U šupljini krune smrt ima dvor, piše Shakespeare. Pa njegov Richard je ko Sanader

Nekoliko godina unatrag mojim sam kazališnim prijateljima predlagao da na scenu postave “Richarda II”. Sve znamo o patnjama kralja Leara, Hamletovim dvojbama, Lady Macbeth i njezinu grbavom mužu (taj je komad idealan za Srbiju jer opisuje obitelj Milošević), ali zašto nitko ne izvede dramu o patnjama palog vlastodršca, njegovim pogreškama, oholosti i kazni? Takvih smo se nagledali. O čemu ovdje govori Shakespeare? Mladi kralj, Richard, uzeo je imanje i titule Henryju Bolingbrokeu, nakon što je Bolingbroke optužio drugog plemića za izdaju. Učinio je to kako bi smanjio utjecaj njegova oca, Johna od Gaunta. To je ogorčilo plemiće, a još više činjenica da se bacio u razuzdanu proračunsku potrošnju (Brioni odijela, let avionom do Beča po frak, jahta Malo vitra i te spike, raskošni tulumi). Richard je pretjerano samouvjeren, on ne drži obje noge na zemlji kao nepobjedivi Antej, nego je stanar oblaka koji vjeruje u božansko pravo kraljeva (“Ne može sva gruba, divlja morska vodà/S kralja pomazanika sveti miris isprati”).