Više i nije neka novina da naše domaće filmske redateljice rasturaju na svim kinematografskim planovima. Od već prekaljene Hane Jušić s genijalnim filmovima poput "Ne gledaj mi u pijat", intrigantne Sonje Tarokić koja priprema svoj debi u dugome metru, novih snaga poput Barbare Vekarić s filmom "Aleksi", preko Snježane Tribuson, majstorice domaćeg filma, pa do mlađih naraštaja koji tek stasaju u važna imena hrvatskog filma - jasno je da je biti redateljicom u doba procvata domaćeg filma pod dugogodišnjim vjetrom HAVC-a vrlo uzbudljiva stvar.

Jedna od tih među mlađim naraštajem je i Judita Gamulin. Rođena je poslije 1991. pa je nema smisla pitati gdje je bila te godine, ali zato zna gdje je bila i što je radila proteklih pet godina. Na Akademiji je stasala kroz montažu, ali to joj nije bilo dovoljno pa se prebacila na filmsku režiju. I ne pada jabuka daleko od stabla jer su Juditini roditelji, Franka Perković i Bruno Gamulin, također u kazališno-filmskom fahu.

U jeku žestokih rasprava o referendumu za i protiv braka, njih dvoje odlučilo je iskazati svoj stav razvodom. Da razbijemo led intervjua vrućeg kolovoškog dana, zanimalo me kako Judita gleda na taj njihov potez.

"Toliko ne vjerujem u koncept sklapanja braka da cijela situacija za mene nema nikakvu vrijednost. Mislim da su istu stvar i oni time željeli reći", iskrena je Judita.

Iako su rasprave o braku odavno iza hrvatske javnosti i iako su se u međuvremenu dogodile tisuće drugih svjetonazorskih rasprava, nekako je draže razgovor usmjeriti u smjeru umjetnosti i kreativne produktivnosti. A Judita, iako se njezini filmovi svrstavaju još u nišu studentskih uradaka, odavno je prešla granicu studentskog probiranja i eksperimentiranja. Njezin kratki film "Cvijeće" bio je 2016. u finalu studentskog Oscara!

MIRJANA KARANOVIĆ: 'Zločinci će biti kažnjeni bez obzira na to koliko ih mi voljeli'

Filmsku priču koju su glumom poduprli doajeni glumišta, poput Mirele Brekalo Popović, Ksenije Pajić, Dušana Gojića i drugih, prepoznali su na mnogim svjetskim festivalima. Osim holivudskog Oscara, film je okićen nagradom za najbolji domaći kratki film na Pula film festivalu 2016., nagradom za najbolji scenarij, najbolju montažu (montažer Tomislav Stojanović)...

Judita kaže da joj je najdraža ona nagrada iz Pule jer je na tom festivalu odrasla. "Festivalima se sviđa jednostavnost, gluma i pomak u strukturi, a publika ‘Cvijeće’ lako čita, probavlja i lako se s njim poistovjećuje. Hrvati obožavaju gledati sami sebe na platnu, a film ima i kvaku na kraju, a to je sve što i ja sama želim od filmova", govori mi.

"Cvijeće" prati dvije različite obitelji koje posjećuju svoje voljene u bolnici. Teška i sumorna priča, ali ispričana filmski inteligentno i uzbudljivo.

"Dok sam pisala scenarij za ‘Cvijeće’, djed mi je bio u bolnici s rakom prostate. Odlazila bih mu u posjete i, umjesto da se fokusiram na njega, neprestano bih prisluškivala razgovore obitelji koja je bila u posjetu drugom pacijentu u njegovoj sobi. Bila mi je zanimljiva ta sebičnost - manjak empatije koji sam osjetila kod njih, a i kod sebe, to što ni ja ni svi ostali nismo u stanju proizvesti rečenicu utjehe kojom ne tješimo sebe, što se svi ponašamo kao da je dovoljno donijeti cvijeće da bismo otišli dalje svojim putem". A kad je saznala da je nominirana za studentskog Oscara? Je li ju uzbuđenje ošamutilo, pitam je, a odgovor je zabavan.

"Iskreno, vijest sam dobila usred stravične prepirke s tadašnjim dečkom, i to na vrhu otoka Lošinja, s pogledom na cijeli arhipelag. Cijela situacija je bila toliko nestvarna da je takva i ostala. Kao da nikad nisam povjerovala ili kao da mi je Hollywood negdje predaleko od svijesti. Nominacija mi je otvorila mnoga vrata i to me najviše veseli".

Vjerujem da jest i vjerujem da je to poseban vjetar u leđa. Ali nikako ne mogu izbjeći ono šablonsko pitanje što ju je kao umjetnicu privuklo filmu? Netko voli maljati po platnu, netko voli škrabunjati do besvijesti. Zašto film, zašto kamera?

"Najradije bih podvalila neki odgovor tipa ‘voljela sam filmove u djetinjstvu’, ali nažalost, kod ovakvih mazohističkih zanimanja motivacija je puno kompleksnija. Ne zato što je vrednija ili dublja od ostalih nego zato što se sastoji od čvrste gvalje osobnih mušica i anksioznosti kojima takav izraz paše. Nikog ne zanima moj psihološki profil, pa ću sažeti u to da oduvijek imam snažan nagon za skretanjem tuđe pozornosti na detalje koji me zanimaju. Naprosto volim pokazivati prstom, a estetika me umiruje".

Čim je ovo izgovorila, shvatila sam kompleksnost njezine motivacije. Uostalom, kao što bi svaki slikar ili pisac dao ruku u vatru za svoju motivaciju. I sigurno je na njezinu životnu odluku dosta utjecalo to što je odrastala uz umjetnost i roditelje koji su sebi utabali stazu tim putem.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Divno je imati roditelje koji razumiju što radim, ali zapravo nemam osjećaj da se bavimo istim poslom. Oblikovao me njihov veliki i dinamični emocionalni raspon, kakav prati ovu vrstu profesija s kojima se htjeli-ne htjeli, priznali-ne priznali, identificiramo. Velike sreće kad nešto ide i velike tuge kad ne ide, a rijetko ima nečeg između. Definitivno su mi, što svjesno što nesvjesno, usadili neki drukčiji, lijep pogled na svijet", odgovara Judita upozoravajući na to da je i režija jedna od profesija u kojima često "nekad ide, a nekad i ne ide".

E to me zanima. Kad si redatelj, mozak si velike operacije. Mozak si svih ostalih mozgova uključenih u proces kreiranja filmova. Velika je odgovornost upravljati budžetom, skupiti ekipu koja vjeruje u tu ideju i zatim to sve provesti u djelo. Od početne zamisli o priči do samog seta nema šanse da stvari nekad ne pođu po krivu. Upravo me zanima ta snaga koju pojedinac ili pojedinka mora čvrsto ispoljavati kako bi film zadobio željeni okvir. Odgovornost je ključna riječ, a što je s kompromisima u procesu snimanja filma?

"Kad radiš u našim uvjetima, možeš snimiti samo ono što si doma unaprijed smislio. Ne može ispasti bolje od toga nego eventualno samo lošije, tako da se uvijek jakim stiskom uhvatiš za to što imaš u glavi. Proljetos sam obišla sve do jedne uvale u Istri u potrazi za lokacijom kakvu sam zamislila za posljednji kratki film i znam da je to potpuno luđaštvo, ali nagon je prevelik i drago mi je da je tako. Tvrdoglava sam i puna fiks-ideja, ali srećom, radim s pametnim ljudima koje slušam".

Ne znam zašto, ali ovo je odgovor koji sam htjela čuti, koji me uvjerava da Judita Gamulin, koja je već na poziciji redateljice koja uvelike obećava, nije uzalud odabrala film kao svoje sredstvo izraza. Ali ona ni ne staje! Njezin posljednji kratki film.

"Marica", turobna priča o ženi (Mirela Brekalo) koja odlazi od svoje nesretne obitelji, ali se jednako tako i vraća, odabran je za prikazivanje na Međunarodnom filmskom festivalu Karlovy Vary u programu Future Frames, a Judita Gamulin predstavljena je kao jedna od deset novih filmskih europskih nada na koje treba obratiti pozornost. Marica i njezina priča o pokušaju slobode i odustajanju od nje kao da fenomenološki prodire u svaku hrvatsku obitelji i svaku ženu ili muškarca koji se, porinuti u ustaljeni i nesretan život, ne uspijevaju iskobeljati iz obrasca.

Intervju: Senka Bulić 'Svaki dan sam na rubu ponora'

"U to doba mi je bila silno zanimljiva ideja kako je za neke ljude sloboda užasavajuća i prazna, čak i gora od neslobode. Stavila sam fokus na sociološki fenomen u kojem se žene i muškarci često pokušavaju ugurati u malu kutiju obiteljskih konvencija, u koju često ne stanu, a u kojoj pokušavaju ostati pod svaku cijenu. U ovom se filmu Marica za svoju slobodu izbori pa se iste uplaši. To je film o nesretnim obiteljima našeg doba, raznim Maricama koje su ostale u svojim malim kutijama što zbog konvencija i tradicije, što zbog straha od usamljenosti", i eto nam hrvatske obitelji u malom.

Ipak, nakon izvrsno odrađenog posla i filma koji putuje po svijetu i bori se za svoje mjesto Gamulin ipak ima neke svoje dileme.

"Danas imam problem s nekim odlukama u filmu jer stavlja ženu u poziciju u kojoj je ne želimo gledati u stvarnom životu. Film bi žene trebao tretirati onako kako želi da ih stvarnost tretira. Nije mi bilo od osobite važnosti da je riječ o ženi, muškarci su jednako često sputani strahom i podsvjesnim osjećajem da nisu dovoljno izgrađeni da bi mogli samostalno živjeti izvan zadane strukture".

Dobro, ali sad kad smo već tu, na toj temi, ne mogu je ne pitati kakav je status žene danas u Hrvatskoj. I ona je kao redateljica zakoračila debelo u tradicionalnu "mušku" profesiju, iako mi se čini da kinematografija pamti samo dobar film a ne spol ili rod.

"Nedavno sam bila na nekoj javnoj tribini s još dvije redateljice i moderatorica je pitala može li se reći da smo mi filmske redateljice, s obzirom na to da nitko od nas ne može živjeti samo od toga. To mi je bilo prezanimljivo! Po tome naša zemlja zapravo uopće nema redateljice, ni redatelje, jer gotovo nitko ne živi isključivo od režije. U svakom slučaju, veselim se danu kad će žene-redateljice postati jednostavno redateljice koje su slučajno žene. Ja ga vjerojatno neću doživjeti. Tko ne zna u kakvoj su poziciji žene danas u Hrvatskoj neće ni čitati ovaj tekst. Tako smo odgajani i obrazovani, tradiciju smo nosili s koljena na koljeno i ona je danas toliko duboko u nama da sad više nema smisla upirati prstom u konkretne krivce. Mislim da naša frustracija leži u tome što znamo da se ova generacija neće stići progurati do optimistične budućnosti. Možda naprosto treba samo preživjeti tu neravnopravnost. Vjerujem u borbu za ravnopravnost baziranu na djelima, ne na napadima".