Pri pomisli na kultnu beogradsku rock grupu Ekatarina Velika kod mene se, gotovo po nekom automatizmu, jave dvije asocijacije. Prva se odnosi na kratki roman, odnosno dužu pripovijetku koja je u bivšoj državi bila objavljena u drugoj polovici osamdesetih, u biblioteci čiji je sadržaj birao veliki argentinski književnik Jorge Luis Borges. Nevelike knjižice objavljivane su u kolima od po pet knjiga. U prvom kolu, koje je, koliko se sjećam, jedino i prevedeno u bivšoj Jugoslaviji, objavljena je i jedna pripovijetka američkog klasika Nathaniela Hawthorna, jednog od pisaca kojima je Borges bio fasciniran. Priča govori o činovniku koji radi u pošti, na odjelu koji se bavi spaljivanjem pisama čiji su primatelji tragično stradali. Činovnik je dužan svako pismo prije uništenja pročitati. Shrvan tragičnim sudbinama iz pisama, činovnik izvrši samoubojstvo. (Ovaj kratki siže treba uzeti s rezervom, zato što sam ostao bez svojih knjiga u ratu, a nikad kasnije nisam uspio pronaći knjižice iz te biblioteke.) Međutim, te priče se u osnovnim crtama sjećam i nakon četrdeset godina, što je samo po sebi svojevrsno čudo, koja, iako nema gotovo nikakvih dodirnih točaka s “biografijom” Ekatarine Velike, opisuje, čini mi se, sudbinski, tragični osjećaj života karakterističan za gotovo sve članove kultnog benda, što se pogotovo odnosi na Margitu Stefanović, Milana Mladenovića i Ivicu Vdovića. Druga asocijacija je duhoviti detalj iz crtanih filmova, kad se netko od “junaka” nađe nad provalijom, u zraku, i koji naglo padne tek u trenutku kad postane svjestan da lebdi u zrakopraznom prostoru. Smrt Milana Mladenovića, koja u slučaju Ekatarine Velike, koja se nakon njegove smrti raspala, iz moje perspektive predstavlja taj sudbinski moment, svijest o lebdenju nad provalijom. Mladenović je u prvoj polovici 1994. otišao u Brazil, gdje je s prijateljem Mitrom Subotićem i brazilskim glazbenicima snimao album “Angel’s Breath”. U ljeto se vratio u Srbiju, nakon čega mu je otkriven rak gušterače. Umro je početkom studenoga 1994. u Beogradu, čime je Ekatarina Velika prestala postojati. Prije Mladenovića, 1992. godine, umro je Ivica Vdović, prvobitni bubnjar benda. Četiri godine nakon Mladenovića, 1998., u Londonu je od srčanog udara umro Bojan Pečar, basist benda. Margita Stefanović je umrla u Beogradu u rujnu 2002. Jedini preživjeli član prvobitne postave je gitarist Dragomir Mihajlović.
Zanimljiv je podatak, vezan uz datume smrti članova Ekatarine Velike, od kojega bi se mogla stvoriti poprilično uvjerljiva teorija zavjere: Margita Stefanović je umrla 18. rujna, Vdović tjedan dana kasnije, 25. rujna, Pečar dva tjedna nakon Vdovića, 13. listopada, a Mladenović tri tjedna nakon Vdovića, 5. studenoga, dakle u nepuna dva mjeseca. Datumi, pretvoreni u tjedne, kumulativno prate temeljni matematički slijed: 1 + 1 + 1. Prema ovoj zamišljenoj teoriji zavjere, Dragomir Mihajlović će u zamišljenoj budućnosti, nadajmo se što daljoj, umrijeti četiri tjedna nakon Mladenovića.
U galeriji Srpskog kulturnog centra u Puli organizirana je izložba pod nazivom “Magi - kad krenem ka”, na kojoj je izloženo više od stotinu rijetkih fotografija Margite Stefanović Magi, legendarne i tragične klavijaturistice Ekatarine Velike, koja je i poslužila kao povod za ovaj tekst. Kako ističu autori i organizatori izložbe, ugledni glazbeni kritičari Dragan Ambrozić i Zorica Kojić, riječ je o posebnom projektu koji ima cilj rock umjetnike postaviti uz bok velikim imenima drugih umjetničkih disciplina. Izložba prati gotovo deset godina Margitina života i stvaranja, čija sudbina u nekim elementima poprima elemente antičke tragedije, čija je dubina pada, kao što je to slučaj s antičkom tragedijom, mjerljiva isključivo “visinom” s koje je započeo, od statusa neokrunjene princeze jugoslavenske rock muzike pa do napuštene garaže na beogradskoj periferiji, u kojoj je živjela posljednjih godina života. Rođena je 1959. u obitelji beogradskog kazališnog i TV redatelja Slavoljuba Stefanovića. Srednju glazbenu školu završila je u klasi s Ivom Pogorelićem, s kojim je uzimala privatne sate kod ruskog profesora Timikina.
Kao, uz Pogorelića, najtalentiranija u klasi dobiva ponudu za nastavak školovanja na moskovskom konzervatoriju, koju je odbila, nakon čega je u Beogradu upisala studij arhitekture, koji je uspješno završila 1984. Kao studentica je osvojila treću nagradu na međunarodnom natječaju u Japanu za rad na temu uređenja crnogorskog sela Reževići. Istodobno je važila za jednu od najtalentiranijih pijanistica u bivšoj Jugoslaviji. Prekretnicu u njezinoj glazbenoj karijeri predstavlja prisustvo na koncertu tek osnovanog sastava Katarina II Milana Mladenovića u kino sali “Topčiderska zvezda”. U svibnju 1982. upoznala je Milana Mladenovića koji je, fasciniran njezinim talentom, poziva da se pridruži bendu. Nakon povratka s tromjesečnog puta po Južnoj Americi, Margita Stefanović postaje stalnom članicom Katarine. Tijekom tog razdoblja Margita Stefanović sklada i kazališnu glazbu. Nakon raspada Ekatarine Velike nastavlja se baviti glazbom. Unatoč tome, iako iznimno popularna, Margita počinje tonuti u zaborav. Nakon što joj je 1996. umro otac, Margita je do kraja potonula u svijet droge. Pokušavala se na sve načine osloboditi ovisnosti, pa je prodala obiteljski stan i kupila dva manja, a s ostatkom novca otišla na put u Indiju. Želja da potpuno promijeni način života u dalekoj zemlji bila je još jedan neuspjeli pokušaj pa je po povratku kući poduzela nove, teške i autodestruktivne korake. Prodala je oba stana i ubrzo potrošila sav novac te ostala beskućnica. Posljednje godine života provela je u napuštenoj garaži u predgrađu Beograda i prihvatilištu za beskućnike na Voždovcu. Umrla je na Klinici za infektivne bolesti u Beogradu u 43. godini.
Ivica Vdović, poznat i kao Vd, koji je započeo tragični niz, rođen je u Beogradu 1961. U trećem razredu gimnazije, postaje član sastava Limunovo drvo, koji je vodio Milan Mladenović. Kasnije je svirao bubnjeve u sastavu Bore Đorđevića, Suncokret, ali je prvenstveno ostao upamćen kao bubnjar sastava Šarlo akrobata i Katarina II. Kad je Dragomir Mihajlović napustio Katarinu II, 1985., dolazi do promjene imena u Ekatarina Velika. Istovremeno, sastav napušta i Vdović. Iste godine je testiran na HIV i bio je prva osoba u bivšoj Jugoslaviji koja je registrirana kao pozitivna na HIV, od kojega je i umro. Bio je, po pričama, najšarmantniji član sastava, poznat po nekim neobičnim navikama kojih se striktno držao: nikud nije išao bez svojih bubnjarskih palica i nije koristio telefon.
“Isti taj Ivica 1985. godine otišao se testirati na neku čudnu bolest koja se pojavila u Beogradu. Vratio se i cijelom gradu rekao da je zaražen AIDS-om. Ovo je ružan i mali grad - okrenuo mu je leđa. A on je vrlo ponosno, dostojanstveno i skromno svirao bubnjeve u svom balon kaputu još godinu i pol dana”, izjavila je glumica Sonja Savić, bliska Vdovićeva prijateljica.
Član Ekatarine Velike, kao bubnjar, bio je i srpski glumac Srđan Todorović, od 1987. do 1990. godine, s kojim je, po tvrdnjama novinara Dušana Vesića, koje je iznio u knjizi u monografiji “Magi - kao da je bilo nekad”, Margita Stefanović bila u vezi: “U stalnoj potrazi za alfa mužjakom koji bi mogao obuzdati njezine raštrkane misli, Magi nije imala previše uspjeha. Ipak, Žika Todorović je imao posebno mjesto u njenom životu. Veza sa Žikom bila je najduža ljubav u njenom životu. O njoj nećemo puno saznati jer Žika nije rekao ni riječi. Njegova majka Snežana samo bi otkrila da je bio zaljubljen kao majmun”. Todorović se nedavno, u jednom intervjuu, osvrnuo na svoj rad u “ukletom” bendu: “Još nisam znao da će me Milan zvati da prijeđem u EKV, ali kad sam otišao iz Discipline kičme, potpuno sam prešao i koncentrirao se na glumu. Šest mjeseci kasnije ušao sam u Ekatarinu. Prema meni su se ponašali jako zaštitnički, bio sam šest godina mlađi od njih. Nisu mi dali ništa okusiti, ni mrvicu”. Na pitanje novinara je li im zahvalan na tome, Todorović je izjavio: “Kako da ne, inače danas ne bih bio živ”.
U monografiji “Dečak iz vode” (2008.), posvećenoj Milanu Mladenoviću, koju je priredio Flavio Rigonat, objavljen je i dio intervjua koji je Mladenović dao magazinu Ćao 1989., u kojem je, čini mi se, Mladenović iznio i temeljnu filozofiju svoje poetike koja je obilježila diskografiju Ekatarine Velike: “Biću iskren - nisam siguran da čak imamo i svoju sadašnjost. Izvesno je da stihijski idem kroz život, pa gde se zaustavim. Jedno je sigurno - nikad ne znam u kom ću smeru krenuti. Danas, mladom čoveku nije dozvoljeno da radi, jer nema slobodnih mesta, zapravo sva ta potencijalna mesta popunjena su nekim starim, dosadnim, olinjalim tipovima, koji ništa ne preduzimaju da se izvučemo iz blata u koje smo zaglibili. U ovom trenutku mi mladi nemamo budućnosti... Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, koja s nestrpljenjem čeka da nas proguta. A iznad nas, razbuktala se vulkanska lava koja počinje da curi, rasteže se po nama - narodu, šta bismo mi sad mogli da uradimo? Ne znam ni sam, čini mi se da smo stisnuti - ne možemo ni korak nazad, ali ni korak napred... Mladima su vezane ruke - moraju da se prilagođavaju i iznad svega trpe život...”.
Pjesma, koja je amblematska za “biografiju” Ekatarine Velike, kao svojevrsno proročanstvo, nesumnjivo je pjesma “Par godina za nas”: “Nisu dovoljne reči, samo obične reči, da me vrate u život, nije dovoljan dodir ni da znam da te imam još samo par godina za nas. Raste kao nada, kao more, kao govor, kao pokret, kao zora, kao dete, kao krv, kao želja među nama, raste kao bol i grize sve pred našim očima...”.
Jedno od temeljnih (para)filozofskih pitanja predstavlja pitanje postojanja ili nepostojanja prokletstva, koje se u književnosti najčešće javlja kao priča o obiteljskom prokletstvu. Vjerujem da svatko poznaje neku obitelj koju je u gradu u kojem živim protekli rat ogolio do karikaturalnih razmjera, koju kao po nekom prokletstvu godinama prate tragedije. U sličan obrazac savršeno se uklapa Ekatarina Velika, “obitelj” čije je prokletstvo završilo smrću Margite Stefanović: “par godina” iz pjesme u stvarnosti su se pretočile u tragično desetljeće, koliko je proteklo između smrti Ivice Vdovića i Margite Stefanović.
