Nekoliko godina unatrag mojim sam kazališnim prijateljima predlagao da na scenu postave “Richarda II”. Sve znamo o patnjama kralja Leara, Hamletovim dvojbama, Lady Macbeth i njezinu grbavom mužu (taj je komad idealan za Srbiju jer opisuje obitelj Milošević), ali zašto nitko ne izvede dramu o patnjama palog vlastodršca, njegovim pogreškama, oholosti i kazni? Takvih smo se nagledali. O čemu ovdje govori Shakespeare? Mladi kralj, Richard, uzeo je imanje i titule Henryju Bolingbrokeu, nakon što je Bolingbroke optužio drugog plemića za izdaju. Učinio je to kako bi smanjio utjecaj njegova oca, Johna od Gaunta. To je ogorčilo plemiće, a još više činjenica da se bacio u razuzdanu proračunsku potrošnju (Brioni odijela, let avionom do Beča po frak, jahta Malo vitra i te spike, raskošni tulumi). Richard je pretjerano samouvjeren, on ne drži obje noge na zemlji kao nepobjedivi Antej, nego je stanar oblaka koji vjeruje u božansko pravo kraljeva (“Ne može sva gruba, divlja morska vodà/S kralja pomazanika sveti miris isprati”).

To naši psiholozi opisuju kao “omnipotentni delirij”, stanje nalik na opijenost vlašću, koja vladaru daje lažno uvjerenje da je nepobjediv, svemoćan, lijep i snažan. Richard “daje zemlju pod zakup”, on je “nehajni bolesnik” koji ne shvaća da politička moć ne ovisi o božanskom pravu, nego o podršci moćnih koterija. Na vlasti treba stalno biti na mrtvoj straži (“Nespokojno spava glava koju kruna krasi”). Nema lijenih diktatora, barem ne na duži rok. Kad ga Bolingbrooke na kraju napadne, on je melankoličan i ne krši pobunu, nego očajava i priznaje poraz. “Trošio sam vrijeme, a sad vrijeme troši mene”, kaže svrgnuti kralj (u divnom prijevodu Mate Marasa). “Krhka slava sja na tome licu, i to je lice krhko poput slave.”

ODGULIO SVOJE Uspon i pad Ive Sanadera: 'Teško možete i zamisliti bijedu iz koje je potekao'

Tu je sažet sav očaj razvlaštenih i sva prolaznost čarolije moći - kad sretnete palog političara, on najčešće izgleda kao zombi, “walking death”, hodajući mrtvac, biće bez smisla i značaja. “Da, ne, ne, da, jer ja moram postati ništa”, kaže Richard i nastavlja: “I moram li rasplitati tkanje svojih ludosti? Malo pomalo pomislim da me je raskraljio Bolingbroke, i smjesta sam ništa”. Bog te pita zašto je vlast tako opojna, možda baš zato što daje privid svemoći. Kažu da izaziva veću ovisnost od seksa i kocke. Možda zato što obogotvoruje one gore, a daje povlastice onima dolje (“O, sretna prednosti prignuta koljena”).

Mesić: Policija me u životu ili pratila ili čuvala

Izuzetak je Stipe Mesić, taj je i na vlasti i u oporbi jedan te isti (“u životu me policija ili pratila ili čuvala”, našalio se jednom, a u toj je šali bila gorka kap istine). “Richard II.” je vrelo čarobne poezije, ravan ako ne i nadmoćan “Sonetima”. Stihovi posvećeni Engleskoj su himnički. “Ovo kraljevsko prijestolje, ovaj otok pod žezlom/ova zemlja veličanstva, ovo sijelo Marsovo, ovaj drugi Eden, polovica raja, ovaj dragulj optočen srebrnim morem, koje ga dvori u službi zidina, ili kao obrambeni jarak nekoj kući, protiv jala manje sretnih zemalja, ovo kraljevstvo, ova Engleska, ova hraniteljica...

Sad je pod zakupom, umirem dok to izgovaram, kao kakav posjed ili gojilište peradi... sramotno je pokorila samu sebe”, očajava Gaunt.

“Za ljubav božju, sjednimo na tlo, i kazujmo tužne priče o smrti kraljeva”, kaže Richard u trećem činu pa nastavlja: “Kako su neki svrgnuti, neki poginuli u ratu, neki otrovaše žene, neki ubijeni na spavanju, svi umoreni, jer u šupljini krune, što opasuje smrtne sljepoočnice kralja, smrt ima dvor, i ondje sjedi taj lakrdijaš, ruga se njegovu dostojanstvu i kesi njegovoj raskoši, da kraljuje, ulijeva strah i ubija pogledima, ispunjajući ga taštim samoljubljem...”.

A Bolingbroke postaje - Henrik IV., tema sljedeće Shakespeareove historije. “Kao u kazalištu, kad dobar glumac siđe s pozornice/Oči gledalaca bez interesa prate sljedećeg”. Oči naših gledatelja bile bi sretne vidjeti ovaj komad na pozornici - ako ovo nije odličan opis tranzicijske Hrvatske, Englez je imao nečitak rukopis!