U Hrvatskoj, politiku je vodio samo jedan, i to dr. Pavelić. A ovamo spada i politika nepoštivanja ljudske osobe za vrijeme sve četiri godine NDH. Ona je osobina svake despotske vladavine gdje vladajući jedan, sam, bez zakona i bez pravila, povlači za sobom sve svojom voljom i svojim hirovima, piše jedan autor pa domeće: “Ali iznad svih političkih pogrešaka, zabluda, ljudskih mana, potenciranih u jednom razdoblju, u kojem su događaji često bili jači od ljudi, katastrofa naše NDH imade svoj duboki moralni uzrok, koji leži u četirigodišnjem stalno opetovanom i sustavnom kršenju svih temeljnih i nepromjenjivih ćudorednih zasada. To kršenje oduzimalo je mnogima sposobnost zdravog prosuđivanja, i tako spriječilo da pravodobno reagiraju na stramputicu, kojom se vodio hrvatski narod.”

Te riječi nije napisao neki komunistički ideolog. Napisao ih je, u drugom, argentinskom egzilu, Eugen Dido Kvaternik, Pavelićev prvi suradnik iz vremena talijanske emigracije. Iz knjige “Osam dana u svibnju” donosimo kratki pregled nekoliko dramatski najzanimljivijih i politički najvažnijih likova Endehazije, tvorevine koja se danas nepromišljeno slavi, premda su je se odrekli čak i njeni trezveniji osnivači, poput Kvaternika, oca i sina.

Pavelić, Ante, poglavnik NDH

Pravnik, odvjetnik, frankovac, emigrirao je iz Jugoslavije nakon proglašenja kraljeve diktature. Bio je obrazovan čovjek, dijaboličan i karizmatičan u isti mah; spreman na svako zlodjelo. Omiljena mu je poslovica bila “Nije lopov tko ukrade nego koga ulove”. Za sobom je, bez potrebe, osim ustaša povukao velike mase hrvatskog naroda i time tragediju učinio većom. Cijelo vrijeme poglavnikovanja bio je marioneta Mussolinija i Hitlera, kojem se pohvalio da “osobno poznaje Tita” i da od njega “neće ništa biti jer nema sposobnosti vođenja”. Vjenčao ga je u crkvi svetog Marka Svetozar Rittig, pravaš koji je postao partizan, a poslije Titov ministar i babaroga Kaptola i cijele Italije.

Kraj svoje države Pavelić će dočekati ogrnut u crni plašt kraj Rogaške Slatine, gledajući neprekidne kolone koje bježe prema Austriji da bi se predale Englezima. Detalji poglavnikova bijega u Argentinu nikad nisu do kraja razjašnjeni. U Argentini će, kao i poslije u Španjolskoj, mnogim izbjeglim ustašama ostati neupitni vođa. Mnogi će ga se i odreći. U metrou u Buenos Airesu srest će se sa svojim nekad najbližim suradnikom, Eugenom Didom Kvaternikom, i neće se ni pogledati, a kamoli razmijeniti riječ. Nastrijeljen je u atentatu, koji nikad nije kriminalistički i politički uvjerljivo razjašnjen. Udba, četnici? Tko zna. Umro je u Madridu 1959. Pokopan je Španjolskoj, gdje je proživio zadnje godine života, zbog čega u radikalnim krugovima hrvatskih nacionalista kola stih “U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata”. Oni koji ga ipak poštuju čine to unatoč granici na Jadranu, a zbog granice na Drini - labave, kratkotrajne i propusne, te zato što je pokrenuo masovne likvidacije Srba.

Pavelić, Mara, “poglavnica”

Prema nekima, ona je bila zloduh koji ga je nagovarao na najgore od najgoreg. Možda, ali sudeći po svemu što se o Anti zna, za zlo ga i nije trebalo mnogo motivirati. Poznata je po rečenici “Jebeš Hrvatsku u kojoj moj Ante nije poglavnik”, ali i po tome da je grabila sve što se grabiti da, uključujući proviziju od grincajga. Neki svjedoci kunu se da su zatekli Pavelića kako u svom kabinetu proučava heraldiku i ceremonije na dvorovima, iz čega izvlače hipotezu prema kojoj se htio okruniti; ako je tomu tako, to nije išlo bez ove Lady Macbeth.

Maks Luburić, ustaški pukovnik

Najopasniji čovjek NDH. Čvrst, karizmatičan, obrazovan, izvrstan govornik mađarskog jezika - u Mađarskoj je bio trgovac sijenom i slamom - bio je preradikalan za ustaše, a osobito za Nijemce, koji su ga htjeli izvesti na vojni sud, pa je rat od 1942. do 1944. proveo u ilegali, skrivajući se s Ljubom Milošem pored Lepoglave, gdje je uzgajao cvijeće i zabavljao djecu, koja su ga obožavala. U kolovozu 1941. Luburić je na čelu III. uprave Ustaške nadzorne službe. Njegov je zadatak osnivanje logora u Jasenovcu. Know-how je dobio krajem rujna te godine u Njemačkoj, gdje je bio gost Gestapoa. U noći između 27. i 28. ožujka 1945. godine na Marindvoru je objesio 55 građana Sarajeva, ubivši ih još 322, a više stotina drugih protjerano je u sabirne logore. U međuvremenu, život su zbog njega izgubile tisuće ljudi. Pokolj u ličkom selu Donja Suvaja 1941. doveo je do masovnog ustanka.

Rafael Boban, ustaški pukovnik

Boban je jedan od dvojca iz pjesme “Evo zore, evo dana”. Bivši časnik jugoslavenske vojske, materijalno grabežljiv, hrabar borac, surov zločinac. Iz njemačkih dosjea vidi se da je mrzio Nijemce i da je trgovao sa svima, kad god bi shvatio da će od toga imati korist. “Razbojnik i pljačkaš pod mantijom katoličke pobožnosti. Mrzilac Nemaca”, piše jedan njemački doušnik pa dodaje: “On posmatra partizane kao borce protiv okupatora, stoji s njima na vezi i da bi se otkupio, vlastoručno im je dao oružje”.

Ivan Šibl piše kako je Boban održao najkraći govor za koji zna. “Nisam navikao držati govore i bit ću kratak!”, rekao je Boban: “Hoćete li se boriti ili se nećete boriti!?, upitao je prijeteći. “Hoćemo!, urliknuli su građani unisono. “Spremni!” – “Spremni!”. I govor je završen.

Krajem rata nestao i nitko, pa ni Ozna koja sve dozna, nije uspjela otkriti što se dogodilo s njim.

Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup

S tugom je dočekao ulazak Nijemaca u Zagreb, prokomentiravši ga riječima: “Ne viruj Nimcu ka ni zimskom suncu”. Ništa sretniji nije niti činjenicom da dolaze partizani. Do zadnjeg dana ne vjeruje da će Tito ući u Zagreb. Konzervativan do bola, nesklon Židovima, Srbima i drugim nekatolicima, pa ni slabim katolicima, nije bio ni Pavelićev miljenik, naprotiv. “Svoju rezerviranost prema Paveliću, Vatikan je još mnogo jače pokazao odbijajući zahtjev Pavelića da povuče Stepinca u Rim, a Pavelić, ogorčen kritikama i propovijedima Stepinčevim, postavio je dva puta taj zahtjev Vatikanu…”, piše Ante Ciliga, vječni emigrant, koji je na kraju ipak umro u domovini.

Miroslav Krleža, najveći hrvatski pisac

U predvečerje rata napeto iščekuje premijeru “Glembajevih”, na kojoj bi trebala zablistati njegova žena Bela (komad režira njegov prijatelj Branko Gavella), ali do premijere neće doći. Bit će uhićen, a u zatvoru će mu najteže pasti jedna pljuvačka nekog skojevca, koji ga je promatrao kao izdajnika. Ratne dane provodi tjeskobno; skriva se u sanatoriju doktora Vranešića, katkad i u Vrapču. Kasnije će reći da se jednako bojao Dide (Kvaternika) i Đide (Đilasa). Krajem rata odlazi u prisilne audijencije Paveliću u Banske dvore.

“Najteži bio mi je sastanak s Krležom”, prisjetio se u memoarima Bogdan Radica, bivši kraljev diplomat. Bio je zaprepašten kad je u svibnju 1945. ugledao pisca. “Izgleda kao ruina. Nema uopće niti jednog zuba. Glava mu izgleda kao neka grčka maska. Maska fauna ili možda i Sokrata uoči atenskog suđenja. Bela pokraj njega, jako ostarjela, upravo izlinjala.”

Bela Krleža, prvakinja HNK

Nakon uhićenja na početku, Krležina žena rat je provela na sceni HNK. Za svoje nastupe, premda je Srpkinja i žena simbola komunizma među Hrvatima, nije bila gažena od kritike. Naprotiv. Režim je preko nje očijukao s njenim slavnim, nepodobnim, ali sve poželjnijim za legitimaciju, suprugom. Bela, doduše, ne dobiva najveće uloge poput zvijezda teatra - Vike Podgorski, Božene Kraljeve i Marije Crnobori - ali kritičari je ne natiču na ražanj. Od rujna 1941. do veljače 1942. ona redovito zauzima vodeće mjesto u broju odigranih predstava. Dok, primjerice, “popularna salonska heroina Ela Hafner ima u tom razdoblju samo četiri odigrane predstave, Bela ih je odigrala čak 75! Od nje je aktivniji samo popularni Dejan Dubajić (također pravoslavac) sa 76 odigranih predstava. Kod toga je zanimljivo dodati da je i Dubajić bio “nepoželjna” podrijetla, a i njegova supruga Margita, Židovka, koja je - iako do travnja 1941. vrlo popularna subreta - otpuštena krajem svibnja “zbog bolesti”, piše Snježana Banović. Bračni par Krleža preživljava rat od Belinih uloga i rasprodaje namještaja.

Đuro (Jure) Vranešić: U svom sanatoriju na Zelengaju do rata skriva ustaše, a od početka rata komuniste, Židove i nepoćudnike, no nakon ulaska Pavelića u Zagreb postaje formalni član njegove vrhuške i ta će ga formalnost, uz rasne zakone, kasnije stajati glave. Mnogo kasnije otkrit će se da je spasio mnogobrojne Židove.

Josip Horvat, publicist

Novinar Obzora od 1913., urednik Jutarnjeg lista od 1926. do 13. travnja 1941., liberal, nepoćudan i crnima i crvenima, erudit, u svoje Dnevnike bilježi retke rijetke sugestivnosti, pisane sjajnim stilom.

Ljubo Babić, slikar

Ljubo Babić bio je poznat prijeratni ljevičar, no dolaskom Nezavisne Države Hrvatske nije otišao u šumu nego je ostao u Zagrebu, gdje ga je, kao poznatog slikara, režim angažirao na izradi cijele serije insignija, među kojima je najpoznatija zastava - ona poznata, s prvim bijelim poljem i ustaškim slovom U. Babić je dizajnirao i novčanicu kunu, vojne činove i druge stvari, pa je jasno zašto je nakon rata živio u nelagodi. Svi su ti detalji biografije, nepodobni u Jugoslaviji, maknuti u stranu (očito i Krležinim trudom) i potisnuti u drugi plan – tako su spašeni i Slavko Kolar, Lovro Matačić i drugi umjetnici - a Crna je zastava ostala ikoničko djelo autora koju režim nije trebao gurati.

Kumičić, Đuro, kvestor

Kažu da se u smutljivim vremenima vlast kotrlja ulicama. Proverbijalnom epizodistu, kvestoru Đuri, vlast se dokotrljala po saborskim stepenicama. Pavelić ga je slučajno sreo na stubištu hrvatskog parlamenta, prije bijega, pa mu predao vlast da je isporuči partizanima kad uđu u grad. Đuro Kumičić bio je slučajan i jedini ispravan Pavelićev izbor. Svoj posao obavit će hrabro i časno. Uz Srećka i Živku, i on je spasio Zagreb od razaranja. Čekajući partizane, kvestor se slama od straha – “oderat će mi kožu partizani”, no stvar se ipak raspetljava sretnije za čovjeka koji je grad spasio razaranja.

Krunoslav Draganović

Neobični svećenik, premazan svim bojama, u dogovoru s Pavelićem odlazi u Rim kako bi dogovorio prelazak NDH na stranu saveznika. Plan ne uspijeva, pa Draganović ostaje na Zapadu, radeći za mnoge tajne službe, sve dok nekim čudom ne završi u Jugoslaviji (Otmica? Dogovor?) i skonča svoj život u miru, u Sarajevu, kao svećenik čiju pravu ulogu u povijesti znaju samo specijalisti. Prvi je ispisao optužnicu za Josipa Broza Tita, koju je dostavio sudu u Haagu.

Moškov, Ante, zapovjednik Poglavnikova tjelesnog sdruga

Britanci će ga 1947. izručiti Jugoslaviji, gdje će u pero Udbina isljednika istresti svu gorčinu spram poglavnika Ante Pavelića dodajući mnoge nepoznate detalje. Kalkulira se da je sve to izrekao pod mukama, ali nekako se čini da su njegove riječi više plod njegovih duševnih muka nego fizičkog mučenja. Udba nije bila organizacija za ljudska prava, pa nije nemoguće da je Moškov bio podvrgnut torturi. U svakom slučaju njegovo je svjedočenje neprocjenjivo. Nakon 1948. nema više zapisa o Moškovu, nema ni presude. Vjerojatno je tad skončao. Kako i gdje, ne znamo. Postoje i teorije da mu je promijenjen identitet i da je pušten na slobodu u razmjenu za informacije o “ustaškom zlatu”. To je vrlo malo vjerojatno, da ne kažemo nemoguće.

Maček, Vladko

Pred rat neosporni vođa hrvatskog naroda, uz kneza Pavla najmiroljubiviji i najkoncilijantniji pripadnik jugoslavenske političke scene, dio rata provodi u Jasenovcu a dio pod Luburićevom zaštitom. Na nagovor ustaša, ne ostaje u novoj državi nego odlazi u Ameriku. Umro je u Washingtonu 1964. godine, a njegovi posmrtni ostaci preneseni su na zagrebački Mirogoj 1996. godine.

Dr. Giuseppe Masucci

Tajnik vatikanskog izaslanika, de facto veleposlanik Vatikana koji de iure ne priznaje Nezavisnu Državu Hrvatsku. On je svugdje i sa svima, sve bilježi, sve vidi, ali malo toga može. Ne može čak ni poletjeti u Rim iz Hrvatske da pomogne u predaji Englezima.

Bracanović, Dolores, šefica ženske ustaške mladeži

Profesorica njemačkog i talijanskog, ispisivala je najromantičnije retke o poglavniku, čak i onda kad je daleko od doma, u Argentini, krpala vreće u prodavaonici tekstila. A i Argentine se dokopala vlastitim snagama, bez pomoći voljenog poglavnika i mreže koja je prebacivala suradnike nacista u Južnu Ameriku. Nikad nećemo znati je li se ikad razočarala u Antu. Vratila se u Hrvatsku 1991., u Zadar, da bi svjedočila novom ratu u gradu koji je mjesecima bio pod uzbunom. Umrla je u Zagrebu, u staračkom domu, sama i zaboravljena.

Kamber, Dragutin

Vojni vikar. Razočaranje Nezavisnom Državom Hrvatskom doživljava odmah nakon njena proglašenja, ali joj ostaje vjeran do kraja. Sve vidi i sve zna - pokolje, korupciju, javašluk i kaos – no ostaje vjeran. U bijegu u Sloveniji glave će mu umalo doći četnici, ali će se vlastitom snalažljivošću, a možda i uz pomoć svetog Jude Tadeja, pomoćnika u beznadnim situacijama, domoći Rima, gdje će u kolovozu 1945. zapisati sjećanja. Svibanj 1945.: jugoslavenski panoptikum. Knjiga “Slom NDH – Kako sam ga ja preživio” donosi sliku čovjeka čije razočaranje raste, ali koji ostaje vjeran do kraja. Poput zeca na cesti osvijetljenog farovima automobila – zna da to ne valja, ali ne može se pomaknuti. Ili je možda mislio da će vrijeme popraviti krivo srastanje. Umro je u Torontu 1969. godine.

Andrija Konc

Na daskama HNK nastupa Andrija Konc, danas zaboravljeni šlager pjevač, koji je četrdesetih bio tako popularan da su ljudi kupovali radio samo da slušaju njegov glas. Na zagrebačkom krugovalu Konc nastupa tisuću puta, a njegove posjete gradovima u unutrašnjosti dovode mase obožavatelja na kolodvore. Konc je bio Mišo Kovač Nezavisne Države Hrvatske. Konc, koji je često nastupao u Mađarskoj, završava u logoru pa biva optužen - bez dokaza - kao mađarski špijun. Nakon puštanja iz logora sklanja se kod neke prijateljice, ilegalke, koja ga je navodno zadavila ručnikom jer je - opet navodno - ustašama prijavio pjevača sevdalinki Mehu Sefića da preko radija šalje kriptirane poruke partizanima.

Ivo Robić

Iza zavjese Konca, isprva sramežljivo, sluša mladić po imenu Ivo Robić. Dugo je sanjario o radiju, ali uzalud. No kad je, 1943., najzad skupio hrabrosti, prijavio se na radijsku audiciju s pjesmom “Sniježi” Marija Kinela. Emisija se zvala “Svako jutro je veselo!”. Pobijedio je i počeo uživo pjevati na Krugovalnoj postaji Zagreb. Mobiliziran je u Prosvjetničku bojnu Ministarstva oružanih snaga NDH, pa je na krugovalu nastupao dvaput dnevno, više no što je mogao i sanjati. Već 1945. pjeva u Opatiji bajnoj, a ostaje zvijezda i na krugovalu, koji se sad zove Radio Zagreb.

Lovro plemeniti Matačić, domobranski pukovnik i dirigent orkestra pri Poglavnikovu tjelesnom sdrugu

Lovro von Matačić u listopadu 1942. imenovan je za glavnog ravnatelja simfonijskog orkestra Poglavnikova tjelesnog sdruga. Posljednji koncert održao je dva tjedna prije kapitulacije Njemačke - 23. travnja 1945. s Orkestrom Državne krugovalne postaje, a nakon ulaska partizana u Zagreb uhitili su ga te poslije poslali u zatvor na “preodgoj”. Preodgoj je, kako znamo, uspio, pa je plemeniti Matačić dirigirao i u nenarodnom režimu.