Iako je Enes Vejzović jedan od najboljih Gavellinih glumaca, što je potvrđeno na ovogodišnjem Gavella Fairu, kada je publika njegovu ulogu Salierija u “Amadeusu” proglasila najboljom u sezoni, medijski uopće nije eksponiran, osim kao suprug i otac dvoje djece, i zapravo se o njemu malo zna. Samozatajan ili zatvoren, ili jednostavno svoj?

Bez obzira na to što je istina, Vejzović je odigrao nekoliko desetaka uloga u kazalištu, televiziji i filmu, a trenutačno je iznimno zaposlen. Uz Salierija i Roderiga u “Othellu” u Gavelli, već mjesecima snima novu TV humorističku seriju “Horvatovi”, upravo je počeo raditi i film “Trampolin” Zrinke Matijević, a na jesen će odigrati i naslovnu rolu Argana u Molierovoj komediji “Umišljeni bolesnik”.

U Gavelli ste više od 13 godina i u tom ste razdoblju igrali brojne uloge u domaćim i stranim klasicima poput Držićeva ‘Dunda Maroja’, ali i u suvremenim predstavama inozemnih i hrvatskih dramatičara kao Berkoffovu ‘Kvetchu’, Matišićevim ‘Sinovi umiru prvi’ i Šovagovićevim ‘Ptičicama’. U kojem smjeru idu vaše preferencije?

Moje preferencije idu tamo kamo ih vjetar odnese. Bilo bi strašno dosadno igrati samo klasičan ili samo moderan repertoar. Jedan od blagoslova glumačkog posla je taj što ti pruža zaista beskrajan spektar mogućnosti odabira.

Igrali ste i u Exitu u ‘Njuškama’. Po čemu posebno pamtite tu predstavu?

Predstava ‘Njuške’ posebno mi je prirasla srcu jer u njoj nisam sudjelovao samo kao glumac. Matko Raguž je tip režisera koji radi iz glumaca i s glumcima tako da nam je svoj trojici - Filipu Križanu, Janku Rakošu i meni na neki način dopustio koautorstvo predstave. Važan dio ‘Njuški’ zauzima monolog psa Pute. Puto je bio pas našeg pokojnog kolege Predraga Vušovića Pređe. Tim monologom želio sam odati počast velikom glumcu i iskrenom prijatelju Pređi. Neke od svojih prvih uloga u Gavelli napravio sam upravo s Pređom kao partnerom. Bilo mi je važno da on bude s nama u ‘Njuškama’ jer glumac živi onoliko koliko ga se ljudi sjećaju. Dragog Pređu publika će, siguran sam, još dugo pamtiti. Predstavu smo odigrali već više od 100 puta, gostovali diljem Hrvatske i na svim festivalima na koje smo bili pozvani osvojili bi nagradu za najbolju predstavu. Mislim da to dovoljno govori o ‘Njuškama’.

Dobili ste nagradu publike na Gavella Fairu za ulogu Antonija Salierija u ‘Amadeusu’. Kako ste doživjeli lik Salierija, koji je bio u specifičnom odnosu s Mozartom, od divljenja i obožavanja do ljubomore i mržnje?

Lik Antonija Salierija jedan je od najkompleksnijih dramskih lica koje sam do sada imao priliku igrati. Na glumačkoj razini Salieri je sazdan na tri paralelna pravca. Prvi je narativni, dakle, Salieri prepričava najvažnije dijelove svojeg života izravno u publiku; drugi je filozofsko-religijski u kojem Salieri preispituje smisao smrti, božanskoga, osrednjosti i vječnosti, te Salierijevo aktivno sudjelovanje u pomalo trilerskoj radnji dramskog komada. U svakom slučaju, nije bilo nimalo lako obuhvatiti sve razine Salierijeva lika. Kada govorimo o odnosu Salierija i Mozarta, moramo znati da je drama ‘Amadeus’ plod autorove mašte. Peter Shaffer gadno bi prošao na sudu s povijesnim Salierijem. Mislim da bi mu dandanas plaćao milijune za povredu časti i ugleda koju mu je nanio. Fikcijska istina je u Salierijevu slučaju postala snažnija od povijesne istine, tako da mi danas Salierija doživljvamo kao ‘tamo neko đubre’ koje je uništilo jadnog Mozarta, a zaista nije bilo tako.

Glumili ste u jako puno TV serija i filmova, spomenut ću samo zadnje – seriju ‘Počivali u miru’ i filmove ‘Hitac’, ‘Šuti’, ‘Visoku modnu napetost’, ali i u filmu kultnog redatelja Petera Greenawaya ‘Goltzius and the Pelican Company’ . Koliko vam je film kao medij blizak? I kakva je bila suradnja s Greenawayem?

Najviše od svega volim sa svojom obitelji ići na more. Priznajem da sam na audiciji za Greenewayeva ‘Goltziusa’ zaista imao tremu, to više što mi je njegov film ‘Kuhar, lopov, njegova žena i njezin ljubavnik’ jedan od najdražih filmova uopće. Samom snimanju više sam svjedočio nego aktivno sudjelovao, no upoznao sam F. Murray Abrahama, glasovita filmskog Salierija i s njim razmijenio nekoliko rečenica o hrvatskim vinima. Jako je hvalio naša vina, a posebno pelješki dingač.

Bili ste jedan od potpisnika peticije kojom su se glumci Gavelle pobunili protiv zabrane plakata za Matanićevu predstavu ‘Fine mrtve djevojke’. Kako iz današnje pozicije komentirate tu zabranu?

Danas je svakom normalnom čovjeku jasno da je zabrana plakata u Gavelli bila samo lakmus, generalna proba za pravu, groteknu predstavu naslova ‘Referendum o braku’, koja se odigrala nekoliko mjeseci poslije. Žao mi je što tadašnja uprava kazališta Gavella nije imala više hrabrosti, možda bi sve to skupa drukčije završilo. Kako bilo, uskoro ću snimiti film upravo o tim događajima. Žanr je komedija, a radit će ga produkcijska kuća Projekt Vučedol. To je sve što zasad mogu reći o tome.

Odrastali ste u obitelji slikara i grafičkog urednika nekad kultne revije Start. Kako je takvo umjetničko okruženje utjecalo na vas u djetinjstvu, je li bilo presudno u vašem formiranju?

Naravno da je uvelike utjecalo na moje formiranje. Otkad znam za sebe kretao sam se u umjetničkim krugovima, tako da za mene alternativa u obliku nekog, nazovimo ga, konvencionalnog zanimanja, najvjerojatnije i nije postojala. Roditelji su mog brata i mene više vodili na izložbe i u kazalište nego u park i na igralište. Venecijanski bijenale, Louvre, Nurnbernški muzej igračaka, Comedie Francaise, samo su neke od lijepih uspomena koje su mi moji roditelji priuštili u djetinjstvu.

Što vas je najviše usmjerilo prema glumi i kada ste otkrili da je to vaš poziv?

Zapravo je to bila znatiželja. Zanimalo me što to glumci rade prije no što stupe na scenu, što se događa prije filmskog kadra, kakav je to osjećaj stajati ispred 300, 400 ljudi, kako uspijevaju nasmijati ili rasplakati publiku…

Godinama ste u braku s glumicom Bojanom Vejzović. S obzirom na to da ste bili prisutni na oba porođaja svoje dvoje djece, možete li opisati iz muške perspektive taj doživljaj? Jeste li imali tremu?

Naravno da je rođenje djeteta najčudesniji, najuzvišeniji i najsretniji doživljaj, a doživjeti ga dva puta dvostruka je sreća. Za muškarca je najvažnije da shvati da on tim trenutkom od protagonista postaje statist sa zadatkom i to najčešće kao donosilac bočice, podgrijavač mlijeka ili vode, dodavač pelena…No za to smo se i borili? Nismo li!?

Već od travnja snimate novu humorističnu seriju ‘Horvatovi’, koja će se emitirati na RTL-u. Osmišljena je po španjolskom hitu ‘Los Serranos’, a prije dvije godine i Srbi su po njoj napravili svoju verziju - ‘Sinđeliće’ s Vojom Brajovićem u naslovnoj ulozi. Je li tema serije prilagođavana Hrvatskoj?

‘Horvatovi’ su duhovita, topla i dirljiva serija prepuna obiteljskih, školsko obrazovnih, ali i nogometnih intriga. Seriju za hrvatske prilike adaptira Milivoj Puhlovski, autor kultnih ‘Smogovaca’, koje sam obožavao u djetinjstvu. Glumačka ekipa je izvrsna: braća Navojec, Ljubo Kerkeš, Elizabeta Kukić, Bojana Gregorić Vejzović…i zvijezde koje dolaze kao Adnan Prohić, Ana Ledenko i Jan Begović.

S obzirom na to da ste u serijama često igrali negativce, poput Tune u ‘Najboljim godinama’, kakva je vaša uloga direktora škole?

I opet negativac, no ovaj put bez biča u ruci, više neki uglađeni gad. Većina ravnatelja ili direktora koje sam u životu upoznao potpadaju pod taj opis. Ova uloga bit će moj mali obračun s njima.

Počeli ste snimati i film ‘Trampolin’ koji režira Zrinka Matijević, poznata redateljica dokumentarnih filmova, gdje se još pojavljuju, među ostalima, Tena Nemet Brankov, Lana Barić, Frano Mašković, Nina Violić, Sreten Mokrović... U fokusu priče je sedmogodišnja djevojčica Lina koja bježi od nasilne majke. Što nam priča govori o našem vremenu?

Scenarij je vrlo dinamičan, emotivno nabijen, a s druge strane suptilan i decentan. Kroz tri naizgled nepovezane priče preispituje se lice i naličje majčinstva, problem obiteljskog nasilja te položaj žene u suvremenom društvu. Mislim da film ima veliku šansu i iznimno mi je drago što sudjelujem u njemu.

Već radite na novoj glavnoj ulozi Argana u Molierovoj komediji ‘Umišljeni bolesnik’, koja će biti premijerno izvedena u Dolenčićevoj režiji već sredinom rujna. Jeste li taj tekst u kojem Moliere ismijava moćnike i govori o doktorima i njihovim žrtvama, aktualizirali i na neki način upozorili na bolest našeg društva?

Naš ‘Umišljeni bolesnik’ sigurno će biti pomaknut na vizualnom nivou. Sadržajno ‘Umišljeni bolesnik’ uvijek je aktualan, što nam govori o genijalnosti Molierea. On u svojim komedijama točno pogađa obrasce ljudske gluposti, lakovjernosti i pohlepe. Najvažnije što nam Moliere danas može reći je to da se vremena mijenjaju, ali da ljudi ostaju isti, što zapravo nije nimalo ohrabrujuće. Upravo to ćemo pokušati ispričati 19. rujna, kada imamo premijeru u Gavelli.

Jednom ste izjavili da u nas nisu problem naturščici na televiziji nego u Vladi i ministarstvima. Možete li to pojasniti?

Krenimo od pretpostavke da je naturščik onaj koji ima prirodni talent za neku disciplinu, ali ne i formalnu naobrazbu. Za glumu, za ugostiteljstvo, za medicinu, za politiku, no pitanje je li to dovoljno? Dobro i precizno znam rastrančirati pečeno janje, ali siguran sam da mi ne biste dopustili da vam operiram slijepo crijevo… No da se školujem, ulažem u sebe, možda bih za deset godina bio sposoban i spreman voditi operaciju abdomena. Tako je i sa svijetom politike u kojemu vidim jako mnogo prirodne volje i želje za vladanjem nad drugim ljudima, ali također vidim jako malo profesionalnosti, sposobnosti i znanja za to isto vladanje.

Što vidite kao najveći problem kod nas?

Ne vidim problem uopće, ipak smo mi ‘mala zemlja za veliki odmor’.