Ako nas sjećanje ne vara, prošlo je gotovo šest godina otkako je Dean Šoša kao v.d. glavnoga urednika HTV-a pokrenuo program HTV 3 sa sadržajem koji je od tada nedvojbeno stekao status najboljeg medijskog kulturnog kapitala u Hrvatskoj, a i mnogo šire. Nakon poznatih nesretnih kadrovskih turbulencija u matičnoj kući, Šoša je danas urednik zadužen za igrani film u Odjelu odabira programskih sadržaja.

Pa kad se kaže "odabrao Dean Šoša", domaći narod zna kakav mu je posao. Ipak, pitanje gledanosti tog programa u cijelosti posvećenog kulturi otpočetka je bilo suspektno intonirano u javnosti najšireg spektra. Kao, koliki uopće postotak SHR-a (sharea) zaslužuje, kakav je rejting tog programa, je li to "nama isplativo".

U posljednje se vrijeme, zanimljivo, takva pitanja ne postavljaju: vjerojatno stoga što bi usporedba "glavnih" programskih uzdanica HTV-a bila općenito porazna za bilo kakav tip racionalne analize. Sa Šošom razgovaramo uz prvu jutarnju kavu, u susret optimizmu kulturnih sadržaja koji su, kako god ih gazili, žilava medijska roba.

Kakav je, dakle, danas "rejting" Trećega na HTV-u? S čime je taj usporediv i kako ga objasniti laicima, a da se ne podliježe potrebi opravdavanja bilo kakvog kulturnog sadržaja u medijima?

E pa čini mi se da je gledanost Trećeg, od prvog do zadnjeg dana emitiranja, ako gledamo u nekom objektivnom kontekstu - nadnaravna. To, naravno, ne znači da je Treći gledaniji od 'Big Brothera' ili 'Dnevnika'. Kao što ni Arte nije gledaniji od takvih emisija u milijun puta razvijenijim zemljama od Hrvatske. Ali je činjenica da sadržaji na Trećem programu privlače više gledatelja nego na bilo kojoj drugoj platformi na kojoj se slični sadržaji prikazuju. To znači da neki film iz čarobnog 'Tora-san' serijala, koji nikad u Hrvatskoj nije prikazan ni u kinima ni na televiziji, gleda, primjerice, 16.000 ljudi.

Kad tih 16.000 prevedemo u 0,4 posto AMR-a, ispada da je to mali broj, ali kad zbrojimo gledanost tek dvaju filmova o Tori, dolazimo dakle do 32.000 gledatelja, a to je više od čitavih repertoara nekih naših uglednih festivala u tjedan dana emitiranja. A mi smo pritom obavili vrhunsku javnu funkciju. Koji to japanski ili europski film u našim kinima, molim vas, vidi 16.000 gledatelja? Kad neki umjetnički vrijedan film na HTV 3 vidi 1 posto publike to doista može zvučati skromno. Ali zbrojimo li sve kazališne predstave ili opere koje pogleda 40.000 gledatelja, taj će se n1 posto odjednom učiniti kao nedosanjani san. Dakle, to su okviri u kojima bi se trebalo razmišljati kad i ako se razmišlja o smislu postojanja HTV3.

Zanimljive činjenice u vezi gledanosti kulturnih programa - pogotovo filmskih - uglavnom prolaze ispod radara javnosti. Dugovječni ciklus vesterna subotom jedan je od, kažete, pokazatelja da je publika stalna i mnogobrojna?

Ciklus vesterna koji emitiramo na prvom programu subotom rano ujutro od 2009. naovamo ponekad privuče više od 200 tisuća gledatelja. Prošle godine, koliko mi je poznato, ni jedan od blockbustera u hrvatskim kinima nije privukao toliki broj gledatelja. E sad, ako kažemo da neki vestern subotom rano ujutro ima 5% AMR-a ili 35% SHR-a, to ne zvuči tako jako kao kad bismo rekli da je neki kaubojski klasik iz 1956. bio gledaniji od filma 'Kako je Gru postao dobar'. A jest. Odlična gledanost vesterna pokazuje da publika za dobar film uvijek postoji, kao i to da je višegodišnja stabilnost termina - ustavni zakon svakog televizijskog programiranja.

Ipak, pravi povod ovom razgovoru je inspirativna novost u filmskom programu. Vaša ideja, u našim skromnim medijskim uvjetima proizvodnje konceptualno gotovo genijalna, otputovali ste u Italiju u posjet redatelju Paolu Tavianiju (brata Vittorija niste sreli?) kako bi stari majstor na ekranu HTV-a 'najavio' prikazivanje vlastitih filmova: ekskluzivni filmski ciklus braće Taviani na HTV3. Budžetski skroman pothvat unio je čudan optimizam kod domaće publike: što mislite zašto? Što je bila ideja? I kakav je gospodin Paolo, kakvom atmosferom odiše njegov dom?

Gospodin Paolo je genij. Nažalost, drugi brat Taviani bio je u bolnici, no kakve smo mi sreće, da smo 1955. krenuli intervjuirati junake filma 'Sedam nevjesta za sedmoricu braće' vjerojatno bi od njih 14 barem 12 bilo objektivnim razlozima nedostupno. Nadam se da smo uspjeli na ekran prenijeti nešto od fantastične atmosfere iz doma Paola Tavianija - atmosfere koja bi najcrnjeg pesimista uvjerila da postoji takav svijet u kojemu je lijepo baviti se kulturom, imati više od 80 godina i doista se osjećati korisnim. Vozeći ekipu iz Rima u Zagreb, najiskrenije sam razmišljao kako bi bilo lijepo kad bi Paolo Taviani posvojio i mene i moju ženu i našu djecu.

Što ste, osim anegdotalnih detalja oko snimanja filmova Tavianija, naučili i ponijeli sa sobom od gospodina Tavianija? Nije slučajno da su se braća Taviani 'napajali' Tolstojem... Spominjete da ste osjetili ugođaj tipično talijanskog, u nas nažalost tradicijski (gotovo) nepoznatog, kršćanskog socijalizma - ili socijalizma u kršćanstvu?

Najopćenitije govoreći, čini mi se da se u filmovima braće Taviani zrelo susreću sve najbolje tradicije svijeta te da sve ideje i ideologije u njihovu autorskom svijetu izgledaju bolje nego što su bile i što će ikad biti: od kršćanstva, preko prosvjetiteljstva pa do socijalizma. Nažalost, od vremena kad su Tavianiji snimili najbolje filmove, evolucija se okrenula unatrag pa sad njihovi filmovi, na prvi pogled, izgledaju podjednako staro koliko i Tolstojevi romani. Iako sam uvjeren da su i oni i Tolstoj još premoderni, da su se naprosto požurili doći na mjesto do kojega mi, nažalost, nikad nećemo stići.

Nastavak na sljedećoj stranici...

A sad na teren domaćeg filma. Gledamo li šireuropski ili ne daj bože još dalji plan, kako vam zvuči pitanje o 'ugledu hrvatskog filma'? Ima li smisla? Je li to protonacionalistička tlapnja, promašeni kut? Može li se uopće raditi na ugledu nacionalne kinematografije?

Može i mora. I nije to nikakva protonacionalistička tlapnja. Hrvatski film u europskom i širem kontekstu nikad nije imao ugled kakav je zasluživao. Razlog tome nije u ikakvim bjelosvjetskim zavjerama. Jer vrlo jednostavno, nikad ni jedna hrvatska kulturna politika nije uložila dovoljno truda u prezentaciju naše baštine izvan Hrvatske. Štoviše, naši najveći autori, poput Branka Bauera ili Zorana Tadića, nisu dovoljno revalorizirani ni unutar domaće kulture, pa kako onda očekivati da ih netko cijeni u Švedskoj ili na Madagaskaru?

U instituciju HAZU mi, recimo, nismo svojedobno primili genijalnog profesora i rodonačelnika domaće filmologije Antu Peterlića, niti smo ondje pozvali važnu pojavu za suvremenu domaću filmologiju Hrvoja Turkovića: što onda možemo očekivati? Posljednjih je godina prvi put hrvatski film izvan naših granica bio 'brendiraniji' nego unutar njih: zapravo, cijenjeniji je bio filmski sustav od samih filmova. Svejedno, mi smo se čovjeka koji je za to bio najzaslužniji odrekli - kao da uopće nije riječ o čovjeku.

Bili ste umjetnički savjetnik za igrani film HAVC-a u vrijeme bivšeg ravnatelja Hrvoja Hribara. Otkako je na toj funkciji Daniel Rafaelić, HAVC kao da više nije javna tema? Možda zato što su javnost umorili agresivni napori desničarskih paraudruga koje su se petljale u proizvodnju domaćeg filma. Pa jesu li te parapolitičke snage naštetile ugledu filma, filmske proizvodnje i institucije HAVC-a? Ili je sistem HAVC-a dovoljno čvrst da 'radi sam po sebi'?

Znate što, otkako sam prešao četrdesetu, više no filmove gledam nogometne utakmice. Pronašao sam i neko filozofsko opravdanje za to: umoran sam od toga da sam uvijek luzer, da ekipe za koje navijam uvijek gube. A čini mi se da u nogometu dobre stvari ipak traju dulje nego u kulturi. Kad krene 'Žica', znate da će Lestera i McNultyja prije ili kasnije izbaciti iz policije. Kad počnete čitati bilo koji pozniji roman Jamesa Ellroya, znate da će ljudskost junake koštati života. Kad počnete čitati Novi zavjet, znate da će Isus biti raspet.

Kad igra Barcelona, međutim, nije sve izgubljeno. Od vremena Cruyffa kao trenera, dakle već 30-ak godina, događa se da momčad koja igra najatraktivniji nogomet, s najmanje prekršaja i najviše dodavanja, povremeno osvaja najvažnije trofeje. To je čudo kojemu se sve više ljudi iz sfere kulture klanja. Nigdje u umjetnosti niti u kulturnoj politici ne možemo pronaći sličan primjer. Da je serija 'Žica' trajala stotinu sezona, nikad ne bi osvojila Emmy. Kaurismaki nikad neće dobiti Oscara, Le Carre ili James Ellroy nikad neće dobiti Nobela. Barca je pak uzela pet Liga prvaka.

Prije 70 godina bilo je moguće da Oscara dobije jedan John Ford: što sad više nije moguće. Istina, pobijede mediokriteti i u nogometu, ali ipak je Xavi osvojio sve moguće trofeje, Iniesta zabio gol u produžetku finala Svjetskog prvenstva, a Messi pet puta osvojio Zlatnu loptu i osvojit će je još toliko. Takve pravde nema ni na filmu ni u kulturu ni u životu, niti će je ikad više biti. Ima je u nogometu. U nogometu dobre stvari imaju dulji vijek trajanja. Zato više gledam nogomet i čitam o nogometu nego o filmu: recimo sjajne tekstove koje pišu dečki na Telesportu.

Kad je riječ o domaćem filmu u domaćem dvorištu, logično se gleda prema 'onom' festivalskom događaju u pulskoj Areni. Ili je to sad pogrešno i nelogično jer domaći, kao i svi europski filmovi, imaju festivalski život šireg horizonta? Pa Pula dođe kao turistički meni domaćeg filma...

Volim Pulu. Pula mi je jedan od najdražih gradova u kojima sam bio. Zagreb, Los Angeles i Pula: sva tri grada izgledaju kao beskrajni Žitnjak, beskrajno tužni gradovi. Ali tko će ih voljeti ako ne mi? Koautor sam, s Tomislavom Mršićem, tužnog i nesretnog dokumentarnog film 'Pula povjerljivo'. Organizatori festivala iz Pule su nas, ne jedanput, molili da ga ne emitiramo u danima festivala - eto koliko im je tužan. U njemu, naime, Zvonimir Berković kaže da je 'Pulski festival bio apsurdan festival u apsurdnom gradu u apsurdnoj kinematografiji i apsurdnoj zemlji te da je najveći apsurd da danas netko o tome više uopće govori'. No koliko god Pulski festival možda djelovao arhaično i koliko god se filmski svijet promijenio, teško je zamisliti ljepšu pozornicu za neki film od pulske Arene.

Pripremate nekoliko zanimljivih, točnije kazano vrijednih i promišljenih filmskih ciklusa. Primjerice, izbor poljske kinematografije, probrani naslovi Roberta Rosselinija? Što je tu ideja?

Strategija filmskog programa HTV3 vrlo je jednostavna: prikazati što je moguće više vrijednih filmova najrazličitijih mogućih autora, kinematografija i epoha, u rasponu od recimo meksičkih komedija glasovitog komičara Maria Morena 'Cantinflasa' pa sve do filmova Alaina Robbe-Grilleta, da navedemo dvije krajnosti koje će gledatelji moći vidjeti idućih nekoliko mjeseci. Cilj je prikazivati, sustavno, ono što je najbolje: komercijalno i nekomercijalno, 'visoko' i 'nisko', američko i neameričko, i to s naglaskom na filmove koje je teško pronaći i na alternativnim internetskim platformama. Lav Tolstoj i braća Taviani, Busquets, Xavi i Iniesta - držanje filmova u posjedu i dodavanje: e pa to je istinsko filmsko prosvjetiteljstvo!