Prije 133 godine, 5. srpnja u Vrgorcu, rođen je hrvatski pjesnik Tin Ujević. Tim povodom upravo je u njegovu rodnom gradu otvorena i izložba Ujevićevih neobjavljenih rukopisa.

GALERIJA: UJEVIĆEVI NEOBJAVLJENI RUKOPISI

Pjesnikova je biografija silno zanimljiva, mnoge anegdote svjedoče o njegovu boemskom životu, postoje i priče o njegovoj slavi koju bismo danas mogli nazvati pjesničko-influenserskoj, ima i zapisa o Ujevićevim epizodama koje nalikuju na zgode likove iz današnjih rijalitija.

Pokojni novinar i kroničar Pero Zlatar za Express je bio opisao i slabo poznatu Ujevićevu postratnu sudbinu. Ujević poslije sloma NDH, pisao je Zlatar, dugo nije bio u milosti izdavača.

"Odbijali su ga i sklanjali se od njega kao da je gubav. Zbog teškoga grijeha: povremene suradnje u kulturnim rubrikama listova i književnim časopisima, koji su izlazili od 1941. do 1945., premda je objavljivao samo apolitične eseje i literarne kritike. Kao veća hereza bilo mu je naprćeno stalno namještenje prevoditelja sa šest jezika (španjolskoga, portugalskog, francuskog, engleskog, njemačkog i talijanskog) u novinskoj izvještajnoj agenciji Velebit (kasnije Croatia), gdje je, za cijelo vrijeme Endehazije, radio u jutarnjoj smjeni (od 7.30 do 13.30 sati). 

Novi vlastodršci nisu mu kao olakotnu okolnost uzeli provjerenu istinu da, usprkos čestim nagovorima, Tin nije pristupio ustaškom pokretu. Po ulasku partizana u Zagreb, čudom je izbjegao zatvor, ali zato nije umakao ponižavajućem ispitivanju pred Sudom časti Društva književnika Hrvatske, koji mu je 1945., bez dvojbe, odrezao zabranu pisanja, javnog djelovanja i pojavljivanja u trajanju od pet godina i trajno ga izbacio iz članstva zbog "suradnje s okupatorima i domaćim izdajnicima". Neki pjesnički anonimus se na pasja kola obrušio na Tina u tjedniku Naprijed, glasilu Komunističke partije Hrvatske, stoga što je pisao i zarađivao tijekom ustaške vladavine; pjesnički kolega Marin Franičević proglasio ga je nenarodnim elementom riječima: "Ujević je došao na ustašku kulturnu fasadu", dok je najpogubnije retke o njemu u partijskome dnevniku Borba ispisao, također pjesnik, Crnogorac Radovan Zogović, neprijeporni ideolog kojega je riječ krojila opstanak i stvaranje pisaca, slikara, skladatelja, režisera, glumaca i ostalih kulturnih radnika: "Kao čovjek Ujević je jedan od onih pjesnika koji su najviše osramotili zvanje književnika." Riječju, bio je to Zogovićev poziv da mu odrube glavu na giljotini. Od uhićenja i najteže osude Tina Ujevića je sačuvao tad nadasve utjecajni književnik Šime Balen, koji se od 1942. borio u partizanskim redovima. Obranio ga je time što je "na najvišem mjestu", trojici moćnih članova Centralnoga komiteta KPH srpske narodnosti: Radi Žižiću, Ćanici Opačiću i Radi Brkiću, posvjedočio da ga Tin nije prijavio ustaškoj policiji i tako ga spasio od smrti, budući da je kao njegov intimus znao za njegovu komunističku pripadnost, kao i to da se spremao pobjeći "u šumu". Povrh toga, Balen je iskopao Ujevićevu poemu iz 1918., nadahnutu Oktobarskom revolucijom, "Rusiji Rusija", kao i pjesmu s naslovom "Srbiji", napisanu ekavicom i tiskanu u beogradskome listu Zabavnik, u slavu najvećega srpskog državnog i vjerskog blagdana Vidovdana: "Božanstvena sveta zemljo Pravoslavlja, - juče ti si bila moćna i velika, - i za usne dece mleko, med i vino - dok ne skrhaše pod gradom čelika, - grudi Tvoje dece, Srpska Kraljevino,- Sutra sabirući i danas i juče, - zasjaćeš u duhu i u živoj moći." Ujević nije pao u ruke Uprave državne bezbjednosti – UDB-e, ali nije mogao pronaći nikakva posla da preživi. Prijatelji su ga nekako prošvercali pa je za crkavicu, sklonjen od argovskih očiju svevidih agenata, honorarno prevodio u Vjesniku i Narodnome listu.

Pisac Vice Zaninović jedva se izvukao da ga ne otpuste zbog nebudnosti stoga što je u udžbenik za srednje škole "Primjeri iz književnosti" uvrstio i neke od najpoznatijih Ujevićevih pjesama. No unatoč tim drakonskim osudama Tin nije obuzdavao munjeviti jezik. Dežurni žbiri su ga prijavili da je u gostionici "Tip top", u blizini Vjesnikove tiskare, gdje se jeftino hranio i pio, govorio protiv pjesnika Vladimira Nazora, koji je opalio tešku pljusku ustaškom poretku nakon što je 1943. utekao u partizane, zbog čega je bio nagrađen visokim mjestom predsjednika Sabora. Tin nije podnosio Nazora tako da je, kako je bilo napisano u doušničkoj prijavi, glasno brbljao da on nije postao partizan iz ideoloških pobuda nego zato jer je bio "platonski zaljubljen u Ivana Gorana Kovačića", a koji se nedugo prije njega bio priključio Narodnooslobodilačkoj vojsci. Neznani špiclov je naveo što je Tin sve izgovorio pred više gostiju: "Zaboravilo se, da je s uspostavom NDH preobraćeni Vladimir Nazor dvije godine ushićeno udarao po Pavelićevim i Budakovim talambasima, dok ja, Tin Ujević, nisam! Znam da je odmah, pošto je s partizanima ušao u Zagreb, otrčao u napušteni stan Mile Budaka i iz njegove knjižnice uzeo knjige svojih pjesama, na kojima mu je ispisao plamene posvete. Danas taj svrzimantija i golub premetač od Nazora, u svojstvu predsjednika Sabora hladno potpisuje odbijene molbe za pomilovanje i potvrđene smrtne kazne. Pa čak i pisaca, od kojih su neki dobili ulaznice za pakao poslije presuda osnaženih po drugu Nazoru!" Mada plahovit, Tin Ujević je suptilnom ironijom odbrusio isljednicima poslije duga ispitivanja: "A konfiskacija?", pitao ih je Tin. "Kakva konfiskacija?", nisu se sabrali agenti. "Imam nalivpero!", naklonio se Tin i zapanjujućom zluradošću izvukao crni Pelikan iz unutarnjeg džepa. Tu je anegdotu autoru ovih redaka, pokojnom Peri Zlataru, ispričao jedan od najpopularnijih zagrebačkih policajaca, akademski obrazovani Jure Naglić, koji ga je, kako je pisao Zlatar, "kao poklonik njegovih stihova, svojim autoritetom izvukao da ga ne okuju u bukagije".