Redateljica, spisateljica i redovita profesorica na Odsjeku Produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Rođena je u Zagrebu 1963. godine. Studirala je francuski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirala kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti (1990.) i doktorirala teatrologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2011.). Usavršavala se na nizu stipendija i edukacija u Hrvatskoj i inozemstvu, od čega se ističu Fulbrightova stipendija na Sveučilištu Yale i više usavršavanja u umjetničkim ustanovama Francuske i Njemačke. Kao nastavnica je gostovala na više sveučilišta u inozemstvu. Režirala je 50-ak predstava i scensko-glazbenih događanja u zemlji i inozemstvu, autorica je više scenskih predložaka, adaptacija i prijevoda za kazalište te mnoštva znanstvenih i stručnih tekstova iz područja teatrologije, recenzentica više znanstvenih članaka i promotorica brojnih književnih i teatroloških izdanja. Članica je više umjetničkih udruga i mreža u Hrvatskoj i u inozemstvu. U dva je navrata bila predsjednica Vijeća za scensku umjetnost Ministarstva kulture RH, a bila je i ravnateljica Drame HNK u Zagrebu, ustanove Rachlin and friends u Dubrovniku te predsjednica Vijeća za Dramu Dubrovačkih ljetnih igara. Redovito objavljuje kolumne i blogove o kazalištu, kulturi i politici u tiskanim i online izdanjima. Glavno su područje njezina rada i istraživanja povijesni i kulturno-politički razvoj nacionalnih kazališta i festivala u Hrvatskoj, a ponajviše utjecaj politike na kulturu. Objavila je knjige: "Država i njezino kazalište" (2012.), "Kazalište krize" (2013.), "Službeni izlaz" (2018.), "Tragovi i svjedočanstva Mladena Škiljana" (2019., urednica), "Kazalište za narod" (2020.), "Kronika sretnih trenutaka: odlomci iz ludih osamdesetih" i "Vila lutaka (2024.). Živi u Zagrebu, a odnedavno i u Gorskom kotaru.
Vodeći ljudi Nezavisne Države Hrvatske htjeli su proizvesti novog hrvatskog čovjeka - punog nacionalnih vrlina: vatrenog, nesebičnog domoljublja, uzorna katolika, po mogućnosti ustašu. Mile Budak, Dušan Žanko, Mile Starčević, Filip Lukas, Ivo Bogdan, Mijo Bzik, pa onda onaj čovjek koji u Madridu počiva u grobnici od zlata, svi su zgradu Hrvatskog državnog kazališta vidjeli kao inkubator nove kulture. No u tom je “inkubatoru” bilo previše “kukavičjih jaja”, gledamo li to sa strane režima. Na konferenciji posvećenoj pitanju osoblja HDK, u svibnju 1941., središnja je tema bilo tzv. rješenje pitanja cjelokupnog osoblja kazališta u Zagrebu, jer su se u nj “silom dosadašnjih prilika, režima i shvaćanja uselile ne samo bezbrojne narodnosti, nego i najraznovrsnije ideologije, od masonskih do komunističkih”. Namjera Mile Budaka bila je sa svime time “bez sentimentalnosti prekinuti”. Kako to nije išlo glatko, intendant Dušan Žanko dogodine je zamolio Ustašku nadzornu službu (UNS) da mu pretrese ustanovu pa se policija preko svojih uhoda potrudila ispitati političku orijentaciju zaposlenika.
Kad su stigli rezultati, imali su što vidjeti. Na UNS-ovu popisu bilo je čak 107 imena! Bili su pravilno raspoređeni po svim “ourima” HDK. Poimence su navedeni politički “sumnjivci” iz Uprave (5), Administracije (2), Drame (24), Glumačke škole (8), Opere - solisti i dirigenti (12), Zbora (13), Baleta (5), Orkestra (10) i Tehnike, njih čak (28). Ponajviše je, po UNS-u, u Kazalištu bilo simpatizera Komunističke partije i ljevičara - njih 49, potom “Jugoslavena” - njih čak 43. Među simpatizerima Komunističke partije bili su odreda “kapitalci”: Dujšin, Gavella (“dosta aktivan”), Tanhofer, Bek, Kraljeva, B. Begović, V. Maričić, Rakuša, Mesarić, Ivanišević... Na popisu su bili i učenici Glumačke škole (Brzeska, Czund, Frelić, Šatalić, Bobi Marotti, Flego i Šerment) na čelu s ravnateljem Ivaniševićem, ali i “jugomasoni” Baranović, Batušić, Hržić i Križaj te neki iz HSS-a. Ima tu i “anglofila”, “protivnika NDH”, “četnika” (Čeh Prohaska?!), “velikosrba”, “intimnih prijatelja odbjeglih Rutića i Cvije”, “pokrštenih Židova”, a među njima je i Tito Strozzi, koji je za UNS-ova dojavljivača “nestalan i voli se družiti s ljevičarima”. Na popisu su uz pojedina imena napisane i nepolitičke karakteristike, dodavane uglavnom uz imena članova Tehnike, primjerice: “sklon piću”, “sklon korupciji”, “pijanica”, “sklon krađi”, “sklon kriminalu”, a zabilježeno je da je Emil Lenz (podrijetlom Čeh), inače dugogodišnji glavni kazališni slikar, “govorio da je poglavnik razbojnik i da tko ga je zvao u Hrvatsku”, te je navodno “psovao mater Hrvatima”.
Pavelić u loži kazališa
Žankov mandat bio je, ne samo zbog toga, neuspješan. Od 16 najavljenih drama nije postavljena nijedna. Mile Budak je, međutim, doživio silan uzlet. Iako zakazana za početak listopada, praizvedba njegovih “Ognjišta” upriličena je 15. studenoga 1941. Budak je najavio povremene dolaske na pokuse, ali nazočio je tek jednom od posljednjih pokusa (11. studenoga), da “ustanovi da li je čitko narječje, kojim govore njegovi junaci, postalo sastavni dio igre naših glumaca i prvaka”. Zanimljivo je da je taj pokus održan u sobi intendanta Žanka. Izgovorom je doglavnik bio “veoma zadovoljan”, a nakon odgledane probe oduševljen te je uzviknuo: “Glumci, izvrsni ste!”. No pjevači nisu mogli doživjeti takve pohvale, upravo suprotno. Naime, istovremeno s dramskom premijerom, Vojimil Rabadan i Boris Papandopulo najavili su operu po “Ognjištu”, ali ona nikad nije izvedena, a posve sigurno ni završena. Glazbeno-scensko djelo na temu “Ognjišta” napisao je 1943. Antun Dobronić, ali ga je intendant Soljačić, unatoč potpisanom ugovoru s Dobronićem, skinuo s repertoara jer je, po riječima Dobronića, “brzoglasnom porukom” izvedbu ovoga djela za dramatizaciju romana branio sam Budak. Mjesec dana nakon Strozzijeve premijere “Ognjišta”, u Berlinu su navodno ravnatelji velikih filmskih poduzeća Tobis i Ufa htjeli ekranizirati “Ognjište” te su o tome vođeni razgovori u tamošnjem poslanstvu NDH, no do ekranizacije najvećeg Budakova romana nikad nije došlo.
Dušan Žanko je bio “megaloman koji je planirao više nego što je kazalište moglo izvesti. U teškim vremenima publika je preferirala lake komade, po mogućnosti komedije. Nakon Žanka na čelo HDK je došao Marko Soljačić - čovjek koji nije bio ideološki ostrašćen, koji je pomagao članovima da izbjegnu mobilizaciju i održavao veze s antifašističkim krugovima. Pod njim se kazalište borilo za opstanak dok se država raspadala...”.
“I Kazalište se kao najbistrije društveno zrcalo našlo pritiješnjeno političkom zbiljom. Zato su mnogima od njegovih članova život i djelovanje u takvim uvjetima postali neizdrživi. Vjekoslav Afrić se sjeća da se u Zagrebu nije osjećao sigurno. Kao glumac bio je previše poznat, a kao komunista, antifašista i antinacionalista se previše eksponovao u javnosti iznoseći stalno svoje političke stavove i ubeđenja na bubanj”, piše Banović pa nastavlja: “Ubrzo se, uz brojne aktivnosti oko Narodne pomoći, rodila ideja o formiranju kazališne skupine za odlazak u partizane. Po riječima Jože Rutića, koji kao član Partije preuzima organizaciju političkog rada u Kazalištu, ta je skupina trebala napustiti Zagreb već ujesen 1941., ali je iz potpuno tehničkih razloga odlazak odgođen. Nakon odlaska Josipa Višeka-Starog u partizane, u ime Mjesnog komiteta partije preuzima ih Lutvo Ahmetović, a samo prebacivanje skupine na partizanski teritorij organizirao je Vlado Lončarić ‘Nos’.
Ahmetović se sjeća da se nastojalo poslati što više kulturnih radnika i intelektualaca u partizane, a kako su imali najbolje kontakte upravo s kazališnim NOO-om, došli su na pomisao da njih pozovu prve. Osim Rutića i njegove žene Ivke, pristali su još Salko Repak, Vjekoslav Afrić i Zvonimir Cvija, dok Dujšin, na koga su ‘sigurno računali, nije smogao snage’. Pripreme za odlazak oduljile su se kroz cijelu jesen i zimu, propao je i pokušaj odlaska u prosincu zbog jake zime, pa su se dogovori i sastanci razvukli do proljeća 1942. Za Afrića je to bila ‘najpraznija i najbesmislenija faza dotadašnjeg života’. Napokon, posljednji sastanak skupine koja se odlučila za odlazak u partizane bio je u stanu glazbenika Ferde Pomykala, kad se o njihovu odlasku ‘već naveliko šapuće po svim ćoškovima’. Sve je iznenadilo Rakušino neopozivo odustajanje jer je mislio da su ‘potrebniji ovde nego tamo’ i jer, po njegovu mišljenju, nitko od njih nije bio ‘sposoban za vojnika’. Partija je činila sve da ga nagovori, ali on se nije dao, uz argument da je njegov ostanak u Zagrebu za revoluciju mnogo korisniji ‘nego da se šegačim po ličkim selendrama’.”
Rakuša će - uzgred budi rečeno - to oklijevanje platiti glavom jer će ga ustaše strijeljati. Nakon rata, posebna komisija za ispitivanje kolaboracije unutar kulturnjačkih redova dosta je teretila Tita Strozzija da se nekorektno držao u slučaju Rakuša, no on je sve optužbe odbacivao. Kako god bilo, HDK je režimu priredilo veliki šok. Hrvatski Faust odmetnuo se u šumu! I nije bio sam.
“Vrijeme odlaska nije bilo utvrđeno, Rutić je i dalje bio ‘veza’ kojoj će Ahmetović dojaviti termin odlaska. Po Afrićevim riječima, koji je već zatražio dopust nakon napornog rada na predstavama ‘Razbojnici’ i ‘Faust’, sastanak se završio ‘tako kao da smo raspravljali o nekakvoj zajedničkoj večeri ili o kakvom gostovanju u drugom gradu’. Za članove Partije koji su organizirali njihov odlazak bila je to strateška zamisao koja je trebala uvelike utjecati na progresivne kulturne krugove i rodoljube da smjelije pristupaju NOP-u”.
U međuvremenu, i dalje se intenzivno radilo na predstavi “Faust” u Strozzijevoj režiji, ali bez velikog zanimanja jer, kako piše Afrić, iako je tumačio naslovnu ulogu, “tamo zaista nisam imao kome da nešto igram i predstavljam”. Afrićevu je nezainteresiranost na samoj premijeri primijetio i kritičar Spremnosti N. Fedorov, koji je napisao da je Kraljeva u ulozi Margarete “bila predmetom pravih ovacija, ali Vjeko Afrić nije imao sretan dan. Iako ova uloga potpuno odgovara značenju Afrićeva dara, ipak je Afrić bio nekako previše nervozan, zapinjući katkad čak i u samom tekstu. Konačan sud o toj Afrićevoj tvorbi ipak sad još ne smijemo iznijeti”.
Afrić se pak brinuo jer nije poznavao sve članove skupine za odlazak u partizane, smatrao je da je ad hoc sastavljena. Salka Repaka poznavao je površno, Milana Vujnovića također jer on već godinu dana i nije bio u angažmanu u Kazalištu, kamo je i došao tek godinu prije, Jožu Rutića znao je najdulje, od vremena Dramskog studija, ali njihovi odnosi “nisu bili najintimniji”. Sa Skriginom je do odlaska u partizane razgovarao samo nekoliko puta, a Zvonimira Cviju upoznao je tek na prvom sastanku, kad je donesena odluka o odlasku u partizane. Najbliža mu je bila Ivka Kropš-Rutić, koja je nekoliko puta glumila u njegovim režijama.
Napokon je javljen - i to samo dva dana prije - datum odlaska, 22. travnja u 8 sati. Kako je kostimiranje glumački posao, i u ovu avanturu pošli su u pomno izabranim odijelima: Afrić u “svečanom tamnom odelu sa grombi zimskim kaputom, sa borsalino šeširom na glavi i u kožnim rukavicama i s kartom prvog razreda u džepu”. Skrigin je također bio obučen po posljednjoj modi: crni borsalino “idn” šešir, “odelo od haris tvida” i vrlo elegantne plitke “zebu” cipele. Drugi su bili “izletnički obučeni”, te su tako upadali u oči jer je bilo očito da nisu domaći. Putovali su u dvjema skupinama da ne bi izazvali veću pozornost, ali odlazak iz grada u partizane nije bio nimalo jednostavan, “za svako putovanje bila je potrebna dozvola redarstva. Putovalo se željeznicom jer je željeznička partijska organizacija organizirala punktove i veze s kojima su bili povezani zagrebački aktivisti”. Afrićeva skupina išla je preko kanala Zagreb - Donja Dubrava, nazvana po selu na pruzi Zagreb - Sušak. Tamo su sišli s vlaka, našli vezu koja ih je odvela u zaselak Janjane, odakle su produžili do zaselka Mirići, gdje su već istoga dana odigrali prvu partizansku predstavu. Bili su posljednja skupina koja je u šest mjeseci prešla na partizanski teritorij preko tog “kanala”, jer je postao opasan za željezničare-ilegalce.
Mile Budak u društvu ruske glumice Olge Čehove i državnog tajnika za promičbu (propagandu) Josipa Milkovića
Zanimljivo je da im sjećanja na taj dan nisu ista, jer dok Afrić tvrdi da je dan bio “tmuran i kišovit” i da je prije podsjećao na “jesen nego na proleće”, Skrigin tvrdi suprotno: “Sunčano aprilsko jutro podsećalo me na divne izlete koje sam pravio po okolini Zagreba, tako da nijednog trenutka nisam mislio na to da zapravo idem u rat”. Na kolodvoru su susreli Josipa Pukšeca, glumca, ali i povjerenika ustaškoga pokreta za Kazalište, kojega su se u vlaku jedva otarasili.
Afrić tvrdi da je njihov odlazak izazvao “ogroman odjek” u Zagrebu i “pravu buru senzacija, posebno u krugovima intelektualaca” te da je taj događaj bio “prava bomba, koja je sve potresla”. Policija im je pretraživala stanove, ispitivala rodbinu i prijatelje, a uprava je htjela da članstvo osudi taj čin kao “izdaju hrvatskog naroda” i “da potpišu jednu u tom smislu sastavljenu zajedničku deklaraciju”, što su oni odbili. “Bio je to za ustaše zaista pravi fijasko” kad su ustanovili da su im “ptičice ispred nosa pobegle”.
Iz hrvatskog “Fausta”, samo tri tjedna nakon premijere, u partizane su pobjegli i tumači Fausta, Wagnera (S. Repak) i Altmayera (J. Rutić). Ustaški tisak o tome nije pisao, ali partizanski Vjesnik, glasilo Komunističke partije Hrvatske, jest. Taj je list ubrzo objavio njihov “Proglas hrvatskim intelektualcima”, u kojem se pozivaju da pristupe NOP-u.
Nakon tjedan dana Afrića je u predstavi najprije zamijenio sam redatelj Strozzi, za što je dobio i honorar, a zatim osječki glumac Amand Alliger te mu je za to “uskakanje” u predstavu isplaćen i visoki honorar od 2185 kuna, ali uskoro i dan angažman u Kazalištu”.
Vjekoslav Afrić će gotovo trideset godina poslije objaviti “Noćne intervale”, dramu o partizanskom životu glumačke trupe, u kojem će svojem alter egu, glumcu Vuku, staviti u usta: “Pa nitko nije štampao propusnice za partizane. Boriti se za svoju zemlju, pa i za novo komunističko društvo ima pravo svaki čovjek, to je jasno. Zločin je u ovom času biti pasivan i ostati kod kuće”.
Nije to bio kraj šokova za Markov trg, poglavnika i režim. U šumu će uskoro otići i jedan od najpopularnijih zagrebačkih glumaca, a svakako vodeći zabavljač hrvatskog teatra.
“U ljeto 1944., pod upravom intendanta Soljačića, u partizane je otišao August Cilić, najpopularniji zagrebački burleskni komičar i aktivist NOP-a od početaka. Prepiska oko Cilićeve ‘režije’ odlaska iz kazališta opsežna je i započinje izvještajem s predstave ‘Kontrolor inspicijenta’ Ivana Lamze, koji upravi javlja da je 26. lipnja 1944. Cilić ‘došao pijan na predstavu, a tokom prvoga čina mu je toliko pozlilo da se morala nakon 1. čina predstava odkazati’. Pozvan je i liječnik Milanović, ‘koji je pokušao intervenirati, ali je konstatirao da je g. Cilić popio stanovitu količinu alkohola, a kako poslije teške operacije želudca ima slab želudac, nastupilo je otrovanje, zbog kojega se neće moći tako oporaviti da bi mogao dalje glumiti’. Sutradan je ravnatelj Tanhofer pozvao Cilića ‘na opravdanje’. Naime, cijelo prijepodne na dan predstave zbog bombardiranja bila je oglašena zračna uzbuna, pa se sklonio te se nije mogao vratiti kući. Zbog straha morao je Cilić, po tvrdnji Tanhofera, opet popiti koju čašicu alkohola, koji ‘mora da je bio pokvaren ili svakako loše kvalitete, da mu je pozlilo’. Stoga više nije bio u stanju igrati. Na nesreću, prekinuta predstava bila je organizirana za pripadnike oružanih snaga te je pročelnik Odgojnog odjela MINORS-a Joso Mrmić zatražio izvješće o ‘slučaju’ i ‘što je naslov poduzeo povodom tog događaja’. Tek mjesec dana poslije ravnatelj Drame Tanhofer šire je izvijestio intendanta Soljačića o tom incidentu pravdajući ga da mu se takvo što nikad u trideset godina karijere nije dogodilo i predlaže da se odustane od ‘primjene bilo kakvog stegovnog postupka’.”
No zbog pritiska iz MINORS-a, Soljačić je morao pokrenuti stegovni postupak. Slučaj bi sigurno bio zaboravljen da se samo četiri dana nakon Tanhoferova spašavanja kolege nije dogodio još jedan incident. August Cilić nije se 28. srpnja pojavio na predstavi “Prodani dedek”, u njegovu je ulogu uskočio Josip Pukšec, a u Pukšecovu Tito Strozzi. Promjena je izvršena tik pred početak izvedbe, kad je već publika ulazila u gledalište. Tanhofer je tražio Cilića, ali mu je njegov brat “brzoglasno” javio “da se on uobće ne nalazi u Zagrebu, nego da je vjerojatno otišao nekuda u pokrajinu na ribolov”. Nekoliko dana poslije, nakon dopisa Uprave, Odsjek za književnost, umjetnost i prosvjetnu promičbu Ministarstva prosvjete zatražilo je stegovni postupak, koji je već u kolovozu iznenada “po nalogu ministra obustavljen”. Cilićev brat posjetio je Tanhofera te mu prijavio bratov nestanak, a Uprava je obustavila isplatu Cilićeve plaće jer on nije “zatražio od ravnateljstva Drame nikakav dopust, s tim u svezi nije mu ni u kom slučaju ni od koga nije mogao biti i odobren”. Ministarstvu je moralo biti dostavljeno izvješće “na daljnji postupak i konačnu odluku”. Po svemu sudeći, vlasti su shvatile da je Cilić u partizanima. Nakon Cilića u partizane su otišli Jozo Laurenčić i ravnatelj Glumačke škole Drago Ivanišević, no tad su već “ti prijelazi pomalo smiješni i pomalo sramotni”, tvrdi Horvat, jer to više nije bio “kunst”.
Isto tvrdi i Pero Budak, kojemu su “poslije prigovorili zašto nije otišao u partizane”, a on je odgovorio: “Četrdesetprve bilo me je strah, četrdesetčetvrte bilo me je sram”. Budak je bio šaljivčina, pa kad ga je Tito, prema nekoj legendi, netom poslije rata pitao: “A što ti je bio Mile Budak”, ovaj je navodno odgovorio: “Do prije koji mjesec bio mi je rođak, sad mi više nije ništa”.
