Hrvatski kipar Vojin Bakić, umjetnik koji je monumentalnost prenio iz figuracije u apstrakciju, živio je dovoljno dugo da bi svjedočio uništavanju svojih spomenika. U veljači 1992., nepoznati počinitelji - točnije, počinitelji nepoznati hrvatskom pravosuđu - srušili su Spomenik pobjede naroda Slavonije u Kamenskoj na padinama Papuka, monumentalnu javnu plastiku koja je u trenutku postavljanja krajem šezdesetih bila najveća apstraktna skulptura u Europi. Visokokvalitetni nehrđajući čelik iskorišten je kao sekundarna sirovina, navodno za izradu posuđa i pribora za jelo, no ni drugi Bakićevi spomenici NOB-u - poput onog najpoznatijeg na Petrovoj gori - nisu ratnih devedesetih puno bolje prošli, jer veliki je kipar, osim što je stvarao umjetnost u slavu pogrešne ideologije, bio i pogrešne nacionalnosti. Bio je, naime, Srbin. Ne možemo znati, ali možemo naslutiti u kakvom je stanju duha proživio posljednje mjesece svog života, prije nego što je u prosincu te iste, turobne 1992., zauvijek otišao.

Danas, više od tri desetljeća kasnije, njegov rodni Bjelovar najavljuje da će mu posvetiti čitav jedan novi muzej pod nazivom Kuća Bakić, i time napokon simbolički vratiti svog najvećeg umjetnika. Novi bjelovarski hram kulture trebao bi se nalaziti u rodnoj kuću velikog kipara koju je grad nedavno otkupio od prethodnog vlasnika, naftne tvrtke Ine.

Prema najavama gradonačelnika Darija Hrebaka, muzej vrijedan više od četiri milijuna eura - čija će se izgradnja i opremanje uglavnom financirati iz fondova Europske unije - trebao bi značajno proširiti kulturnu i turističku ponudu grada. Radovi na obnovi Bakićeve rodne kuće - reprezentativne klasicističke katnice iz 1895. koja nije u najboljem stanju - trebali bi početi sljedeće godine, s planiranim rokom trajanja od godinu i pol.

“Realno, otvorenje muzeja očekujemo krajem 2027. ili početkom 2028., ako budemo imali sreće, jer, iskreno, nisam još čula da je ijedno gradilište završilo u roku”, rekla nam je Marijana Dragičević, ravnateljica Gradskog muzeja Bjelovar u čijem će sastavu djelovati Kuća Bakić. Po njezinim riječima - a ona je osoba najbolje upućena u sudbinu budućeg muzeja - Kuća Bakić neće biti samo memorijal posvećen velikom kiparu, nego suvremeni i participativni muzej koji kroz lik i djelo Vojina Bakića otvara šire teme doma, sjećanja i identiteta. “Uz postav o Bakićevu životu i stvaralaštvu, muzej će okupljati predmete i priče građana koji simboliziraju različite oblike doma: izgubljene, napuštene, iseljene ili zamišljene. Bit će to dinamičan prostor u kojem se spajaju umjetnost, memorija i empatija, s fizičkim, digitalnim i interaktivnim slojem, edukativnim radionicama za djecu, književnim i umjetničkim programima te sudioničkim projektima građana”, govori Dragičević.

Teme doma, sjećanja i identiteta - nije pretjerano tvrditi - usko su povezane sa sudbinom najslavnijeg bjelovarskog i jednog od najvećih hrvatskih kipara. Rođen usred Prvog svjetskog rata 1915., Vojin Bakić potječe iz dobrostojeće bjelovarske trgovačke obitelji pravoslavne vjeroispovijedi. Kuću u kojoj će se nalaziti muzej dao je sagraditi njegov djed Milan Bakić, kao stambenu i poslovnu zgradu. U prizemlju se nalazila trgovina, na katu obiteljski stan, a iza nje veliko dvorište u kojemu je bio smješten vozni park. Vojinov djed trgovao je građevnim materijalom, drvom i žitom, posjedovao je šljunčaru, a nudio je i prijevozničke usluge. Umro je 1920. nakon čega je posao preuzeo Vojinov otac Konstantin, zvan Kosta, koji je u Muenchenu studirao arhitekturu. I on je međutim iznenada umro pet godina kasnije, kad je Vojin imao samo deset godina. Kostinom smrću završilo je zlatno doba obiteljske tvrtke, a majka Jelena bila je prisiljena dati trgovinu u najam kako bi školovala brojno potomstvo: petoricu sinova i kćer Dušanku. No to ni izdaleka nije bila najveća tragedija koja će pogoditi obitelj Bakić.

Premda je srpsko porijeklo nedvojbeno odredilo životni put slavnog kipara, stvari nikada nisu jednostavne. Odrastao je uz majku Jelenu, koja je rođena u Bakru kao Josipa Fulvia Katarina Schnautz u bogatoj pomorskoj obitelji porijeklom iz Švedske. U Bjelovaru je završio osnovnu školu i gimnaziju, a kako je od malena bio iznimno talentiran za umjetnost, već kao maturant je imao svoju prvu izložbu u prostoru jedne bjelovarske knjižare. Studij prava u Zagrebu prekinuo je 1934. kako bi upisao Akademiju likovnih umjetnosti: prve dvije godine pohađao je klasu Frana Kršinića, a potom još dvije klasu Roberta Frangeša-Mihanovića. Diplomirao je 1939. nakon čega je kraće vrijeme boravio u Firenci i Milanu. Krajem te godine kao već relativno etablirani kipar izlagao je na velikoj skupnoj izložbi ‘zagrebačkih umjetnika’ u Zagrebu, gdje je i dočekao uspostavu NDH.

U lipnju 1941. ustaše su u Bjelovaru uhitile njegova četiri brata - Aleksandra, Milana, Nikolu i Slobodana - najprije ih poslale u logor Danica kod Koprivnice, potom stočnim vagonima deportirale u Gospić, a zatim ih ubile u Jadovnom. Nakon njihove likvidacije, ustaše su iste godine uhapsile i Vojina ispred kućnog praga u Zagrebu, ali ga je od pogibije spasio njegov mentor Kršinić, pismeno jamčeći za njega. Nakon izlaska iz zatvora, Kršinić mu je omogućio posao na Zagrebačkom velesajmu, a potom i na Agronomskom fakultetu, gdje je izrađivao modele životinja za nastavu. Odbio je poziv u domobranstvo i neko se vrijeme skrivao s lažnim dokumentima pod imenom Ivan Stilinović. Ipak, i u okruženju krajnjeg užasa pokazao je da ne odustaje od životnog optimizma: usred rata oženio se Ljubicom Schneider i dobio sina Zorana, svoje jedino dijete. Nakon 1945. Bakić je djelovao kao slobodni umjetnik. U tom ranom poratnom razdoblju napustio je zatvorene volumene i okrenuo se impresionističkoj obradi površine, svjetlosnim preljevima i psihološki snažnim portretima, među kojima se ističu biste Ivana Gorana Kovačića i Silvija Strahimira Kranjčevića. Vrlo brzo počeo je dobivati javne narudžbe, a ključni trenutak u karijeri dogodio mu se sa skulpturom ‘Bik’ - izloženom 1956. na Biennalu u Veneciji - koja je postala jedna od fokalnih točaka hrvatskog modernog kiparstva. Od sredine pedesetih Bakić je počeo graditi vlastiti put prema otvorenoj formi, apstrakciji i optičkim istraživanjima, modulaciji, novim materijalima. Paralelno je stvarao monumentalne javne skulpture posvećene uglavnom NOB-u: Spomenik Stjepanu Filipoviću u Valjevu, već spomenuti spomenik u Kamenskoj na kojemu je radio čitavo desetljeće, zatim spomenike u Dotrščini, u Kragujevcu, na Petrovoj gori, te Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu. Bio je među prvima koji su u hrvatsku skulpturu uveli programska načela geometrijske apstrakcije i optičke umjetnosti. Godine 1978. postao je član Akademije, a 1988. održana je velika retrospektiva njegovih djela u Gliptoteci, čime je i simbolički priznat njegov status jednog od najvažnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća. Taj status, kao što smo vidjeli, nije dugo trajao. Bakićeva kiparska ostavština posijana je diljem Hrvatske i regije. Neki su njegovi radovi uništeni, neki jedva sačuvani, neki obnovljeni, a većina je ipak - za razliku od samog autora - izbjegla teže udarce sudbine. Prema riječima ravnateljice bjelovarskog muzeja Marijane Dragičević, u fundusu Gradskog muzeja Bjelovar već se nalazi niz Bakićevih skulptura. “Zbog ograničenog prostora, one nisu izložene u stalnom postavu glavne zgrade, pa će pronaći svoje mjesto u Kući Bakić. Uz njih planiramo i dodatne otkupe kako bismo upotpunili zbirku. U pripremi su i materijali koji prikazuju povijest obitelji Bakić te same kuće, a uz skulpture bit će izložene i arhivske fotografije, dokumentacija i drugi memorijalni predmeti koji će posjetiteljima približiti umjetnikov životni i stvaralački kontekst”, govori Dragičević. Novi muzej trebao bi značiti veliki kulturni iskorak za Bjelovar, povratak velikog kipara u rodni grad, ali i stvaranje jedinstvenog prostora koji povezuje umjetnost, zajednicu i suvremene muzeološke prakse. “Kuća Bakić pozicionira Bjelovar kao grad s vizijom, koji ne čuva samo prošlost, nego aktivno promišlja budućnost kulture i identiteta”, kaže Dragičević. Naglašava da je za mnoge Bjelovarčane Bakić još neotkriveni velikan. “On je umjetnik čiji značaj često nadilazi lokalne okvire, ali nije dovoljno poznat u vlastitom gradu. Zato nam je cilj kroz Kuću Bakić i niz edukativnih i izložbenih programa približiti njegovo nasljeđe široj publici. Prvi korak bit će velika izložba ‘Princip nade’, koja se otvara 29. siječnja 2026. u Gradskom muzeju Bjelovar i kojom započinjemo sustavno vraćanje Vojina Bakića u kulturnu svijest grada.”