Verbalni dio zdravice, osim što ne bi smio biti duži od dvije minute, može se lijepo razložiti na elemente, koji bi se dali ocjenjivati, kao i ostali njezini neverbalni elementi, pa cjelovitost, izvedba… No, time se nećemo baviti, možda tek dogodine propisati stroga nova pravila na Čir Liders natjecanju, nego ćemo pogledati duhovitije primjere kako različite kulture nazdravljaju. 

Irci, recimo, nazdravljaju stojeći na šanku, u pubu. Španjolci vjeruju da kucanja čašom vode donosi sedam godina lošeg tucanja, dok se kod nas utješno tvrdi da se kuca s čovjekom a ne s pićem, pa hajde, živio! Česi pak za istih sedam mitskih godina lošeg seksa optužuju ukrštene ruke pri nazdravljanju, dakle nikada se s Česima ne kucajte preko nečije ruke i obavezno ih gledajte u oči. Ukrajinska pak mlada mora s obje noge čvrsto stajati na zemlji. Naime, ako joj netko ukrade cipelu, gosti će je dodavati jedni drugima i piti vino iz nje. Osim toga, u to sam se uvjerio, Ukrajinci stalno nazdravljaju i eksaju, jer, kažu, onoliko kapi pića koliko ne popiješ, e toliko će suza isplakati onaj tko nazdravlja. Čista emotivna ucjena! Gruzijci navodno nazdravljaju po 30 puta tijekom obroka i očekuju da se i stranci uključe, a ja se pitam tko desert dočeka stojeći, ili se desert služi na ispumpavanju na hitnoj. Ali da vole nazdravljati, i u to sam se uvjerio, premda se slabo sjećam. Rusi drže česte i duge zdravice, a prazne flaše sklanjaju ispod stola, valjda da ne vide koliko su popili. Mađari ne nazdravljaju s pivom, jer je 1848. pobijeno njihovih 13 revolucionara zbog antiaustrijske pobune. Tada su mrski Austrijanci smrt revolucionara proslavili nazdravljajući pivom. Stariji Kinezi dižu čaše više od mladih Kineza, tamo se mudrost uvijek dobro spajala sa starošću - vjeruje se da godine čine mudrace, a ne starce - a valjda i zato što su već bliže Bogu i onostranom. Prvo piće eksaju, pa za dokaz čašu okreću na stol. I s njima sam pio, ali mutno pamtim samo tople jake rakije sa zmijom. Kazahstanci u čaši zaostale kapi kumisa vraćaju u vrč, da se ništa ne baci. U Peruu čaša kruži među prijateljima i dolijeva se; nije baš higijenski, a nema ni kucanja jer je ideal bliskosti kroz pijenje iz iste posude već ostvaren. Nizozemci vole ruke staviti na leđa pa čašu viskija ili gina uhvatiti zubima i izliti je u grlo. Nakon toga piju pivo da ugase požar u grlu, što mi zovem betoniranjem. Uglavnom, taj tihi običaj lokanja je lijep prijelaz prema nordijskim bučnim običajima nazdravljanja, i opet lokanja. Šveđani vole pjevati pjesme o alkoholu kad apiju.

Nazdravljanjem su se naši agilni Makarani pokušali upisati u Guinessovu knjigu rekorda. 2014. godinu je zdravicom ispratilo njih 336, što nije bilo dovoljno, pa je rekord u kolektivnom nazdravljanju ostao u Portugalu.
Ako je netko posumnjao u postojanje digitalnog nazdravljanja, prevario se. Buddy cup je papirna čaša s integriranim Facebook čipom, razvijena na poticaj brazilskog Budweisera, kako bi se, uvijek vrijedi ista formula bruderschafta, bratovštine, pokrenula „neviđena kampanja zbližavanja prijatelja“. Ta čaša ima stalnu wi-fi vezu s internetom i društvenim mrežama. Susretom dvije čaše s čipovima dvije osobe automatski postaju prijatelji na društvenoj mreži na kojoj su aktivni. 

Ovo je lijep primjer kako od svega onoga što su nazdravljanje i kucanje nije ostalo ništa. Otprilike, kao i od prijateljstva na Facebooku. Jer, gdje je tu čin podizanja čaše i traženja tuđe čaše, gdje je vibrantni zvuk kada se stjenka dotakne tanke stjenke druge vinske čaše, onaj erotični čin!, ili pak klok! zvuk sudaranja dvije pivske krigle? Gdje je dugi pogled u oči preko čaše, dok čaša traži čašu kao ruka ruku? Gdje je sklapanje očiju ispijanje?

Tako to zvuči u hollywoodskoj varijanti koju si priželjkujemo, ali prečesto se događa da se ruke mimoiđu, hoće i čaša napuknuti, piće se proliti pri kucanju. Znam jedan par koji je sretno zaživio i umnožio se unatoč tome što ju je on na prvom sastanku pri nazdravljanju junački zalio svojom pivom.

Mel Brooks je u svojem, možda najboljem filmu, Frankenstein Junior (1974) iskoristio baš te komične potencijale nazdravljanja. Frankenstein, tragični lik, golema i nijema, loše skrpana nakarada koju zbog toga i zbog straha ljudi odbacuju, u svojem bijegu-lutanju dolazi do kuće osamljenog slijepog svećenika, koji ga, konačno, primi kao čovjeka. Nakon što ga časti vrelim varivom, koje mu uredno izlijeva po krilu, stižu do dvije krigle vina, poslije ručka. Krigla je puna, ali slijepac traži zdravicu prije ispijanja, a toast for... be a long friendship. Junački svojom metalnom kriglom udara o Frankensteinovu keramičku koja puca i od koje ovome u ruci ostaje samo držak i, opet mokro krilo. 

E, pa red je da se i ovaj tekst o nazdravljanju završi, kao i svaka zdravica, onom ključnom riječi/ma koje se nestrpljivo iščekuje – a zbog toga nestrpljenja zdravica mora biti i kratka i zbijena i valjana –, nakon koje piće teče u grlo i grije srce: prost, cheers, ura, na zdravi, gëzuar, skål, 干杯 (gān bēi), terviseks, kippis, santé, salud, å’kålè ma’luna, egészségedre, salute, 乾杯 (kanpai), hа здрaвје, na zdrowie, salud, budmo, dô, nuş olsun, mabuhay, ΥΓΕΙΑ, şerefe… Živjeli!