Bio je to brutalan ulaz u intervju. Čovjeka koji je prije 40 godina skrivio eksploziju punka u Jugoslaviji, "iza željezne zavjese" uopće, uz prvu kavu oko 10 sati zaskočili smo pitanjem što misli koji mu je zagrebački koncert po redu subotnji nastup na krovu MSU-a. Četiri desetljeća... Uh!

"Hm, to je sigurno... Čekaj, 10 godina, pa onda po dva... ", stao je mrmljati Peter Lovšin, računajući u pola glasa preko skoro pola stoljeća anarhoidne pobune, još tamo od rujna 1977. i onog zloglasnog nastupa u gimnaziji Moste u ljubljanskom predgrađu Kodeljevo, nakon kojega su bili uvjereni da im je to jedina svirka u životu.

"Sigurno je negdje trideseti koncert", ozbiljno je rekao i nekoliko sekundi se posvetio miješanju svoje kave na štekatu ispred MSU-a. Odjednom se sjetio najgušće serije koncerata u Zagrebu, njih čak pet u nekoliko dana. A za sve je bila kriva JNA. Dakle, tu prvu svirku iz rujna 1977. preživjeli su unatoč svemu što su očekivali.

"Možda smo bili malo razočarani", priznao je Lovšin da su računali da to bude jednokratna rock provokacija, da blago nagrabuse i nastave dalje živjeti. Samo, ostali su na slobodi, nisu ih čak ni zabranili i već u prosincu pao je i Zagreb, a uskoro i Beograd.

"Počeli smo se vrlo brzo širiti u Jugoslaviji. Pola godine poslije izbacili smo singl 'Ljubljana je bulana'. Tadašnji romanopisac, a poslije i ministar i gradonačelnik Ljubljane, napisao je u najtiražnijim novinama: 'To bolje da nikad ne čujete' "još mu je smiješno kad se sjeti članka Dimitrija Rupela.

"On je bio s neke druge scene. Tad komunist, danas desničar, a nama su njegove riječi bile točno ono što nam je trebalo kao punkerima. Na provokaciju su odgovorili predrasudama i potpuno promašili", sav sretan nam je dalje pričao. Napravili su pakao, živjeli su sto na sat, 1980. izdali prvi album "Dolgcajt" i kad im je bilo najljepše... Lovšin je morao u vojsku! "Uh! ", uzdahnuo je.

"Doista mi se nije išlo u vojsku. Bili smo zvijezde, bilo je društva, bilo je i ženskog društva. Upravo si završio faks, pazi ti to, i umjesto da ideš na more, umjesto da godinu dana putuješ okolo, odjednom moraš u armiju. Došao si iz anarholiberalnog okruženja, sve puno seksa... Ne baš droge, hm, nije bitan ni alkohol... ", malo je zapeo u opisivanju otkačenog društva, a da ne ispadne da su bili okorjeli alkosi i đaneri već u ranim 20-ima.

"Recimo, znalo bi se popiti i zapaliti? ", pomogli smo mu. "E, to! Dakle, ravno iz svijeta rock and rolla u Herceg Novi, a nakon mjesec dana 'na preodgoj' u Split", i danas se uživa sjetiti kako se u ono vrijeme izvlačio na bolovanja na psihijatriju. Nitko nije znao izaći na kraj s prvim punkerom u Jugoslaviji. Rekao je da mu je tadašnja djevojka, današnja supruga, tad rekla: "Ja bih popizdila da sam ti desetar!".

"Ispalo je da su me tamo razumjeli čak i bolje nego ona. Tamo sam upoznao jednog desetara iz Zagreba. Taj je bio baš dobar drug, jedan od onih koji su nas podržavali", opisivao je Lovšin kako su stvari dolazile na svoje.

Puno mu je, kaže, pomoglo to što su Pankrti za "Dolgcajt" 1980. dobili nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Hej, pa zar će netko utjerivati strogoću nad mladićima koji su nagrađeni takvim nečim!? A onda, ispalo je da im je onaj desetar nakon vojske sredio seriju od pet gaža u okolici Zagreba kako bi se vratili u formu. Jedna svirka bila je u Zaprešiću, ostalih mjesta se ne sjeća.

"Bile su to svirke u lokalnim kulturnim centrima, s 20 ili 30 ljudi u publici. I na svim svirkama bio je u publici i Johnny Štulić", ubo je u povijest nastanka slavnog stiha Novog vala. Pankrti su postali nedodirljivi, a Tito je još bio živ.

"Mislim da je vlast zbog Bijelog dugmeta, zbog Balaševića, takve glazbene scene bila sigurna da ima mlade na svojoj strani. A dok su se počeli baviti našim tekstovima, bilo je već prekasno. Već smo svirali u Zagrebu i Beogradu, nisu mogli zabraniti cijeli Novi val. U kratkom vemenu pojavili su se Parafi, Problemi, Termiti, Prljavci i slični. Samo u pola godine 1978. u Ljubljani nastalo je pet bendova, više nismo samo mi bili problem. A još i prije nas svoj dio posla odradili su Buldožeri, neki umjetnici kao novi jugoslavenski Crni val, pisci poput Danila Kiša, Marjana Rožanca...", objasnio je Lovšin.

Album "Državni ljubimci" iz 1982. Džuboks je proglasio albumom godine, a to je u Jugoslaviji puno značilo. Bio im je to najpolitičkiji album, a to je onda urodilo plodom.

"Napravili smo polusatnu emisiju za TV Ljubljanu. Pa su je zabranili. I videospot za 'Bandieru Rossu' su nam zabranili. Za tu pjesmu motiv nam je bio isključivo glazbeni. Ako ćemo pravo, taj tekst govori o onome što bismo potpisali i danas. Mi nikad nismo htjeli biti ironični kao Laibach. Naša obrada 'Bandiere Rosse' za nas je bio poklon povijesti, jer to je bila povijesna radnička pjesma", objasnio nam je i to.

A Udba, jesu li možda osjetili da ih prate? "Nisam to osjetio, nego sam ih vidio. Ha, ha, ha! Godinu dana sam ih primjećivao. Kao, išao bih do neke djevojke, pa bi tamo negdje 'neupadljivo' stajao neki čovjek, takve stvari. A mi nismo imali nikakve političke ambicije", ispričao je.

Zatim je uslijedio "Rdeči album" u 50.000 primjeraka i doba buđenja nacionalizama, čemu Pankrti nikad nisu podlegli. Prisjetio se da su tek u to vrijeme uspjeli prvi put gostovati u Sarajevu. A čak ni tog koncerta ne bi bilo da im nije u pomoć priskočio Emir Kusturica.

"Imali su tad tamo i filmsku revoluciju i novi primitivizam, ali Sarajevo je bilo najjugoslavenskiji grad, ujedno i politički najkonzervativniji. Politika se trudila održavati Potemkinovu krinku o ljubavi između svih nas koja, nažalost, nije izdržala, pa je na kraju rat tamo bio i najgori", pričao nam je dalje. Vlasti su se, znači, grčevito branile od punkera, od Pankrta, koji im nisu predstavljali baš nikakvu opasnost.

"Pa, da. Mi smo uvijek govorili o slobodi, o suradnji svih nas. Nismo se razlikovali kao muslimani, Bosanci, pravoslavci ili Slovenci te još mislim da bi i u Jugoslaviji i u svijetu bilo puno bolje da nema pravoslavaca, muslimana, katolika, komunista, nego da se svi bavimo samo rock and rollom. Mnogi su tad nešto govorili, a ispali je da su to vukovi koji se kriju pod dječjim obrazom. E, takvi su mogli pjevati u Sarajevu, a mi..."

"Mislite na Bregovića?" "Ha, ha, ha... Ne, nisam mislio na njega. To jest bio seoski rock, ali u njihovu slučaju više je bila riječ o ovcama. Vukovi su bili među narodnjacima, na takve su se oslanjali nacionalistički političari", rekao je.

Zanimalo nas je koliko je istine u nekoliko legendi o njegovim anegdotama. Kao ono kako se rodio punk u socijalizmu. Rekao je da je krajem 70-ih Slovenija bila užasno dosadna. Svirki je bilo malo, a ako bi ih i bilo, to bi bila slovenska popevka, tu i tamo nešto džeza. Kao klinac je gledao, recimo, Status Quo ili pak...

"Gregor Tomc i ja jednog dana čitali smo članak u Timeu o punku u kojem su ga opisali isto onako kako bi Trump danas opisao rock. Da je to glupo, da ne znači ništa, totalno su ga popljuvali. A mi smo rekli: 'E, to je baš ono što mi želimo!' "opisao je. Pao je plan akcije. Grega ide u London po informacije i ploče, a Pero skuplja bend u kvartu. I kad se Grega vratio, preslušavali su Pistolse, dva singla "God Save The Queen" i "Pretty Vacant", prvi album Clasha, Iggyja Popa i Stoogese... I imali su bend.

"U 14 dana smo napravili koncept, sve uvježbali i održali koncert. A to prvo slušanje, to je bio sasvim ludi osjećaj. Počneš od nečega o čemu nemaš pojma, samo si pročitao da je to netko totalno popljuvao i ti znaš da je to točno ono što želiš. A kad poslušaš prve pjesme, imaš pravo otkrivenje da je to točno ono što si mislio. Puno mladih od 15 do 40, koji su mislili da je rock mrtav, doživjelo je to na isti način", opisao je prapočetke.

Pankrti su se razišli 1987. i tek tad počeli nailaziti na svoje idole. Godine 1996. nastupili su kao predgrupa Sex Pistolsima na koncertu u Ljubljani. Bilo je to jednokratno okupljanje Pankrta. Zanimalo nas je i je li istina da je 1988., kad je već radio kao novinar, imao intervju s Joeyjem Ramoneom koji se pretvorio u četiri dana pijanke.

"Za Delo sam putovao u Colorado na Svjetsko prvenstvo u skijanju. U New Yorku sam sreo neke ljude iz show businessa, znali su za Pankrte, i kažu: 'E, mi smo frendovi Joeyja Ramonea'. Tako smo dogovorili intervju. A Joey je bio krasan momak, bili su tamo još neki muzičari, gomila pića. Joey me je pitao žuri li mi se. Pa kad sam mu rekao da sam u New Yorku još deset dana, rekao mi je: 'E onda možemo nešto popiti. Radit ćemo sutra'", i tako je došlo sutra, pa još jedan dan, sve uz odličnu glazbu te zanimljive i poučne polupijane razgovore.

"I tako je to trajalo tjedan dana! A znaš, bio je to i najdulji i najluđi intervju. Joey je pričao mumljajući, jedva si ga išta razumio, u nekom ludom njujorškom dijalektu. Pa sam molio frenda Gregu koji je tamo živio da to prepiše. Na kraju mi se žurilo, ni danas ne znam jesam li taj intervju uopće i pročitao", valjali smo se od smijeha.

Otpio je na slamku cijeđeni sok koji mu je donijela konobarica jer neke stvari se ipak mijenjaju, pa smo ga pitali i za Stranglerse 1978. u Ljubljani. "Za presicu uoči koncerta molili su organizatore da im pošalju nekoga s lokalne scene, pa su pozvali mene. Poslije smo išli skupa na ručak, naknadno je došla i moja cura koja se Jean Jacquesu jako svidjela, ha, ha, ha...", iz prve ruke smo doznali da nisu bile točne glasine da im je basist bio gay, nego eventualno biseksualan.

Dogovor je bio da se ovi otiđu srediti u hotel i da se poslije nađu u Tivoliju. Lovšin je došao s djevojkom kako su se dogovorili, samo... "Kad su redari vidjeli mene, punkera, nisu me htjeli pustiti, jer smo nas nekoliko uvijek radili pizdarije na koncertima. Penjali smo se na binu i Tini Turner i Johnu Mayallu. Mayallu je to bilo super. E, Stranglersi, ušli su unutra i kad su shvatili da me nema, rekli su organizatorima da neće nastupiti ako ne puste i mene", i morali su ih pustiti, i to na binu odakle su pratili koncert.

Lovšin kaže da mu nije žao zbog karijere, iako su za njih vani znali. U Los Angelesu su prodali 200 singlica, Jello Biafra je njima bio oduševljen i to pričao uokolo. Imali su albume među prvih 10 na listama punk fanzina. U Italiji su 1983. svirali pred četiri ili pet tisuća ljudi. U Njemačkoj su bili jači od svih njemačkih punk bendova. "Samo, svi smo imali obitelji, ja sam imao kćer već 1981. Imao sam posao novinara, tad sam mislio da ću novinar biti zauvijek", objasnio nam je.

OK, bili su megapopularni u Jugoslaviji, regionalni rodonačelnici nečega tako ključnog u popularnoj umjetnosti kao što je punk. Je li mu čega žao iz Jugoslavije? "Ako mi je ičega žao, to je prva nogometna liga te zemlje. Ha, ha, ha! Ali još danas, kad bilo gdje odem, u Beograd ili u Mostar, osjećam se kao kod kuće. To jest dio moje prošlosti, ali je to i dio moje sadašnjosti."