Najistaknutija hrvatska hiperrealistička slikarica i nekadašnja nastavnica na Akademiji likovnih umjetnosti Jadranka Fatur na svojoj velikoj retrospektivi "Potraga za stvarnošću - Jadranka Fatur i hiperrealno", otvorenoj u Muzeju suvremene umjetnosti, predstavila je svoj intrigantni opus u kojem pomoću fotografija, prospekata i reklama oblikuje svakodnevicu čovjeka. Kustosica izložbe je Martina Munivrana, a prikazan je presjek njezina rada tijekom 40 godina.

Posebno se ističu radovi nastali i izlagani u Parizu, poput slike "Piroške" iz 1977., koju je naslikala u Parizu, a kasnije je donirala Muzeju grada Vukovara, te studija slike "Božićni Ustav", koja danas visi u Saboru. "Tu su i radovi 'Kralj i ja' iz 1972., koja je kolažirana elementima iz povijesti umjetnosti, kao što su Tizian i Carpaccio, te fotoautoportretom, zatim 'Telefon' iz 1973., gdje sam zajedno aranžirala stvarne predmete i bića, kao što su telefonska govornica i psi, i zatim u svojoj kompoziciji stvorila zagrebački ambijent", kaže umjetnica dodavši kako, nažalost, nisu zastupljena sva djela jer se nekima zametnuo trag i do njih je bilo nemoguće doći.

Smatraju vas najistaknutijom hrvatskom predstavnicom hiperrealizma. Kako ste se nakon enformela i apstrakcije okrenuli hiperrealizmu?

Počela sam se vrlo rano zanimati za slikarstvo, već s 11 godina, kad sam izjavila da želim biti slikarica i ići na Akademiju likovnih umjetnosti. Pohađala sam Školu primijenjene umjetnosti gdje smo se bavili materijalima te sami miješali boje, žbukali, radili mozaike i farbali školu, što mi je bilo jako bitno jer me je osvježavalo. Kako sam bila dobra matematičarka, u jednom periodu bavila sam se mišlju da studiram matematiku. Jedan profesor mi je rekao da odem na arhitekturu, ali ipak sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti, na kojoj sam diplomirala u klasi Miljenka Stančića. On je bio izuzetan, vrlo poticajan profesor, a uz to je bio darovit i kreativan umjetnik. Ja nisam bila poslušna studentica, težila sam dijalogu i slijedila svoje intinkte. Tijekom studija imala sam velike dileme i krize, a iz te krize izašla sam s vizijom novog hiperrealizma. Dotad sam imala drukčije afinitete - prema enformelu, apstrakciji, Jeanu Dubuffetu..., ali oni su se na akademiji stubokom promijenili.

Što vas je najviše privuklo hiperrrealizmu, u vrijeme kad su mnogi radili apstrakciju?

Hiperrealizam je tad bio radikalno nova pojava. Kod nas je u to vrijeme dominirala apstrakcija, koju je stvorio Kandinsky 1912. godine, i bila je gotovo institucionalizirana. Ona je, po mom mišljenju, postala neka vrsta dogmatske umjetnosti, iako je vrlo cijenim. Hiperrealizam je više odgovarao mojem svjetonazoru i novoprobuđenom zanimanju za stvarni život što je bilo povezano s mojim bavljenjem fotografijom.

Također sam se suočila s novim stilom - pop artom, a pratila sam i američki realizam iz 30-ih godina, koji trajno postoji u zapadnoj umjetnosti. Tako sam povezala svoj mladenački interes za realizam i figuraciju s tad modernim strujanjima u umjetnosti. Naime, figuraciju sam upoznavala još od djetinjstva, preko slikovnica i knjiga, a zatim i preko reprodukcija iz enciklopedija. U osnovnoj školi kopirala sam Kirinovu 'Djevojčicu sa žigicama', a zatim i Renoirove 'Ljude u kazalištu' što me je fasciniralo. Mislim da sam se formirala početkom '70-ih godina, kad sam se počela baviti slikarstvom, dakle od 1972. do 1977. godine izbrusila sam svoj pogled na slikarstvo. Uvijek sam stvarala motive iz osobnog života. Nikad nisam naslikala nešto što nisam sama doživjela.

Krsto Hegedušić vas je primio u svoju majstorsku radionicu prije nego što ste diplomirali. Je li bilo teško doći do takvog autoriteta?

Imala sam 25 godina i vjerovala u to što radim. Bilo mi je prirodno da me podržavaju, to nisam smatrala nikakvim čudom. Hegedušić je vidio moj studentski rad na 8. zagrebačkom salonu i jako mu se svidio. Kad sam to saznala, pitala sam ga kad će me primiti, a on mi je zakazao sastanak. Kad je pogledao moje crteže, među kojima je bio i djelomični akt moje sestre, rekao mi je da sam ja erotska baba. On je tad imao već 75 godina i izražavao se kao Podravac, no ta slika mu se dopala. Za crtež stopala mojeg oca rekao mi je: 'Ta noga ne bu hodala!', jer nije bila anatomski dobro nacrtana. Odgovorila sam mu da tata ima reumu! I taj moj odgovor mu se dopao i tako sam počela pohađati njegovu radionicu. Bila sam sretna što me je prihvatio jer su na njega navaljivali umjetnici iz cijele Jugoslavije. Kod njega je nešto ranije bila i Marina Abramović, koja je vrlo kvalitetna osoba, a i u umjetnosti je ostavila trag. Čak je kasnije htjela mojem pokojnom suprugu Ratku Petriću i bijafrancima pomoći oko organizacije izložbe u Beabourgu u Parizu, no ravnatelj nije bio zainteresiran. Kod Hegedušića sam napravila sliku 'Lift' za koju sam dobila nagradu 9. salona mladih 1974. godine. Naslikala sam i tri slike koje su bile izložene u Umjetničkom paviljonu i s kojima sam diplomirala. Htjela sam s Hegedušićem diskutirati o umjetnosti, ali on je obolio od raka i ubrzo otišao.

Iz radionice Krste Hegedušića otišli ste na stipendiju u Pariz gdje ste se usavršavali na Beaux-Artsu godinu dana. Kako je Pariz kao grad umjetnosti djelovao na vas?

Mi smo Pariz doživljavali kao centar umjetnosti, ali kad sam stigla u taj grad, vidjela sam da sam došla na ruševine jednog mita. To sam doživjela kao strašan poraz. U tom gradu više nije bilo onog umjetničkog Pariza o kojemu sam čitala i kojemu sam se radovala. Unatoč tome, Pariz je bio za mene poput opijuma - jako su me se dojmile te stare četvrti u kojima se osjeća prošlost i gdje možete udahnuti vrhunac moderne, koja se tamo događala. Na Beaux-Artsu bila sam kod profesora Yankela, finog liberalnoga gospodina židovskog podrijetla, koji je imao gomilu studenata. Dali su mi sredstva za boje i platna, ali sam se u toj gužvi morala izboriti za prostor. Napravila sam sliku 'Piroške', motiv iz Zagreba, koju sam izlagala, zajedno s cijelom klasom, u jednoj galeriji u Latinskoj četvrti. S tom istom slikom javila sam se na Pariški salon, gdje sam dobila počasnu diplomu Mention Honnorable. Nakon toga mi je neka galerija ponudila suradnju, ali mi je istekla stipendija i od toga nije bilo ništa. Izlagala sam i na 9. međunarodnom festivalu slikarstva u Cagnes-sur-Meru. Trideset godina nakon Pariškog salona primila sam mailom članak nekog engleskog kritičara, koji je napisao da moje 'Piroške' bolje reprezentiraju hiperrrealizam od pobjedničke slike. To me je jako razgalilo jer tad uopće nisam znala da je ta moja slika imala ikakav odjek. Unatoč svemu tome, vratila sam se u Zagreb jer nisam htjela graditi karijeru u Parizu, gdje se najmanje sto tisuća umjetnika borilo za život i posao. Nisam htjela takav život niti sam se htjela jeftino prodavati. Pariz sam doživjela kao lijep suvenir.

Nakon tih početnih uspjeha, kao da je u '80-ima i 90-ima nastupilo razdoblje stagnacije. Jeste li naišli na prepreke kao žena slikarica?

Naše društvo ipak je patrijarhalno i muškarcima se više otvaraju putevi nego ženama, no to nije bilo presudno. Ja nikad nisam bila aktivistica, smatram da umjetnost nema spola, bitna je kvaliteta. Živim kao žena i ne sramim se toga. Nisam htjela svoj život proživjeti kao Ivana Orleanska u slikarstvu bez privatnog života, obitelji i djece. S druge strane, slikanje nije unosno, a moj suprug Ratko Petrić bio je jako bolestan tijekom cijelog života i morala sam se brinuti o kućanstvu. Naime, Ratku je nakon pet godina zajedničkog života, baš prije velike izložbe u Umjetničkom paviljonu, dijagnosticiran karcinom štitnjače i cijelo je vrijeme morao piti lijekove. Stradalo mu je i srce, radilo je četvrtinom kapaciteta. Zatim su mu se počeli stvarati trombi i 1999. godine imao je prvi moždani udar. Zatim su uslijedili drugi, a onda i jedan veći, nakon kojeg nije mogao hodati te je završio u kolicima u Varaždinskim toplicama. Zadnjih deset godina mogao je umrijeti bilo kad. To je bila njegova tragedija. U takvoj situaciji čovjek izgubi bezazlenost, nevinost i veselje. No ja sam kao feniks, uvijek pronalazim izlaz. A poslije rata mi se činilo da je slikanje besmisleno, premda nikad nisam prestala vjerovati u slikarstvo. Onda sam potkraj '90-ih doživjela infarkt i sve se promijenilo. Počela sam pisati.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Vaš suprug je bio jedan od suosnivača grupe Biafra, u kojoj su još bili Ružić, Vuco, Gračan, Kauzlarić, Atač, Lesiak... Je li Biafra dobila zasluženo mjesto u povijesti umjetnosti?

Ne! Njima se nije mogla oprostiti njihova rječitost i borbenost. Oni su upozoravali na društvene pojave i probleme, inicirali su uličnu umjetnost te uveli govor ulice i novina u umjetnost. Kod njih su se spojili političnost ranih '70-ih, pop art i domaća situacija, koja je ipak bila totalitarna. Bili su socijalno angažirani i širili su ideju otpora, htijući u grupu uključiti ljude od autoriteta, kao što su bili Hegedušić, Stančić i Jordan, no u tome nisu uspjeli. To je bilo u doba procvata apstrakcije, koju su službeni likovni krugovi jako podržavali, a oni se nikako nisu uklapali u taj trend. Zagreb je bio sjedište Novih tendencija, zatim Exata 51, Gorgone, kasnije su došli Nova slika, Novi ekspresionizam, Novi kolorizam... i stvoren je konflikt između apstrakcije i figuracije, i to se trajno zabetoniralo. Tragedija je što se kod nas ne može dopustiti paralelno postojanje različitih oblika umjetnosti. Mi smo isključivi i ne možemo trpjeti kraj sebe različitosti. Biafra je čak bila pod embargom, mislim da su bili navedeni i u Bijeloj knjizi, no kasnije su amnestirani.

Kad je 22. prosinca 1990. proglašen prvi hrvatski Ustav, poznat kao 'Božićni', dobili ste narudžbu da taj događaj ovjekovječite na slici. Kako danas vidite taj projekt?

Darko Bekić, tadašnji savjetnik predsjednika Tuđmana, imao je veliko povjerenje u mene jer sam već napravila portret njegove obitelji, koji je bio izložen u Domu likovnih umjetnika. Tako mi je ponudio da napravim skice članova Sabora i ovjekovječim taj događaj. Prvo sam napravila skice i studije prema brojnim fotografijama, koje su mi dali Alojz Boršić i Hido Biščević, a zatim sam razrađivala portrete. No pojavio se problem s fotografijama: naime, na fotografiji sabornice uvijek su se u desnom uglu vidjeli ljudi s leđa, s golemim leđima i zatiljcima, jer se uvijek snimalo iz desnog kuta. Zato sam slici dodala jedan tzv. ministarski kutak gdje sam umjesto leđa i zatiljaka smjestila tadašnje ministre Hebranga, Ramljaka, Špegelja... Tako su na slici bili svi, od predsjednika Tuđmana, Ante Markovića, Manolića, Kučana, Mesića, Izetbegovića, Račana i nekih drugih istaknutih SDP-ovaca, te Kokša, Vrdoljak, muftije, ali i srpski oficiri JNA. Dakle, sve sam vjerno prenijela onako kako se dogodilo. Jedino sam dodala Savku Dabčević Kučar kao simbol Hrvatskog proljeća, koja tad nije bila u Saboru. Mogla sam ubaciti i svoj portret, to mi nitko ne bi mogao zabraniti jer je to u tradiciji slikanja ovakvih slika koje su u povijesti umjetnosti poznate kao 'povijesna mašina'. Boticelli i drugi renesansni slikari često su umetali svoje portrete u takve slike, no sebe nisam htjela gurati. Slika je golema - 4,60x2,40 metara, a slikala sam je gotovo godinu dana, prvo na katu gdje su dolazili zastupnici i gledali kako radim, a zatim u prizemlju Sabora. 
Prve skice napravili ste 1990., a studiju 1992., no slika je realizirana tek 1998. godine.

Zašto se tako dugo čekalo?

Tek sam kasnije saznala da se slika nije radila tako dugo zato što je izbio rat, a na mojoj studiji bili su predstavnici sukobljenih strana. Kad sam predsjedniku Tuđmanu pokazala studije, on mi je čestitao i odobrio nastavak rada. Ali počeli su napadi na Plitvice i Borovo Selo, u zemlji se osjećala velika napetost, a mi smo u sklopu HDLU-a u kolovozu napravili antiratnu akciju plakata u kojoj je sudjelovalo jako puno umjetnika. Studiju sam završila tek 1992. godine. Ideja o velikoj slici aktualizirala se kad je predsjednik Sabora bio Žarko Domljan, koji je bio zadužen za preuređenje Sabora.

Kako vas se dojmio predsjednik Tuđman?

Nisam ga otprije poznavala. Kad smo suprug i ja došli u Banske dvore pokazati Tuđmanu moje skice i slike, predsjednik je prepoznao Ratka, koji je zajedno s njegovim sinom Miroslavom Tuđmanom radio u Studentskom listu. Kad se Ratko selio iz svoje podrumske sobice na Trgu žrtava fašizma u atelje u Jakovlje, nije mogao transportirati golemu gipsanu skulpturu tešku oko 250 kilograma. Miroslav mu je tad ponudio prostor u podrumu njihove vile gdje je ta skulptura ostala barem deset godina. Tako je upoznao i predsjednika koji mu je ponudio da se upiše u HDZ. Ratko je to odbio rekaši mu da nije bio ni u Partiji pa neće biti ni u HDZ-u. Tuđman mu je tad posudio Meštrovićevu knjigu 'Uspomene na političke ljude i događaje', tiskanu u Brazilu, gdje je opisao kako je zajedno s Kljakovićem tijekom NDH bio zatvoren i gotovo ubijen u zatvoru.

Je li vas netko optužio da ste režimska umjetnica?

Ne, nisu mogli jer nikad nisam bila ni u jednoj stranci - moja je stranka umjetnost. Međutim, neki su me optužili da ću retuširati neke ljude sa slike i umetnuti neke druge, a zapravo ti koji su me optužili više sliče falsifikatorima povijesti nego ja. Fasificiranje povijesti je monstruozno i spada u prošli režim. Ja nisam svoje profesionalno poštenje našla na cesti. Tad nisam bila početnica, nego žena od 50 godina s opusom i stajala sam iza svojega rada. To je za mene bio poseban događaj u životu koji sam podržala profesionalno, patriotski i emocionalno. Žarko Domljan u svojoj zadnjoj knjizi piše da je Jadranka Fatur korektno obavila svoj zadatak, i to mi je najvažnije. Bilo je promjena vlasti, ali slika i danas visi u Saboru.