"Nitko nije došao na proslavu moga sedmog rođendana."
Rečenica je to kojom započinje prvo poglavlje romana “Ocean na kraju staze” Neila Gaimana, objavljenog u izdanju Mitopeje u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa. I bez obzira na to što sam spomenutu rečenicu već bezbroj puta pročitala, ona me svakoga puta iznova pogodi i u meni probudi neku neobjašnjivu nostalgiju za djetinjstvom. Naravno, djetinjstvo u stvarnom svijetu potpuno se razlikuje od onoga opisanog u fantasy književnosti, ali u ovom konkretnom romanu postoji “ono nešto” zbog čega će svi čitatelji, uključujući i mene, barem u jednom trenutku tijekom čitanja pomisliti: pa to je to, točno tako izgledalo je i moje djetinjstvo.
Neil Gaiman već se više puta dokazao kao apsolutni velemajstor u spajanju mitova i horora, u stvaranju bajkovite atmosfere prožete nevjerojatnom jezom i elementima onoga što je Julia Kristeva opisala kao zazorno, a ovaj roman samo je još jedna potvrda toga. Uvodeći nas u sjećanja sredovječnog muškarca koji se nakon sprovoda člana obitelji vraća u kraj u kojem je živio kao dijete, Gaiman stvara priču o dječaku uronjenom u knjige, dječaku koji ima kompleksan odnos sa svojim roditeljima, koji nema puno prijatelja i koji, nakon što kopač opala, inače njihov podstanar i ubojica dječakova mačeta, počini samoubojstvo nedaleko od njihove kuće, dolazi na misterioznu farmu obitelji Hempstock, gdje otkriva da je ovaj svijet puno više od onoga što se čini.
Ocean na kraju staze, Neil Gaiman, Mitopeja. Prijevod: Vladimir Cvetković Sever
A tko su zapravo Hempstockice? Na spomenutoj farmi već nebrojeno dugo godina žive stara gospođa Hempstock, njezina kći Ginnie Hempstock i njezina unuka Lettie, koja vrlo brzo postaje dječakova prijateljica. One nisu vještice u klasičnom smislu, ali nisu ni poput običnih ljudi – one su u ovaj svijet došle iz “stare domovine” i posjeduju znanja o svemu nadnaravnom, svemu onome što je izvan mogućnosti spoznaje običnog čovjeka. Znaju prepoznati “buhe”, znaju prepoznati “gamad”, znaju zašto je nastala rupa u Zauvijeku i znaju da se iza njihove kuće nalazi ocean iako on ljudskom oku ne djeluje kao ništa više od obične bare. Prizor mrtve ribe u oceanu koja se ugušila kovanicom od šest penija ubrzo postaje samo prvi u nizu fantastičnih i sablasnih događaja s kojima će se dječak susresti i koji će se uvući u svaki kutak njegova života. Njegovi će roditelji, pritom, živjeti u blaženom neznanju, potpuno nesvjesni opasnosti koja vreba i koja je njima potpuno neshvatljiva, a sve to samo će dodatno pojačati atmosferu straha koja suptilno, ali snažno prožima čitavo djelo.
Ocean na kraju staze, Neil Gaiman, Mitopeja. Prijevod: Vladimir Cvetković Sever
Negdje pred kraj romana i dječak se nađe u oceanu, oceanu Lettie Hempstock u kojem se kriju odgovori na apsolutno sve, od početka vremena pa sve do danas. U njemu su svjetlo i tama, u njemu je Postanak, ali u njemu je i Apokalipsa, u njemu je čitav univerzum, od Jajeta do Ruže. Sve to na trenutak postane dio dječaka, ali i on postane dio svega te, unatoč svojoj dječačkoj dobi, shvaća koliko je svijet krhak i kako je njemu poznata stvarnost “tek tanak sloj glazure na golemoj tamnoj rođendanskoj torti koja sva vrvi od ličinki i noćnih mora i gladi”. Prekrasne su to stranice, mjesto je to na kojem se gubi granica knjige i stvarnosti, granica ljudskog bića i čitavog svijeta.
“Ocean na kraju staze” čita se nevjerojatno lako i s nevjerojatnim užitkom, ali istovremeno i s gotovom neopisivom tugom te osjećajem straha u kostima. Roman je to koji pripovijeda o djetinjstvu s kojim se isprepliće niz zlokobnog znamenja i događaja, roman koji briše granice stvarnosti i fantastike, ali i roman koji pokazuje koliko su zastrašujući i jezoviti oni trenutci kada sjećanja blijede i odlaze, kada uspomene postaju zaboravljene i kada prošlost postane samo sjena u sutonu, koja će se na trenutak pojaviti, a zatim ponovno iščeznuti, kao da je nikada nije ni bilo.
