Veliki hrvatski umjetnik, slikar, crtač, grafičar, scenograf, skulptor..., Matko Trebotić rođen je u Milni na Braču, gdje je spletom životnih okolnosti počeo i osnovnu školu. Završio ju je u Splitu, gdje je i maturirao, u klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je 1961. godine na beogradskom Arhitektonskom fakultetu, a deset godina poslije pohađao je poznatu umjetničku školu, Folkwangschule u Essenu kod profesora Hermana Schardta.

Do sada je diljem Europe i svijeta izlagao više od 400 puta, što grupno, što samostalno, a o njegovu je djelu tiskano pet monografija i snimljeno više filmova. Dobio je brojna priznanja za svoj rad, njih više od 20, a među ostalim i odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996., nagradu bijenala u Seoulu 2000., nagradu Vladimir Nazor 1991. godine, te nagradu Grada Splita za životno djelo 2009. godine, a nositelj je i Spomenice Domovinskog rata.

Izradio je veličanstveno djelo "Jadranski poliptih" - svečane zastore za kazališta u Splitu, Šibeniku, Dubrovniku i Rijeci, a njegove slike su u brojnim galerijama i muzejima diljem svijeta. U intervjuu nam, između ostalog, otkriva kako se rodila ljubav prema slikarstvu, zašto je jedva završio srednju školu i zašto je odbacio sigurna primanja kao arhitekt da bi postao slobodni umjetnik...

Koliko ste dugo živjeli na Braču i je li vas život na otoku na neki način oblikovao?

Rodio sam se tamo, ali, dok još zapravo nisam bio svjestan neke svoje okoline, moja se obitelj preselila u Split. Otac je završio teologiju, ali nije bio svećenik jer je poslije studija upoznao moju majku i oženio se. No radio je u prosvjeti pa je tako s mjesta učitelja u osnovnoj školi na Braču dobio mjesto prosvjetnog inspektora u Splitu. Moje prve uspomene vezane su za Split, i to za željeznički kolodvor. Sjećam se mosta s kojeg sam gledao vlakove i brodove kako odlaze i dolaze, to je moja prva nevjerojatno jaka impresija vezana za Split, ne znajući da ću kasnije u životu dosta putovati... Prvo smo kratko živjeli na Gripama, a onda smo se preselili na sjevernu stranu Marjana. Ubrzo dolaze ratne godine, 2. svjetski rat, a meni je vrijeme da idem u prvi razred. Tu za moje roditelje nastaje problem, jer je Split okupiran, on je talijanski, i nastava je na talijanskom. Moji brat i sestra su već išli u školu pa su i nastavili školovanje u Splitu. Mene su roditelji, da me poštede nastave na talijanskom, poslali teti u Milnu na Brač, jedinoj neudanoj od sestara, koja je ostala živjeti u toj našoj kući majčine obitelji Buzolić. Moji roditelji nisu bili svjesni koliko je meni to teško. Tad sam skoro mrzio i Milnu i Brač, jer odvojiti se od roditelja u tim godinama meni je bilo strašno, neizdrživo, iako je teta prema meni bila dobra i puna ljubavi.

Kako je izgledao vaš život s tetom?


To je golema kuća na tri kata, u njoj smo bili teta, ja i kućna pomoćnica. Uvijek je u bilo hladno u kući jer je bilo teško zagrijati toliki prostor, pogotovo kad su puhale bračke bure. Unutra je bio stari stilski namještaj. Mene je spasila velika biblioteka koja je većinom bila ispunjena knjigama na latinskom, a bilo je i tu crkvenih knjiga. U našoj obitelji je, naime, bilo puno svećenika, ali i pravnika te liječnika. Moja majka je, primjerice, kao mnogi iz tadašnjih dobrostojećih obitelji, u to vrijeme išla na školovanje u srednju kod časnih sestara na Korčuli, gdje je i sama otkrila ljubav prema crtanju. U biblioteci su bili i svesci revije koja je izlazila u vrijeme Austro-Ugarske, uvezeni. To je za mene bilo otkriće. U njima sam mogao, među ostalim, pročitati i priču o ubojstvu carice Sissi. Ušao sam u svijet mašte. I Crkva je za mene bila slika jedne svečanosti, posebno za Uskrs, Božić, pa te procesije... To je mene fasciniralo. Meni, tako usamljenom i smrznutom u Milni, to je puno značilo, te knjige i revije su me usmjeravale u drugi svijet. Počeo sam crtati, najviše zbog nedostatka igračaka koje sam sam izrađivao od kartona, krep papira... Ponekad bismo išli u polje, a ja bih vidio Split na obzoru i čeznuo za njim. Brač sam zavolio tek kao gimnazijalac kad bih ljeti odlazio kod tete, u vrijeme prvih turistica i prvih ljubavi. Danas jednako volim i moj Brač i moj Split. To su svi moji životni i umjetnički obzori.

Kad ste se vratili u Split?

U Milni sam išao tri razreda osnovne, koju sam onda završio u Splitu, da bih potom pohađao Klasičnu gimaziju. Nisam bio đak po ukusu mojih roditelja jer sam bio pravi splitski mulac koji je nogomet i teatar volio više od škole. Iz ljubavi prema kazalištu sam redovito tamo i statirao, a nogomet sam igrao koliko mi je talent dopuštao. Čak bio sam upisan u Hajduk do 16. godine. Dalje karijera nije išla jer mojih 173 centimetra visine bili su nedostatni da budem vrhunski golman. Imao sam čast da me trenira legendarni, barba Luka Kaliterna. A da budem Beara nedostajalo mi je i visine i talenta. Tad sam se ostavio baluna. Ali nogomet je i dalje moja velika ljubav, i nogomet je gotovo jedino što danas gledam na televiziji.

Zašto niste bili učenik po mjeri roditelja?

Pa zapravo nikad niste učenik po mjeri roditelja. Evo, kad pomislim na našeg sina Franu, svi roditelji žele da im dijete bude ukalupljeno u neke okvire, da bude normalno, da dobro uči. A ja, ja pola godine nisam uopće išao u školu. Jednom je moj profesr sreo oca i rekao mu kako mu je žao što sam tako dugo bolestan. Moj otac se šokirao, pa kako bolestan, Matko je zdrav kao dren. Tako mi je otac doznao. Ja sam, umjesto u školu, išao na Marjan s društvom, igrali smo balun, a tu su bile i prve ljubavi. Išlo se 'u pic'. Rezultat toga je bio da nisam položio maturu, nego sam izlazio dva puta na ispit kako bih okončao srednju školu.

Koji predmet Vam je bio sporan?

Matematika, naravno, to mi je i na fakultetu bilo sporno. Ali na faluktetu sam išao na silne repeticije i puno učio. Tad sam bio student po mjeri roditelja. Mnoge je matematika slomila na tom fakultetu, ali mene nije. Studij sam završio u roku, jedino sam 'produljio' apsolventski život za šest mjeseci, čisto da malo uživam i još nešto naučim.

Zašto danas ne razgovaram s arhitektom nego s umjetnikom?

Pričate i s jednim i s drugim, meni je arhitektura umjetnost. O studiju arhitekture, prije nego što sam došao na studij, nisam puno znao. Tek kad sam došao na fakultet, otkrio sam tu artističku magičnost studija, neke sasvim druge dimenzije. Arhitektura čovjeku daje fantastičan osjećaj za prostor, a tu je i opća likovna kultura koja je nevjerojatno važna. Još kad imate profesore kao što su Nikola Dobrović i Bogdan Bogdanović... Dobio sam neko znanje koje na Akademiji možda ne bih dobio. Bio sam sretan što sam završio na arhitekturi iako sam, čekajući da tu godinu položim maturu, intenzivno crtao, s mišlju da idem na Akademiju. Imao sam podršku majke, ali ne i oca te starije sestre, koji su govorili da od toga nema kruha. Tako je odabir pao na arhitekturu u Beogradu, i to čistim sjecajem okolnosti.

Zašto stjecajem okolnosti?

Brat od moje majke živio je u Beogradu sa suprugom. Nisu imali djece. On je bio doktor prava i za tadašnje pojmove bili su dobrostojeći. Stanovali su u velikom stanu na Terazijama. Ja sam mislio da ću se tu 'ogrebati', da ću živjeti s njima, ali od toga nije bilo ništa. Na kraju sam završio u barakama Voždovca. To je bio čisti neorealizam. Formalno, studentski dom, a u stvarnosti trule barake. Trebali ste izaći kako biste se mogli okupati.

Kakav Vam je bio studentski život u Beogradu?

Intenzivan, jer sam zbog tog 'studentskog doma' cijeli dan provodio na fakultetu i u gradu. Na fakultetu je bilo nekoliko prostorija u kojima smo mogli učiti i crtati. U to vrijeme Beograd, glavni grad propale države, imao je gostovanja velikih umjetnika, slikara, glazbenika... Svugdje sam ulazio švercajući se. Odlazio sam na izložbe svjetskih umjetnika, slušao Louisa Armstronga, Dizzyja Gillespieja, Maria del Monaca, gledao Gerarda Filipea... U tadašnjoj državi to je bio jedini dodir sa Zapadom. Iskoristio sam najbolje od Beograda što mi je pružao. I tu ne smijemo zaboraviti kazalište s velikanima, kao što su Jozo Laurenčić, Mira i Bojan Stupica, Branko Pleša, Marija Crnobori... Kao studenti, odnosno apsolventi, mi smo tad putovali na kolektivnu putovnicu, išli smo na izlet u Pariz i Veneciju. Tako sam ja, s 25 godina, prvi put prešao granicu, možete zamisliti. Bio sam odličan student te sam mogao ostati i raditi tamo, ali sam osjećao da to nije moj dom. Svaka studentska pijanka je završavala sa 'svetosavskom' pjesmom, a mene bi tapšali po ramenu i govorili: 'Ti si naš Dalmatinac, ma kakav Hrvat!'. Ali ne govorim to sad s gorčinom, dapače, i taj studentski život rađao je prijateljstva i ljubavi, ali to nije bio moj svijet. Ostale su uspomene, a ja sam se vratio doma.


Kako ste doživjeli vaš prvi prelazak granica Jugoslavije, i to u Pariz i Veneciju?

Značilo mi je to puno, odmah sam počeo maštati kako ću jednog dana živjeti u Parizu. Tamo sam se vidio. Tamo su bili već moji kolege Vlado Veličković, Dado Đurić, Ljuba Popović... Smatrao sam da je Pariz centar svijeta. No nakon studija sam se vratio u Hrvatsku, gdje sam radio mali, ali značajni i zapaženi objekt na Braču. Taj uspjeh mi je otvorio vrata za radnu dozvolu za inozemstvo. Trebao sam je dobiti ili iz Pariza, Njemačke ili Alžira. Došla mi je prvo dozvola iz Njemačke. Nisam imao vremena čekati i otišao sam u Njemačku.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kako je izgledao vaš život u Njemačkoj?

U artističkom smislu je bila sreća. Iskrcao sam se u gradu Bottropu, u ruhrskoj oblasti. Sišao sam u grad ne znajući da je tu rođen Josef Albers, veliki njemački slikar iz vremena bauhausa. I onda sam radio na univerzitetu u Bochumu, na birou, kao mladi arhitekt.  Bio je tamo prilično uzavreli život, zbog političkih okolnosti, a Düsseldorf i Köln su bili svjetski što se tiče svega, pa i umjetnosti. Ono što sam mislio za Pariz zapravo je bio Düsseldorf, bio je to europski New York. Radio sam s mladim ljudima, na vrhunskim biroima. Proživio sam studentsku izvanparlamentarnu demokraciju, Rudija Dutschkea, studentske komune... Kad sam došao do točke da budem partner u birou AAA Essen, osjetio sam da će me to vezati, a ja sam se uvijek želio vratiti u Hrvatsku. I onda sam rekao da idem u slobodne umjetnike. Tad sam shvatio da ću ostati bez radne dozvole pa sam pomislio kako bi bilo dobro ići na Akademiju da naučim tehniku. Otišao sam dekanu Folkwangschule u Essenu i predstavio se. Već sam tad imao prvu izložbu. On mi je, vidjevši moju mapu, rekao da sam ja gotov umjetnik i upisao me kao majstora đaka. Tamo sam proveo tri semestra, već sam počeo zarađivati od slika, i to značajan novac. U vrhunskom birou morao sam zaraditi tadašnjih 1500 maraka mjesečno, a kao slikar koji surađuje s galerijom Junior ili Advance zarađivao sam i deset puta više. I sve moje kasnije krize bilo je lakše prebroditi jer sam imao taj prvi zarađeni 'milijun', ne doslovno, dakako. Moja majka je doživjela prvu izložbu. Nije to bilo nešto veliko, ali izašlo je nekoliko članaka u lokalnim novinama. Bila je jako sretna zbog toga i sjećam se da mi je u pismu napisala kako je ponosna što ima sina umjetnika u stranom svijetu.

Kako ste dalje svojom umjetnošću osvajali svijet?


Ma ne bih ja to tako nazvao. Ja nikad nisam osvojio svijet, jer cijene mojih slika, ali i drugih umjetnika s ovih prostora, nisu jednake onima koje postižu umjetnici velikih zemalja, kao primjerice Njemačke i Amerike. Baš sam na zadnjoj izložbi napravio manifest protiv kulturnog imperijalizma. Tu govorimo o imperijalizmu velikih država i novčanih organizacija koji podupiru umjetnike jer u tome, naravno, vide veliki biznis. Janici Kostelić, primjerice, kad pobijedi na utrci, to nitko ne može uzeti, a vas drugi mogu ili proslaviti ili 'utopiti' jer je umjetnost podložna manipulaciji, što u sportu nije slučaj. Na izložbi '50 godina samoće' napravio sam manifest zlatnog križa: 'Ja govorim hrvatski i ja sam umjetnik.', parafrazirajući pokojnog Stilinovića, koji je ironizirao da onaj tko ne govori engleski nije umjetnik. Zato je meni dovoljno što sam 50 godina živio od svojega rada iako bih možda bolje prošao da sam ostao u inozemstvu uključen u tamošnju likovnu scenu.

Zašto ste izložbu nazvali '50 godina samoće'?

Evo, razgovaramo u mojem atelijeru, pred nama je bijelo platno koje ću danas početi slikati. Tu sam sam. Svjesno sam se odrekao bilo kojih institucija. Mogao sam uzeti neku profesuru ili docenturu, bilo je to privlačno jer je to siguran novac. Ali morao sam ostati pošten prema sebi jer nisam imao takvih profesorskih afiniteta. Držao sam da se umjetnosti nekoga ne može naučiti. Ne žalim za tim jer imam potpunu slobodu svoje samoće. Radim i do 15 sati na dan, ali taj ritam je uvijek moj. Mogu prekinuti ako želim gledati utakmicu. Imao sam slobodu svojega novca i mogao sam neovisno živjeti.

Kako Vaša supruga Hennelore 'živi' s tom Vašom samoćom u ateljeu?

Ma ona uvijek može doći ovdje, meni to ne smeta. Ali da, u tom smislu sigurno je je podnijela veliku žrtvu. Ona je Njemica, napustila je svoje radno mjesto, i to jako dobro radno mjesto. Kao diplomirana bibliotekarka radila je u univerzitetskoj biblioteci u Düsseldorfu. Mogla je u tom poslu samo napredovati, ali ona je došla u Split kako bismo bili svi zajedno te kako bi bila majka i supruga.
ž

Kako ste tijekom godina formirali svoj stil?

Dok sam radio u birou, gdje smo dobili brojne nagrade, moj prijatelj je radio galeriju, tj. cijeli društveni centar za ruhrski univerzitet. Pitao me zašto ne bih izložio svoje slike. To je bila moja prva izložba, a te prve tamne slike su nastale u zanosu nekog tmurnog vremena i krajolika u kojem sam živio. Više me zanimala materija. Nakon izložbe sam pomislio da to nije put kojim bih trebao ići, nego da trebam tražiti svoje korijene, tražiti svjetlost i bjelinu slike, napokon, to je ono što danas radim. Počelo je sa stvarima koje su za hrvatsko slikarstvo bile drugačije, kao unošenje tlocrta tih starohrvatskih crkvica u tkivo mojega slikarstva. Već na mojoj drugoj izložbi ta moja tamna strana je nestala i posvetio sam se bijeloj slici. To su svi moji obzori, moj grad, moj otok... Ove su slike više bile šok za moju ženu nego za mene, koja je gledajući to pitala od čega ćemo mi živjeti. Ali ja nisam odustajao pod cijenu egzistencije. Ja i dalje radim kao da mi je 20 godina. Mladu umjetnost možete stvarati i u zrelim godinama. Meni se baš to dogodilo te danas uživam priznanje puno mlađih kolega i kustosa, a to je veliki kompliment i ono o čemu sam sanjao.


Velika je promjena i u formatu vaših slika u odnosu na ranije radove...

Da, prvo su bile male slike jer sam smatrao da mogu sve izraziti na malom formatu i nisam osjećao potrebu za većim formatom. U onim teškim danima Domovinskog rata stvorila se želja za velikim formatom. Radio sam instalaciju 'Anno Domini '91.', na poziv pokojnog prijatelja Ante Sorića, tad ravnatelja današnjih Klovićevih dvora. To je prostorna instalacija od 33 slike i jedne velike kompozicije. Nije tu bilo ni nacionalizma ni mržnje, nego je izražena strahota rata i obrana jednog naroda od puno jačeg osvajača. Pokojni Darko Glavan je tad ocijenio kako je to možda najbolje djelo o Domovinskom ratu koje se danas, nažalost, nalazi tek u mojem podrumu. Tu prostornu instalaciju uokvirivala je glazba Arsena Dedića napisana specijalno za nju i ona je pridonosila atmosferi cijeloga projekta. To je jedina moja ratna tema. Ja sam rat proveo u Splitu, pored stana i ateljea u Düsseldorfu.

Zašto ste se '80-ih vratili u Split?

Dobili smo sina Franu, s kojim ja, usput rečeno, u životu nikad nisam pričao njemački, iako sa suprugom i danas pričam njemački. Prelomio sam da idem natrag, a možda sam njima tu nanio nepravdu jer sam bio odlučan vratiti se kući, bez obzira na sve. Nisam bio vizionar, u političkom smislu, ali to je moja domovina. Sagradio sam kuću s ateljeom, a zadržao poslovne veze u inozemstvu. Vratili smo se kad je sin počeo ići u školu ovdje u Splitu. Godinu dana sam bio sam s njim sam jer je supruga gore radila kako bi odradila staž za minimalnu mirovinu.


Kako ste i Vi, ali i Vaša supruga proživjeli i doživjeli ratne godine?

Tijekom tih godina u Splitu se nije toliko osjetio rat, kao primjerice u Dubrovniku, Zadru ili Vukovaru, iako nam je granata pala u dvoriste naše kuće 1991., kad je razarač Split JRM-a napuštao grad i usput ga gađao. Ovdje do mene je živio i admiral Letica, pa ne znam je li gađao njega ili mene, ali u svakom slučaju, kraj rata sam dočekao bez stakala na prozorima i s rupama na fasadi. Bili smo kući tad, u podrumu, gdje smo noć ranije i prespavali. Ujutro smo čuli eksploziju negdje blizu, ali nismo bili svjesni da je pogođena naša kuća. Kad je prošla opasnost, izašao sam u dnevni boravak i imao što vidjeti. Supruga nije bila tu jer je baš tih dana išla obaviti nešto u Düsseldorf, a ja sam bio u panici kako joj to sad javiti. Ona je tih godina bila u velikom strahu, govorila mi je što nama ovo treba. Rekao sam joj da ona može slobodno s Franom te svojom prijateljicom i njezinom djecom ići u Düsseldorf. Ali moj sin, koji je tad imao 12 godina, nije htio ići. Rekao mi je: 'Pape, ja ću ostati'.


Dosta ste putovali, u kojim se gradovima dobro osjećate?

Volim gradove, ima ljudi koji više vole prirodu, ali ja ne. To je sigurno razlog zašto se dobro osjećam u arhitekturi. Ali mene duša boli kad vidim kako nestaje Marjan, što od betona, što od potkornjaka. Ne vjerujem da se nije moglo reagirati prije i nadam se da ćemo ga spasiti. Nažalost, širenje Splita je, ovako na divlje, bez reda, kao metastaziranje. Svi gledaju kako će ugristi komad Marjana, a na ovoj parceli gdje je moja kuća, po novom zakonu, može se sagraditi neboder. To je meni nezamislivo, da oko kuće nema zelenila. I ta silna apartmanizacija, pa i u mojoj kući Buzolić na Braču, u kojoj nemam više ništa, su apartmani i duša me boli zbog toga. A tamo nemam ništa jer se, kad se to dijelilo, nisam htio svađati s obitelji. Zato sam prije nekih 20 ili 30 godina kupio teren na Braču, gdje sam mislio graditi atelje.

Što je s tim, hoćete li ipak nešto napraviti na Braču?


Kako sam ostao u Splitu, u tom nekom biznisu umjetnosti, uvjetno rečeno, nisam radio ništa na Braču, ali to nije propalo. Tamo ću raditi mali muzej, a moj sin, momentalno arhitekt u Beču, radi na tom projektu. Krajem ove godine nadam se kamenu temeljcu. Uz muzej bi bio i neki komercijalni sadržaj, koji bi značio financijsku neovisnost muzeja. To bi bila moja ostavština Braču, Dalmaciji i Hrvatskoj.


Kakvi su vam još planovi u bližoj ili daljnjoj budućnosti?

Ove bi godine, nakon 20 godina, trebao izlagati u Seulu. Tamo sam početkom 90-ih imao velikih uspjeha. Naravno da je to veliki financijski i logistički posao, ali vjerujem da ćemo uspjeti te da ću sredinom godine to i ostvariti.