Sredinom listopada u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu otvorena je izložba posvećena stvaralaštvu Petra Dobrovića, jednog od najistaknutijih predstavnika srpskog slikarstva prve polovice 20. stoljeća, čime su službeno počeli ovogodišnji Dani srpske kulture u Hrvatskoj. Za razliku od lanjskog otvorenja te manifestacije, u Preradovićevoj i obližnjim ulicama ove godine nisu viđeni maskirani mladići u crnoj odjeći, pa ugodnu atmosferu - kakva bi i trebala pratiti proslavu svake kulture, osobito manjinske - baš ništa nije narušavalo. Tome nije odmogla ni činjenica da je izložba pod naslovom "Petar Dobrović - Obzori" posvećena umjetniku čiji život i djelo svjedoče o kulturnom prostoru koji je teško smjestiti unutar današnjih nacionalnih granica. Rođen u Pečuhu, školovan u Budimpešti, povezan s europskim umjetničkim krugovima, Dobrović je dubok trag ostavio i u hrvatskoj kulturi, osobito u Dalmaciji, čiji su krajolici i mediteranska svjetlost presudno oblikovali njegov slikarski izraz, a snažno je bio povezan i sa zagrebačkim intelektualnim životom, ponajprije zahvaljujući bliskom prijateljstvu s Miroslavom Krležom.

Petar Dobrović je, riječima autorice koncepta i kustosice izložbe Nevene Petrić, osoba koja "izmiče svakoj jednoznačnoj definiciji". "Bio je slikar, intelektualac lijeve orijentacije i društveno angažiran čovjek, ali prije svega umjetnik koji je vjerovao u umjetnost", govori Petrić. "Njegov život i djelo oblikovali su se na sjecištu različitih kulturnih prostora, od mađarskog i francuskog do hrvatskog i širega jugoslavenskog, a upravo su ti susreti obogatili njegov umjetnički izraz." Organizator izložbe, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, želio je njome otvoriti prostor za nova čitanja Dobrovićeva opusa i pokazati da njegovo slikarstvo nadilazi nacionalne, političke i stilske granice. "Vjerujem da je upravo u tome i važnost ove izložbe danas: u podsjećanju da umjetnost povezuje različite sredine, potiče dijalog i ostaje prostor slobodnog mišljenja, što je u vremenu u kojem živimo možda važnije nego ikad", rekla je kustosica.

Riječ je o prvoj velikoj samostalnoj izložbi Petra Dobrovića u Hrvatskoj nakon 36 godina, odnosno nakon retrospektive održane 1990. u zagrebačkim Klovićevim dvorima, tadašnjem Muzejskom prostoru. Izložba "Petar Dobrović - Obzori" okuplja sedamdesetak djela, većinom iz zbirke Kuće legata u Beogradu, uz radove iz Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu te Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Među izloženim djelima ističu se portreti Krleže, poznata slika "Redakcija Danasa", portreti supruge Olge i pripadnika dubrovačkog intelektualnog kruga te niz dalmatinskih veduta. Izložbu prati i bogata arhivska građa koja približava društvene, političke i umjetničke okolnosti u kojima je Dobrović stvarao.

Umjesto klasičnog kronološkog pregleda, postav je koncipiran oko tematskih cjelina koje otkrivaju različite strane Dobrovićeva života i stvaralaštva. "Činilo bi se da je gotovo nemoguće otkriti nešto novo u opusu tako temeljito istraživanog umjetnika kao što je Dobrović", kaže Petrić. "Ipak, novi načini i kutovi promatranja uvijek otvaraju mogućnost drukčijeg čitanja i predstavljanja. Upravo zato izložba nosi naslov Obzori. Željeli smo pokazati širinu njegova stvaralaštva, od portreta i pejzaža do prikaza radnika i običnih ljudi, bez svođenja umjetnika na jednu temu ili razdoblje. Jednako nam je bilo važno da pokažemo njegovu stvaralačku povezanost s hrvatskim prostorom i stvaraocima, poput kruga Miroslava Krleže i dubrovačkog kruga", naglašava Petrić, te dodaje da je za koncept izložbe važna bila suradnja stručnjaka iz Hrvatske i Srbije, koja je omogućila "cjelovitije sagledavanje njegova opusa".

Prva tematska cjelina izložbe - naslovljena 'Lica epohe' - Dobrovića predstavlja kao aktivnog sudionika umjetničkog, intelektualnog i političkog života međuratnog razdoblja. Kretao se u krugovima istaknutih književnika i intelektualaca, među kojima su bili August Cesarec, Marko Ristić i Milan Bogdanović, te sudjelovao u raspravama o ulozi umjetnosti u društvu. Posebno mjesto zauzima njegova povezanost s krugom okupljenim oko časopisa "Danas", a osobito blizak odnos s Krležom. "Njihovo prijateljstvo i intelektualna bliskost pokazuju koliko su umjetnost, književnost i društvene rasprave bili povezane u međuratnom razdoblju. Krleža je prepoznao Dobrovića kao umjetnika koji nije samo slikao nego i promišljao svijet u kojem živi. Njegov esej 'Marginalije uz slike Petra Dobrovića', objavljen 1921. godine u zagrebačkom časopisu 'Savremenik', imao je važnu ulogu u predstavljanju Dobrovićeve umjetnosti jugoslavenskoj kulturnoj javnosti. Njihov odnos nije bio važan samo na osobnoj razini nego i kao susret dvaju intelektualaca koji su umjetnost razumjeli kao prostor slobodnog mišljenja, slobode uopće. Krleža je kod Dobrovića cijenio upravo tu sposobnost da bude društveno angažiran, a da pritom ne žrtvuje autonomiju umjetnosti", govori Petrić.

Prema njezinim riječima, jedan od najvažnijih izvora Dobrovićeve inspiracije bila je Dalmacija, gdje je provodio puno vremena. "U njoj je pronašao posebno bogatstvo svjetlosti, boja i intenziteta prirode, što je presudno utjecalo na oblikovanje njegova slikarskog jezika. Mlini kraj Dubrovnika tijekom gotovo desetljeća postaju njegovo životno i umjetničko uporište i utočište. Dalmatinski krajolik za njega nije bio samo motiv nego i prostor slikarskog istraživanja, u kojem je razvijao vlastiti odnos prema boji, svjetlosti i formi. Kako je zapisao Miroslav Krleža, upravo je dalmatinski kolorit, kojem je on dao jedinstvenu izražajnost, postao bogat izvor Dobrovićevih kasnijih slikarskih nadahnuća", rekla je kustosica izložbe.

No, tko je zapravo bio Petar Dobrović? Rođen je 1890. u Pečuhu, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, u obitelji srpskog podrijetla koja se u Mađarsku doselila iz Daruvara. Majka Irena Heigl potjecala je iz njemačke obitelji, pa je Dobrović odrastao u višejezičnom i višekulturnom okruženju. Obitelj je rano ostala bez oca i suočila se s financijskim teškoćama, no Petar je uspio nastaviti školovanje u Budimpešti, najprije na Školi za umjetnost i obrt, a potom na Likovnoj akademiji, gdje je na njega osobito utjecao slikar Károly Ferenczy, jedan od začetnika mađarskog modernog slikarstva. Već kao student izlagao je u Budimpešti, a poslije se povezao s umjetničkim krugovima u Parizu, gdje je upoznavao suvremene europske slikarske pravce. Njegov izraz postupno se razvijao od ranih modernističkih eksperimenata prema slikarstvu snažnih boja, svjetlosti i izražajnih portreta. Izlagao je diljem Europe, među ostalim u Parizu i Pragu, a 1919. održao je prvu samostalnu izložbu u Zagrebu. Poslije je djelovao u Beogradu, gdje je predavao slikarstvo, ali i u Dubrovniku, Splitu i na dalmatinskim otocima. Na Lopudu se družio sa slikarom Ignjatom Jobom, a u Dubrovniku s povjesničarom umjetnosti Kostom Strajnićem, oko kojega se okupljao živ umjetnički krug.

Dobrović se nije ograničavao samo na slikarstvo. Kao politički angažiran čovjek postao je predsjednik kratkotrajne Baranjsko-bajske republike, političke tvorevine koja je potrajala tek nekoliko dana. "Dobrović je bio društveno osviješten intelektualac", govori Petrić, "zainteresiran za internacionalizam i položaj radnika, a njegov kratkotrajni angažman na čelu Izvršnog odbora Baranjsko-bajske republike 1921. godine dio je te biografije. Njegova su promišljanja bila duboko ukorijenjena u lijevoj misli, misli društvene pravednosti, ukupne društvene jednakosti. To je bila misao njegova vremena, čiju relevantnost ponovo uviđamo. Unatoč tome mislim da ga ne možemo jednostavno definirati samo kao političkog slikara. Njegova društvena i politička promišljanja jesu prisutna u njegovu radu, ali on nije podređivao umjetnost političkom programu. Naprotiv, njegov opus razvija se u napetosti između društvenog angažmana i autonomije umjetnosti. Upravo je ta složenost važna za razumijevanje Dobrovića: bio je umjetnik koji je duboko promišljao svoje vrijeme, ali je prije svega ostao slikar posvećen istraživanju mogućnosti vlastitoga medija."

Ni Dobrovićeva obitelj nije oskudijevala zanimljivim biografijama: njegov brat Nikola postao je jedan od najvažnijih arhitekata jugoslavenskog modernizma, osobito zaslužan za modernu arhitekturu Dubrovnika i poslijeratnog Beograda, autor kultnog modernističkog Grand Hotela na Lopudu. Posljednje godine života Petar Dobrović proveo je u Beogradu, gdje je nakon njemačke okupacije 1941. slikao dunavske krajolike, atmosfere posve suprotne od vedrine njegova mediteranskog opusa. Umro je 27. siječnja 1942. od srčanog udara u liftu svoje zgrade, žureći kući prije početka policijskog sata. Kada je doznao za njegovu smrt, Krleža je u dnevnik zapisao: "I kada je Bela ušla u sobu da me probudi da je Petar umro, nisam shvatio, a ni danas mi nije jasna misao da ga više neću vidjeti."

Sudeći prema njegovoj biografiji i umjetničkom nasljeđu, teško je zamisliti prikladnijeg umjetnika za otvaranje Dana srpske kulture u Hrvatskoj. Dobrović je nesumnjivo jedan od velikana srpskog slikarstva, ali njegovo stvaralaštvo istodobno pripada mnogo širem kulturnom prostoru, čije su se granice tijekom njegova života mijenjale, dok su umjetničke veze i prijateljstva opstajali neovisno o njima. Upravo je takvo razumijevanje kulturnog identiteta, ističe Nevena Petrić, bilo polazište u osmišljavanju izložbe. "Želimo predstaviti srpsku kulturu kao sastavni dio širega hrvatskog i europskog kulturnog prostora, kulturu koja se razvijala kroz susrete, razmjene i međusobne utjecaje. Želimo je predstaviti u njezinim najvećim umjetničkim dosezima. Dobrović je za to iznimno dobar primjer. Rođen je u Pečuhu, obrazovao se i započeo umjetničko djelovanje u mađarskoj kulturnoj sredini, a potom postao važan sudionik jugoslavenskoga umjetničkog prostora. Njegova povezanost s Hrvatskom, osobito s Dalmacijom i Zagrebom, pokazuje koliko su kulturne granice propusne i koliko umjetnost nadilazi nacionalne kategorije. Upravo takvu složenu i otvorenu sliku kulture želimo predstaviti."