Nakon 16 godina putovanja uzduž i poprijeko Indijskog potkontinenta kineski putnik vratio se na obalu Inda. Xuanzang (602.-664.) je nabujalu rijeku odlučio prijeći na indijski način, jašući slona; blago koje je nosio u Kinu - sjemenje, rukopise i skulpture koje je godinama sakupljao, povjerio je pouzdanom brodaru. Kineski Marco Polo uspješno je stigao na “svoju” stranu Inda, ali čamac s blagom zapeo je u riječnim strujama. Pričvršćeni teret se odvezao, dio je pao u vodu, a za njim je i brodar završio u rijeci. Kineski prevoditelj i učitelj bespomoćno je promatrao katastrofu svojeg čamca na Indu. Ali u riječnoj havariji bilo je i malo sreće. Ostali putnici iz čamca uspjeli su izvući brodara iz rijeke, a i brodica je naposljetku čitava pristigla na drugu stranu. Šteta je bila golema, između mnogih izgubljenih predmeta bili su i oni najvažniji, mnoštvo budističkih svitaka koje je Xuanzang mukotrpno prikupljao i prepisivao, no nešto od svitaka uspješno je forsiralo rijeku, tadašnju granicu svjetova i kultura.

Možda i važnije, rijeku je prešao sam putnik, sakupljač i prepisivač, koji će u Kinu vlastoručno prenijeti budizam. Godinama kasnije u svojim će “Zapisima o putovanju na zapad” između ostalog slikovito opisati i svoj prelazak Inda. Za harvardskog profesora Martina Puchnera incident s Inda dobar je primjer, kako eufemistički kaže, “bremenitosti kulturnih susreta”. Dan na rijeci nije najbolje prošao, ali kulturnu katastrofu koja se dogodila zasjenila je kulturna razmjena između jedne i druge strane kontinenta. Xuanzangov prelazak Inda ubrzo će obilježiti povijest budizma. “Dok je budizam u Indiji slabio, na istoku je doživljavao procvat, ne samo u zapadnoj Kini nego i cijelom Kineskom Carstvu, sve do Korejskog poluotoka i Japana, daleko od svetih tragova koje je Buda ostavio za sobom. Taj je dalekosežni utjecaj najvažnije Xuanzangovo nasljeđe.”

Znanstvena studija Religije će odumrijeti čim ljudi postanu bogatiji

Riječna havarija s Inda priča je o mravu koji prelazi maticu Inda, noseći na leđima Budu. U 7. stoljeću mobilnost religijskih vjerovanja i takva vrsta uvoza kultura bila je još rijetkost. No pokretnost religijskih vjerovanja već se počela događati jer je Rimsko Carstvo nekoliko stoljeća ranije prihvatilo kršćanstvo, a u 7. stoljeću počinje i širenje islama Bliskim istokom te sjevernom Afrikom. Nova karta svijeta ispisivala se uvozima religija, dodirima i miješanjima kultura kakva su se događala između Indije i Kine, Kine i Japana, Grčke i Rima, helenističke Grčke i islamskog Bagdada, antičkog Rima i Rima Karla Velikog, i tako dalje, sve do kršćanske Etiopije i prekooceanske rastafarijanske Jamajke…

“Kultura: nova svjetska povijest” drugi je prijevod Martina Puchnera na hrvatski. U vrlo kratkom periodu dobili smo prijevode dviju Puchnerovih knjiga: jesenas je objavljen “Pisani svijet”, knjiga o knjigama i civilizaciji, proljetos “Kultura”, knjiga o kulturama i civilizaciji. “Pisani svijet” (u prijevodu Snježane Husić) predstavlja povijest i civilizaciju kroz 4000 godina svjetske književnosti: od “Ilijade” i “Gilgameša”, Biblije i “Don Quijotea”, Goetheove svjetske književnosti i “Komunističkog manifesta”, do ruskih samizdata i “Harryja Pottera”. Mnogo bolja “Kultura” (u prijevodu Vedrana Pavlića) opisuje kulturne razmjene, od kraljice Nefertiti i egipatskih korijena monoteizma, preko bagdadskoga kalifa koji u snu cijelu noć razgovara s grčkim filozofom Aristotelom, pa sve do suvremenoga korejskog K-popa i njegovog multikulti pop bastarda.

DEMOGRAFIJA VJERE Kršćana je sve manje, broj muslimana rapidno raste

Znamo, još je Angela Merkel kazala da je multikulturalizam propao. Što o tome misle današnji vođe, bolje je i ne znati. S rodnim ideologijama i zelenim politikama, multikulturalizam je jedan od glavnih meta novih politika kako ih formulira desni populizam i “Projekt 2025”. No profesor engleske i komparativne povijesti, poznat po antologiji svjetske književnosti u šest svezaka (“Norton Anthology of World Literature”), očito ima neke druge ideje, očito gura neke druge agende. Za Martina Puchnera miješanje kultura ne samo da nije propali projekt nego je melioracijski sustav navodnjavanja, nicanja i rasta civilizacija. U vrijeme kulturalnih fobija i monolitnih identiteta etnikuma i kulture, braniteljima čistunstva možda se od svega ovoga, dodira i miješanja, uvoza i transfera, diže i želudac i svaka vlas kose na glavi. No bez egipatske ideje monoteizma ne bi bilo židovskog monoteizma, objašnjava Puchner, bez židovske Biblije ne bi bilo kršćanske Biblije, bez shvaćanja kršćanstva kao univerzalne religije Isusova sekta nikad ne bi izašla iz okvira židovstva i postala globalna religija. Da se zadržimo samo na kršćanstvu.

Još jučer ove Puchnerove istine o “dodirima i miješanjima” mogle su se činiti bjelodanima i samorazumljivima. Ali premda nova, Puchnerova knjiga danas je već stara. Iz Amerike, odakle je stigla, sad nam stižu neke sasvim drugačije ideje. Nova vremena u ideji kršćanstva ne traže niti vide kulturne transfere i mobilnost religija. Nosi se kulturna monolitnost a ne mobilnost. Vratimo se na Ind. Pitanje jest što je katastrofa? Je li kulturna katastrofa riječna havarija unajmljene brodice na Indu ili je prava katastrofa to što je Xuanzang uopće prešao rijeku? Uopće, kamo smjestiti izlazak ideje monoteizma iz Egipta i univerzalizam kršćanstva? Je li svaki dolazak migranata s novim idejama na naše granice katastrofa, ili od razmjene, krađe i miješanja ideja možemo i profitirati? Pitanja, pitanja. Martin Puchner, rođen u Nürnbergu kad je sredinom Europe još prolazila Željezna zavjesa, nema dvojbi. Njegov zaključak je jasan: izolirane kulture nazaduju, otvorene prosperiraju. Njegova nova, ali stara, knjiga ujedno je brzi odgovor na nove ali stare ideje koje nam upravo stižu preko Atlantika: “Kulture napreduju zahvaljujući dostupnosti različitih oblika izražavanja i stvaranja značenja, zahvaljujući mogućnostima i eksperimentima, a kulturni kontakt, jer povećava takve mogućnosti, istodobno potiče kulturnu produkciju i razvoj”.

Povijest svjetla Genij fotografije - izjednačavao je komunizam i budizam

Iz perspektive nekoga tko je preko Željezne zavjese gledao zatvoreno društvo sasvim je jasno povezivanje zidova s osuđenošću na izolaciju i propast. Početkom 19. stoljeća Kina se osjećala velikom jer su stranci dolazili do njenih obala da bi kupovali njenu robu. No prava situacija bila je drukčija. Budućnost je bila na strani europskih trgovaca a ne zatvorene Kine. Puchnerova “Kultura” možda je popularna publicistika, povremeno možda i odveć razumljiva i odveć slikovita. Ali njene teze su sasvim jasne. Između zatvorenih i otvorenih društava ne bi smjelo biti dileme.

Puchner je tu, ako treba, i razumljiv i slikovit: najbolje prolaze oni koji su dovoljno snažni za prihvaćanje novog, čak i kad to uključuje i tuđe. Umjesto slabljenja, kultura koja posuđuje jača “time što donosi kulturne resurse, spoznaje i vještine, kojima oni koji su zabrinuti zbog podrijetla, vlasništva ili ideološke čistoće nemaju pristup”. Povijesni primjeri su poznati: Rim je porazio grčki savez, a potom uvezao kompletnu grčku kulturu. Islam se na svom povijesnom vrhuncu nije bojao onog što je bilo prije: arapski vladari antičko su nasljeđe “sačuvali, preveli i uključili u svoj pogled na svijet”. Karlo Veliki pokrenuo je karolinšku renesansu povezavši svoje carstvo s Rimskim Carstvom. Dulje od milenija između Grčke, Rima, Bagdada i Aachena usponi su povijesnih carstava uključivali i kapitalne, povijesne kulturne transfere.