Vrući je rujanski dan, prva stranica romana, a na vratima ladanjske engleske kuće dočekuje nas postarija žena. Lijepe, visoko podignute grudi, crna kosa i lice bez bora ne odaju godine, baš kao što ih ne odaju ni ženin govor i kretnje. Četrnaestogodišnji potrčko kojem će gospođa Eliza Touchet, domaćica u kući romanopisca Williama Ainswortha, otvoriti vrata zna da je grehota i mrdnuti prstom na ovako vrući dan, ali zaključuje da "ovakve pičke i postoje da bi te iskušavale".

Pred iskušenjem pred kojim se nalazi dječak stoji i čitatelj. Na početku smo "Prevare" (2023.), u prvim rečenicama romana Zadie Smith u prijevodu Marine Horkić, pred Škotkinjom francuskog prezimena koje dječak izgovara kao Touch-it, doslovno na dovratku ladanjske kuće, ali već duboko u romanu. Jer otvorenim vratima kuće i iskušenju lika šezdesetogodišnje domaćice s visinom Amazonke ne može se odoljeti.

William Harrison Ainsworth (1805.- 1882.) zaboravljeni je viktorijanski pisac i skriboman, literarni polutalent na početku karijere i antitalent pri kraju, autor desetine povijesnih i pseudopovijesnih romana. Tijekom života Ainsworth je uređivao književne časopise, kretao se u književnim krugovima, družio se s Dickensom i Thackerayem. U kratkom trenutku slave prozvan je "engleskim Victorom Hugom", a njegov roman "Jack Sheppard" čak je prodajom nadmašio "Olivera Twista". No, kako kaže njegova domaćica i rođakinja, William je draga i druželjubiva osoba, posvećena književnosti, ali voljeti Williama i čitati Williama dvije su sasvim različite stvari. Eliza Touchet u kućanstvo Williama Ainswortha stigla je kao dvadeset i četverogodišnja rođakinja koju je nakon tri godine braka suprug napustio, uzevši joj dijete. Isprva, Eliza dolazi kao ispomoć Ainsworthovoj supruzi, potom postaje njezina ljubavnica, pa suprugova ljubavnica, a na kraju Williamova doživotna čitateljica, redaktorica i urednica. O stvarnoj Elizi Touchet ne zna se mnogo, osim da je kao domaćica u kućanstvu Williama Ainswortha preminula 1869. godine. To je otprilike i vrijeme kada počinje radnja "Prevare", najnovijeg romana Zadie Smith.

Dvadeset i prvo stoljeće počelo je u britanskoj književnosti 25. siječnja 2000., godinu dana prije svoga vremena, s "Bijelim zubima". Promotivna kampanja pokrenuta je i prije izlaska romana koji je Zadie Smith pisala u Cambridgeu na završnoj godini studija književnosti. Debitanticu, rođenu 1975. u sjeverozapadnom Londonu u obitelji Engleza i Jamajčanke, britanski izdavač predstavljao je kao čudo od djevojke, prava za roman prodana su unaprijed, kritičarima su slani tiskani primjerci rukopisa, a izlazak knjige najavljivao se kao veliki književni događaj. Ništa nije moglo poći krivo; i baš ništa nije ni pošlo krivo. "Bijeli zubi" otvorili su vrata budućnosti britanske književnosti. Pred tamnoputom dvadeset i petogodišnjom spisateljicom, proglašenom "poster djevojkom post-etničkog društva", ležalo je stoljeće i kusur. Milenijski optimizam bio je na vrhuncu, i to ne samo u pogledu književnosti. Iza Britanije bile su godine Brit popa, a ispred nje godine s mladolikim premijerom na čelu prve laburističke vlade još od sedamdesetih. U kulersku budućnost otoka i njegove domicilne engleske književnosti nije se sumnjalo. Potom je optimizma nestalo. Mladoliki premijer neoprezno je za Amerikom odskakutao u irački rat, a mlada spisateljica s kojom je stoljeće započelo morala je kao fenomen sazrjeti i ostarjeti. Godine koje su slijedile za Zadie Smith nisu bile loše, daleko od toga, ali ni jedna više nije bila kao milenijska.

Rasnim, klasnim i rodnim pitanjima kojima se bavila u svom debitantskom romanu, Zadie Smith bavi se i u "Prevari". U središtu romana povijesna je zanimljivost poznata gledateljima TV-kalendara: takozvani "slučaj Tichborne". Godine 1871. mesar Arthur Orton iz Australije, poznat i kao Thomas Castro, pojavio se u Engleskoj tvrdeći da je on Sir Roger Tichborne, nestali nasljednik titule i imanja obitelji Tichborne. Pretendent je devedeset kila teži od nestalog brodolomca, govori cockney i ne poznaje dobro gramatiku, no tu nije kraj dubiozama. Na suđenju Pretendent se ne sjeća vremena koje je proveo u koledžu Stonyhurst. Nema pojma tko je Vergilije, niti radi li se o piscu ili kralju. Brka latinski i grčki, ne razlikujući ih od francuskog, navodno svog materinjeg jezika. Ne razlikuje Shakespearea od Galilea Galileija, fiziku od biologije, a na pitanje odvjetnika "što je kemija?", lakonski odgovara: "Kemija je o kemiji, naravno". Privilegirane i obrazovane klase preokreću očima na ovakve sudske huncutarije, no obični Englezi, koji i sami govore cockney i nemaju pojma tko je Vergilije, Pretendenta obožavaju.

O slučaju Tichborne govori se posvuda, na ulici i u pubovima, u radničkim klubovima i na konjskim utrkama, a u pekari, primjećuje gospođa Touchet, "to je bila jedina tema". Zaokupljen svojim povijesnim romanima, William Ainsworth imun je na suđenje u kojemu ne vidi ništa dostojno svoga interesa. No Elizu Touchet intrigira masovni interes za suđenje, pogotovo među nižim klasama. Čini joj se da se zahtjev Sir Rogera miješa s glasovima onih koji traže agrarnu reformu, reformu sudstva, univerzalno biračko pravo i republiku, ali i s glasovima onih koji traže ukidanje obaveze cijepljenja djece protiv boginja, "jer tko će znati stvarne namjere tih bogataša i njihovih igli". Posebnu pažnju Elize privlači Andrew Bogle, ostarjeli crni sluga obitelji Tichborne koji svjedoči u korist Pretendenta. Kada bivši rob s jamajčanskih plantaža šećerne trske ulazi u londonsku sudnicu, Eliza ustaje, propinjući se na prstima da bolje vidi njegovu crnu kožu i vunastu kosu. No ono što ugleda neobično je dostojanstvo koje se širi oko oslobođenog roba. S Andrew Bogleom svi su ključni likovi na sceni romana, a "Prevara" dobiva svoju rasnu i geografsku osovinu: ekonomski i društveno postavljenu između dvaju otoka – Engleske i Jamajke, između dvaju eksploatatorskih sustava – kapitalističkog i robovlasničkog, i dviju klasa – bijele radničke i crne ropske.

U krvnoj grupi svih romana Zadie Smith, od "Bijelih zubi" do "Prevare", od "Londona, NW" do "Vremena swinga" (posljednja dva također u prijevodu Marine Horkić), transatlantske su struje trgovine robljem i međurasnih migracija između Afrike, Amerike i Europe. S "Prevarom" Smith odlazi u povijesni roman, u devetnaesto stoljeće, kada se paralelno s ratovima za ukidanje ropstva pokreće borba za prava radnika i žena. Viktorijansko stoljeće s industrijskom revolucijom i kolonijalnom ekspanzijom nulta je točka emancipacijskih politika. Kroz odlično postavljeni lik Elize Touchet pratimo stvaranje tih politika koje uvelike definiraju i dvadeset i prvo stoljeće. "Prevara" je roman sazrjele Zadie Smith. Roman je temeljito istražen, zanimljivo postavljen i gipko ispisan. Je li riječ o velikom romanu? Nije. Kategorija velikog romana ono je što Zadie Smith izmiče. No "Prevara" ima i kraj i početak, i širinu i dubinu, kontekst i likove. Završimo kako smo i počeli, s likovima i par marginalnih povijesnih činjenica koje o njima nalazimo u kratkom pogovoru romana.

Arthur Orton osuđen je zbog krivokletstva na četrnaest godina zatvora, a nakon odsluženih deset godina pušten je na slobodu. Umro je u neimaštini 1898. godine. Sprovod na uboškom groblju okupio je masu od pet tisuća ljudi, a obitelj Tichborne dopustila je da se na lijes postavi natpis s imenom – Sir Roger Charles Doughty Tichborne. Međutim, sam grob ostao je neobilježen.

Eliza Touchet pokopana je na groblju na kojem je pokopan i William Harrison Ainsworth. Godine 2009. primjerak izdanja "Božićne priče" iz 1842., potpisan s posvetom "Gospođi Touchet", postao je najskuplji Dickensov naslov ikad prodan na aukciji. Zaboravljeno ime s nadgrobne ploče groblja All Souls u Kensal Greenu putovalo je kroz anonimnost čitavo stoljeće i pol.