Iako ovih dana slavi 71. rođendan, za Ibricu Jusića umirovljenje ne dolazi u obzir. Ove godine legendarni dubrovački trubadur proslavlja 50 godina umjetničkog rada, a povodom toga snimio je novi album na kojem se nalazi 14 pjesama slavnih autora koji su na neki način obilježili njegov životni put.

Vaš novi album ‘Harlekino’ neka je vrsta vaše glazbene autobiografije. Otkud ideja za autobiografski album?

Dugo sam razmišljao o tome da pjevam pjesme koje su mi obilježile život, a do sada ih nisam imao prilike snimiti. Recimo, Oliver i danas zna na koncertima započeti ‘Molitvu za Magdalenu’ pričom o tome kako sam mu jednom uletio u garderobu i rekao da nikad neću oprostiti Runjiću što je pjesmu dao njemu, a ne meni. Također, albumom sam htio odati počast mojim prijateljima kojih više nema - Đorđu Novkoviću, Dragi Britviću, Ivici Perclu, Zdenku Runjiću i Arsenu.

Na albumu ni u jednoj kompoziciji nema više od dva instrumenta. Zbog čega takav minimalistički pristup?

Tako sam se dogovorio s producentom, mojim prijateljem Elvisom Stanićem, i Sašom Olenjukom, prvom violinom mariborske filharmonije. Drago mi je da ponovno surađujem s Croatiom Records, ipak sam za Jugoton snimio neke od svojih najboljih ploča. A onda su mi jednog dana rekli da sam za penziju. Ovim sam dokazao da ipak nisam.

Na albumu se nalaze i dvije Arsenove pjesme, ‘Kuća pored mora’ i ‘Moderato Cantabile’“. Zbog čega baš te dvije skladbe? Je li vam Arsen bio uzor kao mladom glazbeniku?

Na tim pjesmama sam pekao zanat, a Arsen ne samo da mi je bio uzor, nego sam ga i jako volio iako nisam siguran je li ta ljubav bila obostrana. Naš je odnos bio čudan i pun oscilacija. Kad smo svirali u Berlinu 1982. lijepo smo se družili. Čak mi je i pokazao kuću u kojoj je Gabi živjela kao dijete. ‘Ibrice, zamisli, s ovog je prozora dvogodišnja Gabi mahala Hitleru i njegovim hordama’, šalio se tada. Prije desetak godina nagovarao sam ga da snimim album ‘Ibrica pjeva Arsena’. Bio je oduševljen, no već idući dan me je popljuvao. Takav je bio čovjek, znao je me ponekada povrijediti, ali sve mu je oprošteno jer smo se čuli u pravom trenutku, nedugo prije nego što je otišao. Rekli smo jedan drugome što smo imali reći, on je otputovao, a ja sam ostao.

Uvrstili ste i dvije talijanske kancone, ‘Caruso’ i ‘Adio’. Što vas veže za skladbe?

Moje djetinjstvo i prvi dolazak u Zagreb. Bio sam štićenik Lošinju i 1962. smo bili na ekskurziji u Zagrebu. Prolazili smo Ilicom pokraj varijetea, danas je to Kerempuh, i u izlogu sam vidio poziv na audiciju za ‘Mikrofon je vaš’. Prijavio sam se i zahvaljujući tome ostao još pet dana lutati Zagrebom. Prošao sam jer su svi osim mene izabrali tada popularnu pjesmu Zdenke Vučković ‘Kralj pajaca’. Jedino sam ja, ludo dijete iz Grada, pjevao ‘Adio adio’.

Bili ste u popravnom domu? Zbog čega?

Iako sam od malih nogu glumio i pjevao u dubrovačkom kazalištu, bio sam nestašno dijete pa su mišljenja o meni bila podijeljena. Jedni su govorili da sam musliman i problematično dijete od kojeg nikad neće biti ništa, da sam razbojnik i da me treba strpati u zatvor. Drugi su pak mislili da sam talentiran, da mi treba pomoći i školovati me. Tada sam uvidio da bi mi život mogao krenuti u pogrešnom smjeru pa sam se dobrovoljno javio u popravni dom. Bilo mi je 12 godina. Bio sam odgojno zapušteno dijete te, kao i mnogi, odrastao na ulici. No u jednom sam trenu postao dežurni krivac za sve loše što se događa u gradu, napravio ja to ili ne, pa sam odlučio da je vrijeme da odem.

Znači, u Dubrovniku ste kao dijete bili proskribirani zbog podrijetla?

Ivo Vojnović je u svojim dramama najbolje obradio antagonizam Dubrovčana spram Hercegovaca i Bošnjaka. I danas je tako, ali o tome ne volim govoriti. Znam tko sam i što sam. Kad dođete u Blagaj pokraj Mostara, odakle je moja majka Emina, tamo je moja begovina. Naša obitelj podrijetlo vuče sve do početka 17. stoljeća. Za razliku od mnogih, znam gdje su mi korijeni i ne sramim ih se.

Imali ste buran život. Zanat ste pekli, osim na legendarnim dubrovačkim Skalinama, i u Parizu. Kako su izgledali vaši pariški dani?

Jao, nikako! U Pariz sam zapravo zbrisao ranih 70-ih kad su počeli nemiri zbog hrvatskog proljeća. U to sam vrijeme puno pjevao na fakultetima ispred Mike i Savke pa sam se odlučio skloniti od svega toga. Stigao sam u Pariz s 500 maraka koje su se vrlo brzo istopile. Na željezničkom kolodvoru izašao sam pun očekivanja, a dočekala me ona grozna pariška kiša - ništa ne pada, a skroz si mokar. Ogledam se oko sebe i vidim svuda ružne, sive zgrade, s kojih se ljušti žbuka. Sjeo sam u taksi i on me je odveo u hotel koji je vodila jedna korpulentna madame, kapacitet Fellinijeva ‘Amarcorda’. Legao sam na krevet i pokušao zaspati, kad odjednom iz susjednih soba začujem dahtanje i stenjanje. Tada sam shvatio da me taksist nasamario - odveo me je u bordel gdje se sobe iznajmljuju na sat tako da sam vrlo brzo završio na ulici bez prebijene pare u džepu.

Kako ste se snašli?

Prao sam pjate u restoranima, konobario i svirao gitaru u pauzi. Gazda me je čuo te mi rekao da bolje pjevam i sviram nego što poslužujem. Kad sam malo naučio francuski, počeo sam kucati na vrata pariških kabarea. Prvi angažman dobio sam u cabaretu Don Camillo u Latinskoj četvrti. Taj cabaret postoji u Parizu i danas. Jedan je od rijetkih koji su ostali. Pjevao sam im svoje interpretacije pjesama Jacquesa Brela i oduševio ih. Iako su mijenjali pjevače svakih 15 dana, mene su zadržali čitavu godinu. Ubrzo su me pozvali i da nastupim u radijskoj emisiji Jacquesa Chancela. Brel se samo zbog te emisije vratio s otoka na koji se povukao u mirovinu. Čuo je da jedan mali Jugo pjeva njegove pjesme i htio me je upoznati. Kada je čuo moju verziju ‘Ne me quitte pas’, rekao mi je da ima osjećaj da ju je pisao za mene. Bio mi je to najveći kompliment koji sam primio u životu.

Jacquesa Brela danas se sjećaju samo oni najstariji. Što se dogodilo šansoni? Zašto je nestala?

Šansona je životni stav, a danas ima jako malo ljudi sa stavom. Čitav svijet je otišao u dekadenciju, pa tako i estrada. Nije ni čudno jer je zavladao potrošački mentalitet. Nema više sustava koji bi odgajao mlade talente. A nema ni umjetnika koji u svojem radu žele ‘otići do kraja’. Da postignem sve ono što sam postigao prošao sam glad, žeđ i neimaštinu. Danas se smijem kad me zovu i nude mi smještaje u luksuznim hotelima. U sobama poseban krevet dobije i moj pas Bond. Uvijek se pitam gdje su bili prije 40-ak godina kad sam spavao u parkovima. Danas je jako malo takvih. Svi bi htjeli sve preko noći.

Vaša pjesma ‘Trubač sa Sienne’ neko je vrijeme bila neslužbena himna hrvatske emigracije. U kakvim ste odnosima bili s tadašnjom emigracijom? Jeste li zbog toga imali problema s Udbom?

S emigracijom sam uvijek bio u dobrim odnosima, ali nikad s ekstremistima, nego s običnim ljudima koji su voljeli moju glazbu. Gdje god sam došao, primili bi me srdačno. Zbog toga su mi u nekoliko navrata oduzimali pasoš. Nije mi bilo ugodno kad su me udbaši pozvali na razgovor i pustili mi kasetu na kojoj je bio ustaški grb, a na kaseti svira ‘Trubač sa Sienne’. Jedva sam im objasnio da je to pjesma Dobriše Cesarića koju sam uglazbio jer je to tražio JAZU kad se obilježavao Cesarićev jubilej. Ali nije vrijedilo. Pitao sam ih tada tko me želi strpati u zatvor. Rekli su mi da ih je posjetila grupica uglednih Dubrovčana i da im je uručila ovu kasetu.

Bili ste bliski s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Kako je izgledao vaš odnos?

Pjevao sam Tuđmanu kad mu nitko nije htio pjevati, ali razišli smo se kad me htio uvaliti u svoju stranku. Upoznao sam ga 1989. godine na jednom od emigrantskih skupova na kojem je govorio s Vladom Gotovcem, kojega sam obožavao. Puno sam toga od njega naučio. Već tada sam primijetio određenu netrpeljivost prema njemu s Tuđmanove strane. Prilikom rasprave, više se slušaoca okupljalo oko Gotovca nego oko njega i to ga je nerviralo. Nakon skupa Tuđman mi je rekao: ‘Gospodine Jusiću, uskoro će doći vrijeme da se vratite u Hrvatsku. Stiže vrijeme promjena i trebat će nam ljudi poput vas’. Otkazao sam boravak u Francuskoj i pravac kući. Ne znam koliko je to bilo pametno, jer da sam ostao, danas bih imao francusku starosnu penziju.

Nedugo zatim počeo je Domovinski rat, čiji ste bili aktivan sudionik. Kako to izgleda kad umjetnik obuče uniformu?

Kad se zapucalo oko Dubrovnika, otišao sam ga braniti. Tri i pol godine bio sam na ratištu, pjevao u rovovima i skloništima. Umalo sam prolupao od toga. Znalo se dogoditi da jednu večer pjevaš dečkima, a drugi dan svi izginu. Oko 1994. godine više nisam mogao. Vratio sam se u Zagreb i otišao do Gojka Šuška. Rekao sam mu: ‘Gojko, situacija je grozna. Ako mi ne želiš uskoro u Vrapče donositi naranče, pusti me iz vojske’. On mi je rekao: ‘Ibrice, ti si svoje odradio, razduži što imaš i odi, bavi se umjetnošću’. To mu nikad neću zaboraviti. Poslije nisam tražio status branitelja niti sam bio u šatoru u Savskoj, iako podržavam te ljude. Razmišljao sam da im odem napraviti koncert, no napravio bih to iz poštovanja, ne iz političkih razloga. Kad sam svirao studentima 2009. godine, tu nije bilo politike, tražili su svoja prava. U šatoru je, bojim se, previše politike.

Tijekom života upoznali ste brojne velikane. Koga od njih posebno pamtite?

Nema umjetnika koji nije prošao pored Skalina dok sam svirao, a da nije zastao. Veliki skladatelj Henryk Schering izvadio je violinu i zasvirao sa mnom spontano. Ja sam pjevao, on mi je violinom držao kontru. Tko to može platiti? Jednom me je došao slušati pjesnik Mak Dizdar. Poslije smo se družili u restoranu Pod lozom i tamo mi je rekao: ‘Ibrice, ti ćeš uspjeti u životu, ali samo ako shvatiš život kao jednu polaganu rijeku koja teče. Mani se virova’. Ili sportskim rječnikom, ja sam trkač na duge staze, maratonac. Znao sam ne jesti u Parizu danima. Jednom sam tako pokisao ušao u kafić, a konobar samo što mi nije dao vritnjak. Našao sam se tako ponovno sam na mokroj ulici. Niz mene se cijedi, a ja se samo sjetim Maka: ‘Teci Ibro’. I tečem. U meni su još rokerski nerv i boemski đir.