Kultura
205 prikaza

Nismo lijepi obrva slijepljenih od vode i crvenih očiju

1/4
Evelina Rudan je dobitnica nagrade ‘Ivan Goran Kovačić’ za najbolju pjesničku knjigu, za zbirku ‘Smiljko i ja si mahnemo’, a dobitnica nagrade ‘Goran za mlade pjesnike’ je Vida Sever za rukopis ‘Suho mjesto’

 

Jedna vedra i sjetna, emotivna i intelektualna, razigrana i razgovorna knjiga pjesama o susretu dvoje bliskih prijatelja koji se ogledaju jedno u drugom, pisana na istarskoj čakavici, proteklih je godinu dana magnetično navela kritiku i čitatelje da se zaljube u nju! Riječ je o knjizi “Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)” u izdanju Frakture, autorice pjesnikinje i profesorice Filozofskog fakulteta Eveline Rudan, dobitnice ovogodišnje nagrade “Ivan Goran Kovačić” za najbolju izvornu pjesničku knjigu tiskanu u dvogodišnjem razdoblju. Uz nagradu za najbolju knjigu, dodijeljena je i nagrada s dugim stažom (od 1977. godine), “Goran za mlade pjesnike” (za autore do 30 godina), 20-godišnjoj studentici kroatistike i komparativne književnosti Vidi Sever iz Varaždina za rukopis “Suho mjesto”. Obje nagrade dodjeljuju se u okviru naše najdugovječnije i najvažnije pjesničke manifestacije Goranovo proljeće. Nagrada za najbolju izvornu knjigu “Ivan Goran Kovačić” je “mlada” nagrada koja predstavlja neku vrstu osvježenja Goranova proljeća - ove se godine dodjeljuje po drugi put (prvi je put 2019. godine nagradu dobila Martina Vidaić za knjigu “Mehanika peluda”). Nagrada se dodjeljuje bijenalno, naizmjenično s nagradom “Goranov vijenac”, koji se daje za izniman doprinos hrvatskoj poeziji.

 | Author: Petar Glebov/PIXSELL Evelina Rudan Petar Glebov/PIXSELL

Čakavska balada o prijateljstvu 

Ako su pjesnici čuđenje u svijetu, kako je rekao A. B. Šimić u svojoj pjesmi naslovljenoj “Pjesnici”, kako se i čime učinak tog čuđenja mjeri? Kako se mjeri kvaliteta poezije i pjesničko umijeće, kako se mjeri oštrina vida njihovih očiju koje “velike i nijeme rastu pored stvari”? Žiri koji dodjeljuje nagradu na ova pitanja mora odgovoriti u obrazloženjima nagrada i na neki način obraniti svoju odluku, što svakako nije lagani posao. U prvotnom širokom izboru za nagradu “Ivan Goran Kovačić” bilo je osamdesetak naslova. Cijenjeni žiri u sastavu Branislav Oblučar, Miroslav Mićanović i Dorta Jagić izabrao je pet finalista, a to su, uz Evelinu Rudan, bili i Alen Brlek s knjigom “Sang”, Nada Topić s knjigom “Stope u snijegu”, Marijana Radmilović s knjigom “Putovanje oko tijela” i Stipe Grgas s knjigom “Zablaće”. Knjigu Eveline Rudan jednoglasno su proglasili pobjedničkom napisavši između ostalog: “Šarmu knjige zasigurno pridonosi i jezični medij - istarska čakavica; standard i dijalekt dva su paralelna i ravnopravna toka kojima jednako uvjerljivo teče autoričin pjesnički govor. Upotreba čakavice za ovu pjesnikinju nije tek pitanje očuvanja jezične i kulturne baštine; Rudan u poeziji pokazuje svijest o prethodnicima i suvremenicima koji su modernizirali mogućnosti poetskog izričaja na ovom dijalektu i obogatili ga, a ona svojim knjigama čini isto”. Lirska protagonistica, subjektica (sama autorica), kroz 40 pjesničko-dramskih prizora sreće se sa svojim prijateljem iz djetinjstva, intimusom i bliskim sugovornikom. Dok je njeno radno mjesto na Filozofskom fakultetu, Smiljkovo je na Strojarskom. Njihovi su svakodnevni susreti upravo ti momenti u kojima nastaje pjesma kroz prisjećanje, povratak u prošlost i ogledanje u sadašnjosti. “Čakavicom pišem jer je to izazov! Ono što mene zanima u poeziji je da iznenadi na različitim razinama, od sloga do stiha, da učini nešto neočekivano, a to je teži put. Smiljko je osoba koja predstavlja našeg bliskog drugog, pred kime lirska protagonistkinja može biti samo ona”, rekla je nagrađena Evelina Rudan o svojoj knjizi. “Smiljko i ja si mahnemo” je knjiga koja razveseljava i rastužuje, nasmijava i vraća u prostore sjećanja, a sama je autorica rekla kako posjeduje “učinak vedrine”. Evelina Rudan (1971.) rođena je u Puli. Ovo joj je peta zbirka poezije. Za “Smiljka” je već nagrađena nagradom “Fran Galović” 2020. godine. Predaje na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bavi se usmenim žanrovima, intertekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane književnosti i oblicima nove usmenosti. 

Mlada laureatkinja: ‘Vodila me temeljitost i samokritika’

Mlada “Goranovka” Vida Sever (2001.) rođena je u Varaždinu, već je sudjelovala u srednjoškolskim književnim natječajima kao što su LiDraNo, Poezitiva i Goranovo proljeće za srednje škole, u školskim književnim večerima te u književnoj tribini Učitavanje u Booksi. Pjesme su joj 2017. objavljene u časopisu Tema. “Ova mi je nagrada najprije ogromno iznenađenje, radost i nešto što priželjkujem još od početka srednje škole. Velika mi je čast pojaviti se među imenima koja već dugo čitam i pratim. Na rukopisu sam svjesno radila otprilike godinu dana, no njegovu priču gradim gotovo pet godina. Tek sam prošle godine uspjela pročistiti i urediti sve pjesme i posložiti ih u cjelinu s kojom sam napokon bila zadovoljna. U procesu sam najviše inzistirala na temeljitosti, zdravoj dozi samokritike i iskrenosti prema samoj sebi”, komentirala je mlada laureatkinja Vida Sever nagradu “Goran za mlade pjesnike”. 

SMILJKO I JA SI MAHNEMO (9.) 
/ Evelina Rudan

smiljko i ja si mahnemo
ode spred zgrad ja ga gledan gori
i on me gleda doli
vičen mu
gren na niki sastanak
viče mi: hoj, hoj
vičen mu
najraji bin popeljala galjardu da me čuva
viče mi
popelji je, popelji
i ja popeljen galjardu, zavežen je spred fakulteta
i donesen noj jedan naviljak suhe arbašpanje
galjarda preživa
smiljko noj viče:
o moja, ča još si živa, noj reče
živa, živa, rečen ja, sad će me čuvat
kako ča nas je čuvala u maloj vali u polju
i već smo tamo svi mi i galjarda i kiteša i srnela
i smiljko i vedran i ja
mrež velike i male vale u polju
 su dva šestilja
tiču se s koreni i tiču se s granami
debla nin skupa delaju vrata
i mi tečemo simo i tamo
do sunčezahoda, do zvizd na nebu
do šćurki u škuremu
sve oko nas je teplo i mehko
zemlja je naša i svit je naš
i naši su još naši i živi su svi

MAKSIMIRSKA U VODI 
/ Vida Sever 

danas su moji prijatelji dobro kada
prelazimo poplavljenu maksimirsku 
imamo nove škrape po tijelu
i odlijevamo ih bez greške u beton
ono što se stvorilo u meni
je snažno i
sve trstike i hrđavosti
isplivale su dobrovoljno
iz nogavica u vodu 
kao punoglavci iz staklenke
upute su se razmočile po džepovima ali
prijatelji znaju gdje stanujem
i gledaju me kako skačem
s terase u vodu do vrata
vješto da ne udarim 
ljeto na dnu
prijatelji znaju
da je ovo nulta godina
i ne očekuju od sebe neprestanost
i glatka lica
preživiš ako plivaš po maksimirskoj 
umreš ako hodaš
nokti su mi napokon kratki
za gladiti sve njihove dragosti
jer više nisam mačka
koju ne uspijevam uhvatiti tjednima
iako mi liže prozore 
i ostavlja dijelove svojih mrtvih života
nismo lijepi
obrva slijepljenih od vode
i crvenih očiju
ljubimo se jezikom na trijemu sojenice
možemo
preboljeli smo dječje bolesti
i useljavamo se u vodu
obrnutom evolucijom
pa nema dvorišne zemlje u kosi
kada liježemo 
čišći od destilata 
zagrljeni grubim dekama
i pravimo se da je vrijeme starije
leđa su nam otkrivena
za žmarce
noga prebačena
jer nam je toliko žuto i
ne odlazimo još neko vrijeme
zapravo uopće

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.