Jednom mi je došao model s prosječnim licem, jako mršavim tijelom, ali neobično lijepim očima - velikim i tužnim. Volio bih da sam mogao te oči smjestiti negdje u prazninu. Tako bi mogle živjeti potpuno odvojeni život, mogle bi živjeti kroz svoju tužnu ljepotu, jedan je od rijetkih zapisanih citata Františeka Drtikola, pionira fotografije s početka 20. stoljeća. Njegov je doprinos svjetskoj fotografiji golem, no desetljećima je bio potpuno zaboravljen. Danas je jasna njegova uloga u razvoju fotografije, posebno eksperimentalne, a sve je veća potražnja za njegovim radovima koji se prodaju po vrtoglavim iznosima o kojima on nije mogao ni sanjati.
Češki književnik Jan Němec napisao je roman o Drtikolovu životu pod nazivom “Povijest svjetlosti”. "Tko je zapravo bio František Drtikol? Dendi iz rudarskoga gradića, svjetski poznat fotograf koji je dvaput bankrotirao, majstor akta koji nikad nije imao sreće sa ženama, mistik i budist koji je vjerovao u komunizam, čovjek pun proturječja koja su se manifestirala izvana i sintetizirala unutra? Ništa od svega navedenoga ili sve pomalo?", pitanje je koje postavlja Němec na koricama svojeg romana koji na hrvatskom jeziku objavljuje Naklada Ljevak u veljači.
Rođen u Češkoj, u rudarskom gradu Příbramu 1883. godine, Drtikol je odmalena pokazivao talent za crtanje te nimalo volje za učenjem i školom. Iako su ljudi u njegovu rodnom gradu uglavnom radili u rudnicima srebra, mnogi su se bavili umjetničkim obrtima. Kao dječak Drtikol je pomagao ocu svojeg prijatelja u izradi figurica od gline. Uglavnom se tu radilo o figuricama rudara i većim modelima rudnika koji su bili bogato ukrašeni. Za izradu preciznih minijatura bila je potrebna vještina koju je František brzo pokazao.
Otac, vlasnik trgovine mješovitom robom, poticao ga je u razvoju slikarske i drugih umjetničkih vještina, kupovao mu opremu i gledao mu kroz prste kad je skupljao loše ocjene u školi. František je samo htio crtati, biti umjetnik, i sanjao je o likovnoj akademiji u Pragu. No ubrzo mu je dosadilo čekati i napustio je školu. Odlučio je da će jednostavno postati slikar. No njegov otac nije htio ni čuti za to.
Drtikol je bio najbolji student u generaciji, a u Münchenu je tada bujala umjetnička scena. Posebno je bio popularan umjetnički pravac art nouveau, koji je jako utjecao na Drtikola i njegov umjetnički izričaj. No nijedan pravac u umjetnosti nije ga u potpunosti zaokupio te zadovoljio njegove vizije za savršenom fotografijom. Na njega su utjecali još i kubizam, nadrealizam, futurizam, konstruktivizam te art deco, a od svih je uzimao ono što mu je najbolje odgovaralo kako bi stvorio svoj stil.
Nakon završenog studija u Münchenu odradio je obavezni vojni rok u austro-ugarskoj vojsci te bio pripravnik u fotostudijima u njemačkom gradu Karlsruhe, švicarskom Churu i češkom Trutnovu. Uz pomoć roditelja je 1907. otvorio studio u Příbramu gdje je snimao portrete sugrađana i obitelji te pejzaže. Tad je počeo snimati aktove, no bilo mu je jako teško pronaći modele. U Příbramu, inače katoličkom hodočasničkom gradiću, o tome se pričalo s negodovanjem, pa mu je čak i otac prigovarao jer snima “pornografiju”.
Ni sam nije bio baš zadovoljan tim aktovima, modeli su mu bili stidljivi i nije mogao s njima dovoljno eksperimentirati. Uostalom, bilo je preteško objasniti i modelima i pobožnim sugrađanima da se ne radi o erotskom činu - on je samo bio u potrazi za savršenim linijama. "Ostavim ljepoti same linije da napravi utisak, bez uljepšavanja, potiskujući sve što je sekundarno", napisao je Drtikol. Nakon tri godine preselio se u Prag i tamo otvorio fotografski studio s kolegom Augustinom Škardom.
Ubrzo se Drtikol profilirao kao odlični portretist, a u njegovu studiju na uglu Vodičkove i Jungmannove ulice fotografirali su se mnogi uglednici i oni koji će to tek postati. Između ostalih, pred objektiv su mu stali prvi izabrani predsjednik Čehoslovačke Tomáš Masaryk, kompozitori Leoš Janáček i Bohuslav Martinů, francuski pjesnik Paul Valéry i operna pjevačica Emma Destinnová. No Drtikol je sve više snimao aktove te eksperimentirao sa svjetlom i pokretom. Uglavnom je radio s plesačicama, opsjednut hvatanjem trenutka pokreta. "Inspiriraju me dekorativnost, pokret te mirovanje i ekspresija pojediniih linija", rekao je Drtikol.
Tako je i upoznao suprugu, plesačicu Ervinu Kupferovu, koju je često snimao. Eksperimentirajući, došao je do radova u kojima je nago tijelo postalo samo dio kompozicije. Naglasak nije bio na modelu, važnije je bilo postići konture koje čine jednakopravan dio na fotografiji. Linije tijela i linije namještaja bile su jednako važne. Drtikolov je stil bio nešto što nitko dotad nije radio i njegove su fotografije zaista bile revolucionarne. Promijenio je umjetničku formu. Prvi svjetski rat preživio je jer su mu dodijelili pukovniju u kojoj nije puno bio na ratištu.
Drtikol je počeo izrezivati forme koje su podsjećale na žensku siluetu, no bile su puno apstraktnije. Još se radilo o pokretu, no ovoga puta puno stiliziranijem, koristi geometrijske oblike koji su u kontrastu sa siluetama tijela koje je stanjeno, dovedeno do groteske ili ultimativnog simbola. Navodno je tek tada postao zadovoljan svojim djelima. U tom vremenu, a to su bile srednje i kasne dvadesete godine 20. stoljeća, osvojio je nekoliko istaknutih i važnih fotografskih nagrada te su mu se djela izlagala na velikim izložbama.
Privatno, rastao se od prve supruge s kojom je imao kćer te se posvetio prevođenju budističkih tekstova i prakticiranju joge. Godine 1935. naprasno je zatvorio svoj fotografski studio u Pragu i posvetio se slikanju, vjerojatno zbog bankrota. Prodao je sve svoje fotografije, negative i isprinte. Kratko je vrijeme predavao fotografiju na praškom sveučilištu, a tamo je upoznao i studenticu Jarmilu Rambousek, koju je kasnije oženio. Zajedno su se učlanili u Komunističku partiju, i to navodno jer su ga komunističke ideje podsjećale na budizam. Slikanjem se nikad nije proslavio, iako je stvarao umjetnost do kraja života. František Drtikol preminuo je 1961. godine, potpuno zaboravljen od umjetničkog svijeta. Njegova su djela godinama nakon smrti ponovno počeli proučavati povjesničari umjetnosti.
