Upravo u vrijeme, dok smo radili intervju s Milanom Rakovcem, stigla je vijest o likvidaciji Uljanika, koja je ovog iskusnog pisca i novinara duboko potresla.

- Ovo s Uljanikom je zlodjelo s predumišljajem, ovo je izdaja nacionalnih interesa, uz bahatost, neznanje, nemar i politički naum - rekao je Rakovac pa nastavio. 

- Zanimljivo je da, dok naša nomenklatura nedužno blebeće o tržišnoj privredi i zabrani EU da država financira industriju, i Italija, i Španjolska, i Engleska, i Njemačka, i Nizozemska čine to, i činile su, i nastavit će tako. Kako inače objasniti da na jedan sat autom od 3. maja i Uljanika, u Mofalconeu, škver radi bolje nego ikad, uz, dakako, državnu potporu? I sad je Mofalcone još jači jer mu dolaze raditi perfektni majstori iz Pule i Rijeke, kao i iz cijelog južnoslavenskog areala... 

Industrija vam, naime, svugdje propada jer nacional-etatokratsko-plutokratske kolonije robuju bankarskoj mafiji belosvetskoj, i Balkan je danas kao Afrika prije Lumumbe, Nkrumaha, Kenyate, Seku Turea, Sengora... Dakako, na ‘ciljniku’ ovih kriptopatriota osobito su Željezara Sisak, 3. maj i Uljanik – nije teško pogoditi političko-ideološke implikacije, zar ne? Kao što je Mussolini, došavši u Pulu 1919., prijetio da Pola la rossa (crvena Pula) mora biti kažnjena... Kažnjena je sad.

Express: Što to znači za grad?

- Ovo je smrt Uljanika, ali i Pule. Jasno da jedva kontroliram vlastitu jarost! Dovraga, bombardirani Uljanik u godinu dana mi građani Pule (1947-1948) obnovili smo dobrovoljnim radom (radnici, penzići, pioniri, žensko, muško...), pa marenda, fritaja od ‘Trumanovih jaja’ (američka jaja u prahu, dar UNRRA-e), i za tili čas s navoza je porinut remorker Neptun, a za njim transatlantik Uljanik. I tako se šire metastaze naše ekonomije i politike. Vlast bi se morala ozbiljnije zamisliti nad dva reperska stiha: TBF-ovim ‘Tu, du, du, nema nam pomoći, nema nam pomoći, nema nam pomoći’... i Zinedine Zidaneovim ‘Panatgana- živina naoružana, nabrijana, ima gana, in Kroejša lajk in Gana, Bocvana end Gvajana’.

Express: Hrvatska kao da se zarekla hibernirati dovijeka u statusu quo, odbijajući bilo kakve promjene?

Morat ćemo iskoračiti iz državotvornosti u čovjekotvornost, što ne bi imao biti tako težak iskorak. Istra je ključ, formula, matrica: ekonomski i politički, socijalno, a i kulturalno. Naš kolektivni mentalitet precizirao je Fulvio Tomizza: M’identificocon la frontiera (poistovjećujem se s granicom);  et et, non aut aut (i i, a ne ili ili). Identificirati se s granicom? Identificirati se s onim drugim? Biti i ono što jesi, i onaj drugi? Takva ‘nepovijesnost’ i takva ‘protuslovlja’ nisu logična, zar ne? Ne može se ‘biti netko drugi’? ‘Moraš’ biti ono što jesi, ali muzikolog i komponist Dario Marušić bez krzmanja se deklarira kao ‘jedan cijeli Hrvat, cijeli Slovenac, cijeli Talijan’. 

Express: Vaše je lokalno iskustvo u tom smislu poučno?

U Istri i susjednim pokrajinama, danas, kad se bliži vrijeme povratka stanja kakvo smo imali do 1918. (avaj, sad bez zaštite autoriteta carske kuće Habsburg, a ča pak, nedajbuog, da smo di i 1939.?) takvo je stanje jedini način suočenja s budućnošću, sa samima sobom, s onim drugim; to su nas ovdje naučila dva svjetska rata, krvave borbe na Soči, nacifašistički genocid s četiri stotine spaljenih sela i pobijenih 25.000 civila Julijske krajine, strašna osveta s nekih 3000 infojbiranih; strašna dva exodusa, poslije 1918. i poslije 1943., u koje odlaze stotine tisuća Istrana. Identificirati se s granicom; ta ‘dosjetka’ Fulvija Tomizze ovdje je jedina formula. Mirko Kovač, našavši azil u Istri, navodi ispovjedni iskaz Miloša Crnjanskoga, eklatantnog ‘Prečanina’, ergo ne baš pouzdanog Srbina: ‘Sva zla koja sam pretrpio, nanijeli su mi Srbi’. Zvane Črnja, pak, svjedoči svoj hrvatski sraz s istim tim mahnitim političkim plemenskim credom, kad s obitelji bježi od fašista u Jugoslaviju i u pučkoj školi u Bijeljini učitelj uči dičicu ča ja i ča ni i kako valja biti puripatriota – che vol dir no solo amar la Patria, ma odiar ’l altro e la sua patria: ne samo voljeti domovinu nego mrziti drugoga i njegovu domovinu. Ergo učo uči dičicu jugoslavensku: ‘Srbijanci i Bosanci, oštrite handžare, da koljemo Švabe i Mađare’. Konkludira Crnjanski: ‘Vidite, to je čudno i paradoksalno, ali što nam svoji nanose više zla, to mi počinjemo sve više mrziti druge, Crnogorce, Hrvate, Engleze. Patriotizam je neka vrsta sadomazohizma; uništava te, muči, kinji, dovodi na rub gladi, a ti ostaješ odan. Patriotizam je savršena jednakost, tu je na istom tanahni liričar i seljački blento’.  

Express: Niste mi odgovorili o statusu quo. Zašto ga se tako držimo?

Status quo? Tome se treba, zapravo, nadati jer mnogi bi nas voljeli ugurati u Višegradsku skupinu, a da ne spominjemo Baltik-Jadran-Crno more i autokratske blablakracije na ta tri mora, a i drugdje, koje su vlažni snovi naših ‘najboljih’ sinova. Najiskrenije, kamoli sreće da se stvori (makar i golom nuždom) koalicija HDZ-SDP, a la tedesca. Jer ako se HDZ udruži s još desnijim ‘strančicama’, upadamo u retro-trapulu (zamku), a to nam EU želi od svega srca: noch einmal antemurale christianitatis, da kao krajišnici nekad zapjevamo ‘čuvali smo granicu na Savi’, jer sad nam prijeti afro-azijska kolonizacija. Ali naredni krajiški stih glasi (taj nam je opet jako poznat) – ‘dobro mi je, boljem se ne nadam, u čem hodam u tome i spavam’. I sad mi imamo čuvati ‘evropske vrijednosti’ – a to jedva čekamo, zar ne? Ali nije to zaleđivanje na apsolutnu nulu nego ispunjavanje tihe želje Zapada, Balkan kao čuvar (spremno i radosno, šta ’š boljega nego se šegačiti s utokom, a još te plaćaju?), tako da u Beču, Parizu i Berlinu fine familije mogu lijepo svirati za djedov imendan (rođendan je boljševička podvala) sonettine-a-quattro jer brkati balkanski ratnici mogu opet nauljiti kalaš i tromblon...

Express: Pobjeda Milanovića znači što?

To je ponajprije pobjeda uvrijeđene, unižene i osiromašene većine, to je građanska pobuna. Onaj Krležin Vlaškovuličanec već je sit svega, napose kriptopatriotske grmljavine, kojom mu 30 godina pokušavaju zaklopiti gubec. Nestašni dečko iz Trnja, zatim retorični štemer, kao da je sve više nalik na Perikla: državnik, orator, etik i moralist: rekavši jednakost-a-ne-jedinstvo zacijelo je stekao povjerenje prekarijata, a to je ovdje najbrojnija klasa (subklasa) koju se, doduše, ni Marx nije usudio precizno definirati, ja bih pokušao – čovjek obeščovječen do te mjere da je spreman na sve kako bi preživio... Držim da je jako poučna, za našu oligarhiju koja se sva cakli od lenti i napuhanosti svojom važnošću kao luft-balon, Zokijeva odluka da dužnost preuzme komorno, uz tek Ustavom propisan protokol, bez gornjogradske vodviljske, paradne patetike. Kazao je jasno i to da ovu dužnost smatra ‘samo radnim mjestom’. Nije to ništa možda baš potresno, ali svakako je dobrodošla retorična dosjetka. Jasno da je predsjednik ‘fikus’, ali Zoki, naglašavajući svoju narodskost, ističući zdrav razbor a ne državničku uzvišenost, inkluzivnost kao formulu nade za sve koje su ‘ekskludirani’: nezaposleni, dužnici, panzići, manjinci...

Express: Kakvim vam se čini mandat Andreja Plenkovića?

Plenkiju držim palce, ali teško će uspjeti u onom što je Sanader pokušao (i zato pao?!): reformirati stranku po zapadnjačkim demokršćanskim načelima, i zato je sad na udaru, događa se desno skretanje hrvatske desnice, svejedno što se desnije nema kuda. Ona bi htjela orbanizacjiu, autokratski nacional-suverenizam a la polaca, a la ungherese... a samo nas  urbanizacija može izvući iz ‘panonskog blata’. Krleža nas je znao spustiti na zemlju iz našeg uzvišenog hrvatskoga Empireja, biva - nadneblja, nadbožja, vječnim balkanskim sloganom koji ne može omanuti: ‘samo seri, moj golube beli... pa da vidimo ko će čiju majku i čibukaškoga li mu oca boga’... Plenki se trsi godinama, ali je i samu bankarskom ropstvu i pod mikroskopom čuvara Hrvatskih Nacionalnih Vrijednosti, a ponajprije pragmatik, kakav jest do srži, previše se oslanja na formu, taktiku i manipulaciju, bježeći od odlučnih poteza.

Express: Ljevica bezidejna, glavinja?

Svojedobno sam u Feralu, u svojoj rubrici pod nazivom Prolaz za pakao, zapisao: Lijevo-desno nigdje moga stana jer stvorila se nova politička kasta, o kojoj piše Ezio Mauro (La Repubblica): ‘Kad stranački sustav na nedolične načine pomaže rast političke potrošnje, i preobražava se u privilegiranu ‘klasu’, samozaštićenu i svemoćnu, kontrolirajući pristupe i nagrađujući pripadnost, hoteći kooptirati vjerne i slične im, potiskujući svaki javni prostor, ponižavajući zasluge, korodirajući tako svaku efikasnost državne mašinerije, onda postaje nemoguće razlikovati desnicu od ljevice’. Ljevica se davi u propalom Trećem putu Tonyja Blaira, ljevice naprosto nema, a socijaldemokratski ostaci ostataka samo su neoliberalistička lukrativna menažerija. A u ovdašnjem našijenskom svijetu iznimka je možda samo slovenska Levica, relevantna i u širim prostorima, koja zagovara demokratski socijalizam, što postaje tiha nada zapadnjačke, jednako propale, ljevice. A kad je o hrvatskoj ljevici riječ, e fala in, šjor Boki, ča me to pitate, tako da ne moran više prodavat sarkastične, jalničke batude. Nego reć popu pop: Rješenje je tu, pri ruci, pragmatično i pobjedničko 100%, i to ne samo na idućim izborima, ali ovaj i ovakav SDP prije će sama sebe raspustiti nego prihvatiti to rješenje: Velika koalicija od centra ulijevo. Ali unaprijed, sad. Prije izbora. A ne poslije izbora. Već sama ta koalicija donosi povratak na vlast: ako njome budu egal odlučivali (jedan čovjek – jedan glas), uz Bernardića, Beljak, Mrak-Taritaš te osobito Dalija i Katarina. Socijalistička demokracija je tu presudna, iliti demokratski socijalizam: povratak državnog i društvenog vlasništva, progresivno oporezivanje (više zaradiš – više plaćaš poreza), socijalne garancije (posao, plaća, penzija itd). Ali taj film ne bumo vidli. I dok tu vezem a la Vanga, jasna informacija stiže netom što dovršavam ovaj razgovor: ljevica je već javila javnosti da na izbore idu dvije lijeve koalicije. ‘Ma gle k..ca u slamnatom šeširu’ (ova se pripisuje Raši Plaoviću, ako ne griješim)! Pa ovo je potpuna politička miopija, desnica može odahnuti jer ljevica se odmah sad odlučuje da – izbore dobila ne bu!

Express: Opozicija četiri godine spava, a kad uzme vlast, misli da je dovoljno promijeniti tri porezne stope - i upisati se u povijest.

Opozicija je pozicija i pozicija je opozicija, sve je to ‘ruka ruku mije, a obraza nije da umije obadvije’. Ovdje je posrijedi liberal-kapitalizam sljubljen s etateoteokleptokratskom menažerijom, a Daša Drndić sve ovo sažima pojmom bankarski fašizam. I nema te pozicije ni opozicije koja će se usuditi dirnuti u gnijezdo stršljena novčarske camarille. Prvo što je Hrvatska učinila u suicidalnoj tranziciji - darovala je svoje banke tuđinu. I tu ‘baštinu’ neće potrti nitko. Prisjetih se, imađosmo subverzivnu pjesničku večer na Brionima (nikad ih mi domaći Hrvati nismo zvali Brijuni!). Kasnije te večeri, pjeva se, jede i pije, a za susjednim stolom pjeva, jede i pije državna oligarhija (Milanović je premijer), a kako mi jezik brži od pameti, sa smiješkom rekoh ministrici: ‘A kako bi bilo da održite noćas telefonsku sjednicu Vlade i ujutro saopćite nama, narodu (koji je raja a koja je fukara) da ste nacionalizirali banke i najveća poduzeća?’. Nije grijeh što pjesnik valja p......je, no je grijeh samrtni što se nomenklatura ukočila i zaledila, nitko da se naceri i barem veli – da, da a tebe staroga konja imenujemo za guvernera svega toga...

Express: Marinko Čulić nedavno je primijetio kako se desnica održava jakom iako na vidiku nema ni jednog jedinog spomena vrijednog neprijatelja. 

Antikomunizam, anti-antifašizam, ekskluzivni nacionalizam, kriptomilitarizam, šovenski rasizam i klerikalizam – sve je to danas sveopćehrvatsko dobro i ne grmi riječ božja samo s oltara nego i u Očenašekovoj hižici... Ma kakav Fricov domobran Jambrek?! Stvoren je mit hrvatskog ratobornog nacionalizma, on je neodoljiv jer je jednostavan i svakom blenti dostupan: rituali, domoljubni tamburaški oratoriji, najbolji vojaci naši što čuvaju američke baze i naftna polja po Levantu i gdje god zatreba, barjaci koji zanosno vijore na blagom hrvatskom lahoru sušeći nam suze srećoradosnice, und -  ako netko misli da bu nam tu nekaj jamral, rasturiš ga na Twitteru, a ima i kalaša po volji... Ali ne, ne, pretjerujem, naš čovo je strpljiv i trpeljiv, njemu je puna pipa tabaka, i nije pravedno njemu imputirati to što rade njegovi sinovi koje je on izabrao da ga predstavljaju. A to je samo lukrativna škvadra magnafoghi e vendicazzi (gutači vatre i prodavači k...ca), koja za svoje birače mari kao za lanjski snijeg...

Express: Osnivač ste Foruma Tomizza, čiji je cilj - jedan od ciljeva - učiniti granice besmislenima. Ipak, Hrvatska i Slovenija, unutar jedne granice, ne mogu naći dogovor o Piranu.

Forum Tomizza Umag-Koper-Trst nakon dvadeset godina rada jest jedna od uporišnih točaka na kulturalnoj mapi Europe. Do sada je sudjelovalo više od tri stotine pisaca, povjesničara, analitičara s ovoga trograničja, ali i iz susjednih država. A na natječaju za kratku prozu LAPISHISTRIAE (istarska pisaljka) do danas je sudjelovalo više od 1300 književnika. Ideja je europeizirati nas same, koji smo Europljani pet stoljeća (od Venecije do Carevine), jer nova Europa ili će nastati ovdje, između Alpi i Jadrana, ili neće nigdje: jer samo ovdje dodiruju se tri etnička oceana, germanski, romanski i slavenski. Naše države u tom smjeru ne čine ama baš ništa. To jest, čine baš suprotno: Razgraničenje? To je paranoična stvar koja održava The Statehood (državnost), ergo političku važnost i Zagreba i Ljubljane. Ove naše dvije državice usude se egzercirati etatizam samo jedna na drugoj, jedna protiv druge. Stvar je banalna, zapravo, naravno da je granica rješiva jednim pragmatičnim kompromisom –  i zato toga kompromisa nema...

Express:  Na planu povijesti opet imamo prevrednovanje svih vrijednosti.

Na Jadranu se zbiva svekolika revizija historije. Italija nikad nije skrivala svoje osjećaje i pretenzije, i prva je pokrenula revizionističke procese; dakako, jer Italija nije nikad defašizirana (za razliku od Njemačke i Japana!); a Hrvatska je pošla istim putem. Bez preduvjeta i čekanja tri predsjednika neka se sretnu u Lipici ili Šajini i Bazovici, di su i naša i njihova stratišta... Važna je ruža, vjeruj mi; pjevao je svojedobno Gilbert Becaud u prepunoj dvorani ‘Lisinski’. Ma po Italiji i Hrvatskoj i Sloveniji, ta revizija historije već je svršen čin; relativizacija nacional-fašizama i kolaboracije uz blagoslov s nekih oltara već je preobrnula priču, pa žrtve fašizma postaju krvnici, a fašisti postaju žrtve: Srbija abolira zlotvora Nedića, Slovenija firerovskog Rupnika, a Hrvatska razbija ćirilične table u Vukovaru. Ova jadranska priča zato je tendenciozno negiranje činjenica, a na to zdrava pamet nikad neće pristati! Samo što zdrava pamet šuti u zapećku historije…  Ovdje je na djelu amnezija historije, ovdje je riječ o izobličenom tretmanu historije, o stupidnom nacional-egoizmu, ovdje – u Rimu, Ljubljani i Zagrebu – je na djelu stvaranje kolektivnih psihopatologija, i to ne smijemo prešućivati. Nigdje Italija, Slovenija i Hrvatska nisu slabije nego u Istri, i ZATO nigdje nisu tako snažne! A kad to velim, nikako ne mislim na ponosne patriote (ima ih i ovdje!) koji i sad budno stražare na granicama kojih ‘nema’. Nego mislim upravo na onu tako tipično istarski (tržaški, kraški) smjernu i šutljivu, trpeljivu i strpljivu, radišnu i srdačnu većinsku populaciju sjevernog Jadrana, i talijansku, i hrvatsku, i slovensku: i još prije mislim ne samo na nas autohtone i autentične žitelje nego napose na etničke zajednice balkanske i sad još afričke i azijske, koje ovdje imaju ljudski tretman, kao malo gdje drugdje!

Express: Tito je otpisan i prebačen na mračnu stranu, narodi su zavađeni, zemlje se prazne...

Historia magistra vitae est, da, ako učenik uči iz nje, ako uči od učitelja, ali učenik obično uči učitelja... Tito je bio i ostao svjetska figura, knez Pavle Karađorđević (!!!) pred smrt je rekao da je Tito velik čovjek kad uspijeva držati skupa ‘ove lude narode’. Ova balkanska haranga, u kojoj četnike proglašavaju antifašistima a antifašiste fašistima:južnoslavenski antifašizam, i partizanski pokret, i samoupravljanje, i nesvrstanost bili su nas postavili u sam vrh svjetskih poslova. A onda su to ove državice, osobito Hrvatska i Srbija, sve bacile u pepeo. Ali zaborava nema. Riječ je sad o tome da nakon tranzicijsko-nacionalističke revizije historije nužno slijedi - revizija revizije historije. Kolektivna memorija naroda ne može se izbrisati nikakvim dekretima niti historiodnim pamfletima i paraznanstvenim floskulama i političkom agresijom. Ovo novo jednoumlje jest kratka vijeka, treba nam novo višeumlje...