Zbirka priča "Rat" doživjela je drugo izdanje, a vrlo vjerojatno, doduše nisam provjeravao je li već izašlo, izaći će i treće izdanje. Duboko vjerujem da će ova Jergovićeva knjiga doživjeti jako mnogo izdanja. Točnije, uvjeren sam da će ona "rasti" s vremenom, da će, ako i na trenutak bude zaboravljena, oživljavati i bivati nanovo otkrivana, dobivati novi život i novi značaj. Vjerojatno mnogo veći nego što ga dobiva sad.
Nazivanje "Rata" zbirkom (kratkih) priča je uvjetno, jer knjiga bi se mogla nazvati i romanom. Iako se priče, ili poglavlja ako je nekom draže smatrati "Rat" romanom, mogu čitati bilo kojim redom, sam autor kaže kako bi, a sama knjiga odnosno priče (ili poglavlja) kreću se po nekoj linearnoj vremenskoj crti, bilo bolje da se čitaju po redu. Osobno sam u prvom čitanju pribjegao nasumičnoj metodi, birajući priče od oka i slučajno, da bih se kasnije vratio i pročitao "Rat" od početka. I jedno i drugo podjednako je dobro. Birajući priče slučajnom redom i čitajući ih nasumce možda su čak, svaka pojedinačno, ostavile jači i dublji dojam. Čitajući ih redom (slučajnom metodom nisam pročitao sve priče, ali redom jesam) dojam koje ostavljaju nije ništa slabiji, ali se u pričama uspostavlja neki red, neka logika (iako bi možda bolje bilo reći red u neredu i neka izvrnuta logika, upravo ona koja vlada u svakom ratu). Kako čovjek u svakom kaosu, u svakom neredu, u svakom ratu pokušava pronaći neko značenje, uspostaviti neki red, neku logiku i narativ, čak i tamo gdje je nema, pokušava razumjeti ili barem posložiti stvari po nekoj crti, čitanje "Rata" od početka prema kraju donijet će čitatelju neku utjehu da, eto, u svakom užasu ipak postoji red, neka logika. A ako postoji red i logika, onda se možda možemo spasiti, izvući, predvidjeti, spriječiti... Ili barem razumjeti. Osobno sam bio, ako se to tako može reći, utješen "redom" kad sam čitao "Rat" od početka prema kraju.
Čitajući priče pojedinačno, izvan zamišljenog reda knjige, moram reći, opet osobno, svaku od priča koju sam pročitao doživio sam mnogo jače, mnogo dublje, više ih upijajući trbuhom, nego očima i razumom. Nakon svake tako nasumično pročitane priče (ili poglavlja), knjigu sam morao odložiti na nekoliko trenutaka, minuta ili sati, a ponekad i dan ili dva, prije nego što bih je ponovno uzeo u ruke. Moram priznati da nije bilo mnogo lakše čitati "Rat" od početka do kraja, ali ipak knjigu nisam morao odlagati na dan ili dva. Red, pa makar i prividan, logika, pa makar i izokrenuta, ipak je kakva takva utjeha jer, kažem, priče (ili poglavlja) udaraju duboko i jako.
Je li riječ o zbirci priča ili romanu, ustvari je potpuno nevažno, iako će u ovom tekstu "Rat" biti nazivan zbirkom priča, ali ako ga bilo tko želi smatrati romanom, može, zašto ne, bitno je da se pročita, svejedno kako.
Priče u "Ratu" lišene su nekog konkretnog mjesta, pa i konkretnog vremena, događaju se, reklo bi se, upravo sad ili su se dogodile nedavno ili su se mogle dogoditi, odnosno dogodile su se bilo kad. Dogodile su se bilo gdje, u nekom gradu (ili gradiću) koji je pod opsadom. I dogodile su se bilo kome. I sami likovi, junakinje i junaci, nemaju imena, svedeni su na ono što u tom trenutku predstavljaju - oca, majku, medicinsku sestru, vozača... Ono što su predstavljali u trenutku rata, neku funkciju, zanimanje, osobinu. Iako su lišeni imena, nisu ostavljeni bez prošlosti (barem neki), ali i ona je naznačena tek onoliko koliko je u tom ratu, u njihovoj osobnoj priči rata, bitna. Ljušteći sloj po sloj sa svake osobe i sa svake priče, ostavljajući tek naznake u kojima će čitatelj više toga sam upisati u likove i njihovu prošlost, nego što je pisac upisao, priče su svedene, gotovo pa na samu svoju srž. Ogoljene od svih drugih prošlosti i osobina, od svakog narativa koji ih je do tuda doveo. Pukotine koje će čitatelj sam ispunjavati, a i ne mora ako se uspije tome oduprijeti, u svaki lik, možda su ustvari ono što neke od tih priča (rekao bih čak većinu) čini dodatno uznemirujućima, strašnima i stvarnijima. U većinu tih pukotina koje je Jergović ostavio da ih ispunimo pronaći ćemo različita vlastita lica, lica naših bližnjih, lica onih koje volimo, onih koje ne volimo ili onih koje smo nekad jednom sreli, smatrajući taj susret beznačajnim, kao što i jest bio, a sad se čini sudbonosnim. Ali najviše ćemo naći vlastita lica. Isprva sam mislio da je Miljenko Jergović uzeo formu bajki i mitova, što nije posve netočno (iako ima tu i Harmsa), da bi ih nekako razmontirao. Ali čini mi se da je tragajući za pričom bez ijednog viška, za suštinom, za srži, vrlo dosljedno, vrlo sadašnje i vrlo promišljeno napisao upravo bajke i mitove, ali stvarnije od prepričane stvarnosti. Nažalost, čim se spomene bajka ili mit, odmah se dobiva dojam da je riječ o nečemu starom, nastalom u davnini, pa i naivnom i infantilnom. Ustvari bi trebalo reći da je riječ o nečemu praiskonskom, nečemu gotovo pa usađenom u naš genetski kod, nečemu što smo prvo čuli i osjetili. Riječ je o pričama pomoću kojih smo prvo učili ono elementarno, i često nerazumljivo, učili o tome što jesmo i što je svijet oko nas. Zato promišljeno nije dobra riječ (iako pretpostavljam da je pisac bio jako, jako promišljen i pedantan), bajke, baš kao i "Rat", govore o strahovima, zebnjama, nadama, o našoj podsvijesti i nečemu što je univerzalno u nama i razumljivo na neracionalnoj razini.
Može li se to učiniti promišljeno? Naravno da može, ali ima tu i nečega što je više od toga. Jednom kad su se otisnule u svijet, sva promišljenost je nestala, a sva značenja upisuje onaj koji čita, onaj koji sluša. Istovremena bajkovitost i stvarnost ono su što udara u svakoj priči negdje izvan razuma. Između ostaloga i zato smatram da će knjiga u svim budućim čitanjima i izdanjima dobivati na važnosti te da će imati mnogo života.
Gledajući ljudsku povijest mogli bismo reći da je ona uglavnom sastavljena od ratova. Rat je, ma koliko to ružno zvučalo, jedna od osnovnih ljudska djelatnosti. Povijest gotovo da se uglavnom sastoji od bilježenja različitih ratova. Malo je cinično i sigurno nije utješno, ali je tako. Rijetke su generacije koje su proživjele život bez da ih je izravno ili posredno okrznuo neki rat ili barem veći oružani sukob. Barem u daljem susjedstvu, ako ne izravno. Da ne govorim o svim onim bezbrojnim "anonimnim" ratovima koji su bili dovoljno daleki i dovoljno nepoznati da nas pretjerano ne zanimaju. I to je jedno od lica ratova, tuđa patnja obično nam je strana i nepojmljiva, ako je dovoljno daleko, a često, budimo iskreni, i ako nam je vrlo blizu. Kad se stvari svedu na neki narativ, na neku logiku, kad se ispriča neka priča, onda nam je lakše zaboraviti ili ne mariti da se negdje, u neposrednoj blizini, sat, dva, tri leta avionom, odvija nešto užasno. "Rat" govori upravo o tom ratu, o tom nekom užasnom ratu koji se negdje događa, vašem, našem, njihovu svačijem. I govori o svim onim stvarima koje velike povijesti, a uglavnom su to povijesti ratova, prešućuju - što je bilo sa stolarom, medicinskom sestrom, učiteljicom, vozačem...
Svodeći stvari na naizgled jednostavne priče lišene bilo kakvih viškova, "Rat" nam taj užas približava čineći svaki rat našim osobnim. Mogao sam to biti ja, moja majka, moj brat, moja sestra. Vidjevši vlastito lice u licima tih priča vidimo i svaki rat, prošli i budući (nadajmo se ne budući). Pišući sve ovo, pitam se jesam li vas razuvjerio da se Jergovićeva knjiga treba pročitati ili sam napravio upravo suprotno. Ne znam, mislim da će knjiga sigurno naći put do svakoga tko je treba pročitati, a vrlo sam uvjeren da će naći put i do nekih budućih generacija, što god bilo napisano ovdje ili negdje drugdje.
