"Nitko nije došao na proslavu moga sedmog rođendana."

Rečenica je to kojom započinje prvo poglavlje romana “Ocean na kraju staze” Neila Gaimana, objavljenog u izdanju Mitopeje u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa. I bez obzira na to što sam spomenutu rečenicu već bezbroj puta pročitala, ona me svakoga puta iznova pogodi i u meni probudi neku neobjašnjivu nostalgiju za djetinjstvom. Naravno, djetinjstvo u stvarnom svijetu potpuno se razlikuje od onoga opisanog u fantasy književnosti, ali u ovom konkretnom romanu postoji “ono nešto” zbog čega će svi čitatelji, uključujući i mene, barem u jednom trenutku tijekom čitanja pomisliti: pa to je to, točno tako izgledalo je i moje djetinjstvo.

Neil Gaiman već se više puta dokazao kao apsolutni velemajstor u spajanju mitova i horora, u stvaranju bajkovite atmosfere prožete nevjerojatnom jezom i elementima onoga što je Julia Kristeva opisala kao zazorno, a ovaj roman samo je još jedna potvrda toga. Uvodeći nas u sjećanja sredovječnog muškarca koji se nakon sprovoda člana obitelji vraća u kraj u kojem je živio kao dijete, Gaiman stvara priču o dječaku uronjenom u knjige, dječaku koji ima kompleksan odnos sa svojim roditeljima, koji nema puno prijatelja i koji, nakon što kopač opala, inače njihov podstanar i ubojica dječakova mačeta, počini samoubojstvo nedaleko od njihove kuće, dolazi na misterioznu farmu obitelji Hempstock, gdje otkriva da je ovaj svijet puno više od onoga što se čini.

A tko su zapravo Hempstockice? Na spomenutoj farmi već nebrojeno dugo godina žive stara gospođa Hempstock, njezina kći Ginnie Hempstock i njezina unuka Lettie, koja vrlo brzo postaje dječakova prijateljica. One nisu vještice u klasičnom smislu, ali nisu ni poput običnih ljudi – one su u ovaj svijet došle iz “stare domovine” i posjeduju znanja o svemu nadnaravnom, svemu onome što je izvan mogućnosti spoznaje običnog čovjeka. Znaju prepoznati “buhe”, znaju prepoznati “gamad”, znaju zašto je nastala rupa u Zauvijeku i znaju da se iza njihove kuće nalazi ocean iako on ljudskom oku ne djeluje kao ništa više od obične bare. Prizor mrtve ribe u oceanu koja se ugušila kovanicom od šest penija ubrzo postaje samo prvi u nizu fantastičnih i sablasnih događaja s kojima će se dječak susresti i koji će se uvući u svaki kutak njegova života. Njegovi će roditelji, pritom, živjeti u blaženom neznanju, potpuno nesvjesni opasnosti koja vreba i koja je njima potpuno neshvatljiva, a sve to samo će dodatno pojačati atmosferu straha koja suptilno, ali snažno prožima čitavo djelo.

Negdje pred kraj romana i dječak se nađe u oceanu, oceanu Lettie Hempstock u kojem se kriju odgovori na apsolutno sve, od početka vremena pa sve do danas. U njemu su svjetlo i tama, u njemu je Postanak, ali u njemu je i Apokalipsa, u njemu je čitav univerzum, od Jajeta do Ruže. Sve to na trenutak postane dio dječaka, ali i on postane dio svega te, unatoč svojoj dječačkoj dobi, shvaća koliko je svijet krhak i kako je njemu poznata stvarnost “tek tanak sloj glazure na golemoj tamnoj rođendanskoj torti koja sva vrvi od ličinki i noćnih mora i gladi”. Prekrasne su to stranice, mjesto je to na kojem se gubi granica knjige i stvarnosti, granica ljudskog bića i čitavog svijeta.

“Ocean na kraju staze” čita se nevjerojatno lako i s nevjerojatnim užitkom, ali istovremeno i s gotovom neopisivom tugom te osjećajem straha u kostima. Roman je to koji pripovijeda o djetinjstvu s kojim se isprepliće niz zlokobnog znamenja i događaja, roman koji briše granice stvarnosti i fantastike, ali i roman koji pokazuje koliko su zastrašujući i jezoviti oni trenutci kada sjećanja blijede i odlaze, kada uspomene postaju zaboravljene i kada prošlost postane samo sjena u sutonu, koja će se na trenutak pojaviti, a zatim ponovno iščeznuti, kao da je nikada nije ni bilo.