Tragična smrt YU zvijezde - nije dočekao tridesetu
Davor Dujmović ostat će upamćen kao Perhan iz filma Dom za vješanje, ali i po ulogama u Top listi nadrealista. Tragično je preminuo 31. svibnja 1999. godine.
Početak karijere praktički ga je zatekao nespremnog. Naime, jednom prilikom, dok je bio dječak, susreo se s Emirom Kusturicom i njegovim asistentom.
Asistent je odmah pita Davorovog oca bi li htio povesti sina na audiciju za film "Otac na službenom putu", na što je on i pristao. Kasnije se pokazalo da je on baš savršen za tu ulogu. Poslije filma "Otac na službenom" odlučio je upisati filmsku akademiju, ali to mu nije uspjelo. S nepunih osamnaest godina dobio je glavnu ulogu u idućem filmu Emira Kusturice "Dom za vješanje" i nakon toga je proglašen jednim od najboljih glumaca u Europi.
Dok je išao u drugi razred niže glazbene škole, imao je običaj nakon nastave svratiti kod svog oca koji je tada radio na tržnici Markale.
Kako je rekao, sebe smatra prije glazbenikom nego li glumcem jer je kao dijete počeo svirati klavir.
"Bili smo siromašni, nisam imao instrument, ali je moja mama poznavala čistačicu u školi koja mi je noću otključavala učionicu i ja sam tako vježbao. Zapravo, svirao sam uvijek neke svoje gluposti, ali kad bih ujutro došao na nastavu, odsvirao bih točno ono što se od mene tražilo“, pričao je Davor.
Bio je multitalentiran - volio je glazbu, ali kao glumac već je s 20 godina bio nominiran za europskog Oscara, i svrstali su ga među 10 najboljih glumaca u Europi. No, na pitanje smatra li sebe umjetnikom, odgovorio je:
"Razni ljudi sebe nazivaju umjetnicima i glupo mi je o tome pričati. Sudeći po onom što sam napravio glupo bi bilo reći da nisam umjetnik. Ne znam da je itko s prostora bivše Jugoslavije ikad bio nominiran za europskog Oscara osim mene. Ali za mene je sve to rock'n'roll. Što god da budem radio, a u stanju sam raditi razne poslove, sve će to imati umjetničku vrijednost. Štogod da radim, trudim se da to ne bude obično i jednostavno."
Kako je rekao, uvijek voli improvizacije i sve radi u dogovoru s redateljem.
"Često puta se dogodilo da se uključe kamere, a da ni glumci, ni redatelj nisu znali što ću reći. Čitam i slušam kako drugi glumci govore kako krvavo rade da bi 'ušli u lik' i transformirali se. Čovjek bi stekao dojam da glumci stalno pate. Kod mene je tako da čim odjenem na sebe kostim i to učine i kolege, kod mene proradi ono što treba."
U razgovoru s novinarima 1996. godine, na pitanje koji su mu daljnji planovi, rekao je da ne zna odgovor.
"To je malo teže pitanje, naročito za mene jer sam izgubio grad. Čekam da se smiri situacija...", rekao je Dujmović, misleći na rodno Sarajevo iz kojeg je otišao zbog rata kao tinejdžer.
Velika slava i uspjeh koji su došli vrlo rano, velika odgovornost koju je osjećao zbog tog uspjeha i prekinuto djetinjstvo zbog rata, sigurno su pridonijeli tragičnom kraju prerano ugaslog života.
"Ne vjerujem u sudbinu, prije bih rekao da je sve slučajnost", odgovorio je jednom novinarima. Nažalost - sudbina ili slučajnost što je slava odabrala baš njega, završili su tragično.
Početkom devedesetih došao je u dodir s heroinom i nekoliko puta se neuspješno pokušavao liječiti. Rat ga je zatekao u Sarajevu odakle odlazi u Beograd. U Srbiji je snimio nekoliko filmova, a možda i najpoznatiji je "Underground".
U tom periodu preko medija je poručivao: "Ono što donosi heroin ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. U početku je bilo "ja sam mal' pa sam radoznal", ali radoznalost se u ovom slučaju plaća ovisnošću."
Poslije rata odlazi u Sloveniju, gdje se borio s alkoholizmom i depresijom, da bi 31. svibnja 1999. godine počinio je samoubojstvo vješanjem u slovenskom Novom Mestu - samo četiri mjeseca prije 30. rođendana.