Tri desetljeća, dva sistema, dvije države. Ništa od toga Branka Črnca Tustu nije spriječilo da ostvari utjecaj, da kao nijedan glazbenik s ovih prostora revno pronosi ideje slobode i solidarnosti, antifašizma, antinacionalizma i antikapitalizma, da se bori protiv nepravde, na kraju krajeva, koja ga je iskreno i ljudski najdublje boljela. 

Tako tog legendarnog i nažalost pokojnog frontmena KUD Idijota, zaštitnog brenda što Pule, što Hrvatske, što punka uopće, opisuje Andrej Korovljev, koji upravo režira film o svojem idolu.

"Najpoznatiji je kao punker, ali bio je, zapravo, zaista romaneskni lik. I radnik i borac za radnička prava u sindikatu brodogradilišta Uljanik, u kojem je radio do bolesti, te obiteljski čovjek. Zato i nisam htio raditi klasični dokumentarac, nego prikazati sve slojeve Tustina lika i djela pa sam pričao i s njegovom djecom, suprugom, majkom te prijateljima izvan rock’n’roll scene", objašnjava Korovljev, koji je sad u fazi montiranja.

Kad su KUD Idijoti bili u strelovitu usponu, on je išao u srednju školu.

"Sjećam se naše maturalne ekskurzije gdje je pola autobusa slušalo Azru, a pola KUD Idijote. Ovi potonji nisu baš mogli doći na red i staviti kasetu ‘Filigranski pločnici’ jer je i šofer preferirao bend iz Pule. Na stražnjem staklu autobusa izvjesili smo zastavu KUD Idijota i to je bio naš stav. Na neki način onaj tko je slušao KUD Idijote bio je pobratim jer tu glazbu nisi mogao slušati površno, morao si imati i mozak i muda. Sjećam se kad sam otišao u vojsku, u cijeloj vojarni su treštali narodnjaci, osim jednog dana... Tad sam na razglasu čuo ‘Bandieru Rossu’ i nisam mogao vjerovati, otrčao sam do razglasa i upoznao lika iz Kragujevca koji ih je pustio, postali smo nerazdvojni. Naravno, to je bilo samo jednom, jer su ga odmah najurili uz onu staru: ‘Vojniče je l’ se ovo zove narodna ili zabavna armija?’, priča Korovljev, kojemu je najteži zadatak izabrati što će od silnih anegdota skupljenih za film izbaciti.

"Nisu to bili dečki koji nakon koncerta odu u hotel, obave higijenske navike, pomole se pred spavanje i pokriju dekicom do brade - oni su svirali i živjeli punk, jedno bez drugoga ne ide", upozorava i dodaje kako od svog trećeg srednje nije propustio nijedan njihov koncert, prvo u Puli, onda i u Zagrebu.

"Bio sam i na onome u Pauku, koji je bio potpuni kaos. Redari su bili nasilni prema publici. Tusta se, naravno, zauzeo za ekipu, zaprijetio prekidanjem koncerta i - pobijedio. Bio je to slavodobitan moment za sve nas, mlade pankere - Fuck the System!!!!", priča Andrej.

Takvih je incidenata Tusta često imao, a među njima je poznatiji onaj kad su im 1987. talijanski karabinijeri u Reggio Calabriji zaustavili svirku kad su počeli “Bandieru Rossu”, obradu starinske radničke pjesme.

"Odmah su se neki počeli hvatati za glavu, polovica je otišla, drugi se nagurali prema pozornici. Ne znam zašto su ovi odlazili, je li to neko fašističko nasljeđe ili što, ali ta diferencijacija se odmah osjetila. Tad su samoinicijativno odlučila reagirati dva karabinijera, popeli su se na pozornicu i krenuli se s Tustom otimati za mikrofon. Tusta se nije dao i u tom naguravanju je jedan od policajaca pao s pozornice. Nastala je frka, završilo je na televiziji. Optuženi smo za provokaciju i, nasreću, imali smo kasetu ‘Legendarni u živo’ i pokazali im je kao dokaz da je to naš uobičajeni repertoar", objasnio je jednom prilikom gitarist Idijota Sale Veruda. 

Bio je to veliki međunarodni skandal, a onda su došle mračne ‘90-e.

"Jer su otvoreno govorili što misle o sukobima na ovim prostorima, o nacionalizmu, mržnji i posljedicama politike tih godina i jer im je bilo jasno da je rat paravan za veliku pljačku pod okriljem nacionalnog osjećaja, Idijoti su postali državnim neprijateljima. Bili su ti intervjui u Feralu koji su podigli frku, nakon koje su slijedili cenzura, bojkot", sjeća se Korovljev dodajući kako su Tusti prijetili bombom, usred dana i pune Prvomajske ulice u Puli.

"Taj je čovjek nosio običnu bijelu najlonsku vrećicu, prišao mi je i rekao: ‘Što to vi pričate u Feralu protiv države?’. Otvorio mi je vreću i pokazao mi četiri-pet ručnih bombi. Rekao mi je da će me dići u zrak. Smrznuo sam, ali sam ga onda ipak maknuo u sporednu ulicu, sjeli smo na neki kućni prag, postupno se smirio. Osjećao sam samo strah, kasnije i bijes, ali i nemoć", rekao je jednom prilikom Tusta o vremenima kad se pogotovo album “Megapunk” iz 1995. nije mogao ni vidjeti ni čuti.

"Tad ih je spasila Slovenija, gdje su imali veliku bazu fanova. I opet, nakon 90- ih, veoma opasnih za njih, upravo su Tusta i Idijoti bili ti koji su probili glazbenu barijeru između Hrvatske i Srbije. Prvi su tamo nastupali i prvi su ugostili srpske glazbenike tu kod nas", podsjeća Korovljev, koji je Tustu i osobno poznavao.

"Nismo se družili i izlazili, ali priča sa šanka bilo je bezbroj jer je to bio jedan otvoren čovjek. Mi smo bili djeca, ali njega je uvijek zanimalo što imamo reći o njihovim koncertima, o novoj mjuzi, koju smo kupovali u Trstu... o politici,", priča Korovljev. 

Tu Tustinu skromnost potvrdili su svi u dokumentarcu, kaže, od kojih se nitko nije nećkao, čak ni bivši Idijoti Fric ni Ptica, s kojima se 1999. on i Sale nisu razišli baš prijateljski.

Svi su htjeli biti dijelom njegove velike priče, većei od njega samog. Neposredno prije nego što će se smrtno razboljeti od raka i izgubiti kosu, kojom je volio ‘zbunjivati vikend-pankere’, štrajkao je s kolegama iz Uljanikova TESU-a, u kojem je radio od 1978., kao rukovoditelj pripreme proizvodnje, potom planer te kao predsjednik radničkog vijeća i sindikalni povjerenik.

"Jedan mi je sindikalac kazao kako ga je na početku začudio taj spoj pankera s dugom kosom i potpuna profesionalnost u Uljaniku", rekao mu je tad novinar, na što je Tusta uzvratio:

"Što je tu čudno? Ja sam cijeli život takav. Kad treba odraditi, odradim do kraja. Takav sam i na sceni. Zar misliš da bih tamo opstao od 1981. godine da nije bilo potpune profesionalnosti i ozbiljnosti?"

"U zadnje vrijeme intenzivno preslušavam ‘Megapunk’, kaže Korovljev, i često se vraćam na proročku pjesmu ‘Kako je propao Zapad’. ‘Ne mogu ti nacrtati, ne mogu ti opisati kako svi ponosno stoje pod svojom zastavom, skupljaju srdžbu umjesto osmijeha. Kad je glupost velika, propast tad je pravedna, teret je težak, kazna je surova. Truba i sablja i loša sudbina’. Pa ti reci da je to bio samo bend..."