žarko obasjao pjesničku scenu

Kad su Milana Kunderu u jednom intervjuu pitali zašto više ne piše poeziju, on je odgovorio: "Ja nisam napustio poeziju, ja sam je izdao. Za mene lirska poezija nije samo književna vrsta, već prije svega koncepcija svijeta, stav prema svijetu. Taj stav sam napustio onako kako se napušta religija. Lirik se uvijek poistovjećuje sa svojim osjećanjima. Antilirski stav je nepovjerenje kako prema vlastitim tako i prema tuđim osjećanjima. Antilirski stav je uvjerenje da postoji beskrajna razdaljina između onog što mislimo o sebi i onog što zaista jesmo; beskrajna razdaljina između onog što stvari žele biti ili misle da jesu i onog što jesu".
U poeziji je mnogo onih koji tu razdaljinu ne vide ili ne doživljaju, ima i onih koji tu razdaljinu podcjenjuju, onih koji je ignoriraju ili onih koji nas silom, ili posve neiskreno, uvjeravaju da ona ne postoji. Pjesnici koji pišu i misle s punom vjerom u svoje ili tuđe osjećaje, koji su osvijestili čista i nepatvorena lirska opredjeljenja, a pritom se znaju virtuozno igrati u jeziku, u stihovima, pa i u formama posebnih zbirki, rijetki su i važni koliko je rijetka i važna autentična, vrhunska poezija. 
Takvu poeziju već godinama piše i objavljuje Evelina Rudan, pjesnikinja rođena u Puli 1971. a danas izvanredna profesorica na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. 
Evelina Rudan danas je naš najsvježiji, najoriginalniji, najprecizniji pjesnički glas, a to silno uvjerljivo dokazuje i u svojoj najnovijoj zbirci "Polje, slama, žudnja" (Fraktura, 2025.). Njeni stihovi istovremeno pričaju i pjevaju, ona slamnigovski osjeća jezik, igra se slikama poput Josipa Severa, budi emociju kao Vesna Parun, pred čitatelja i slušatelja podastire znakove koji zovu na istraživanje, na putovanje kao što se putuje kroz drevne predaje i mitove, kao što se čovjek vraća bajkama, kao što se traga za davno upisanim znakovima u kamenu, u imenima i u pričama.