Posljednji film prikazan na ovogodišnjem, 72. Pula film festivalu, bio je “Izgubljeni Dream Team” autora Jure Pavlovića. Prije toga su, kao što je red i pravilo, dodijeljene nagrade, od kojih jedna i najvažnija - Velika zlatna arena za najbolji film - ne garantira ništa, dok druga, Zlatna vrata Pule za najbolje ocijenjeni film iz Hrvatskog programa od strane publike, uglavnom ističe razlike između ukusa gledatelja i stručnih žirija i, opet, nema presudni utjecaj na kasniji život filma.

To, naravno, ne bi trebalo da je tako, ali tako jednostavno jest i neće se, ne treba se nadati, u razumnom vremenskom roku promijeniti nabolje. Nagore svakako ne može, jer gore od činjenice koja kaže kako Velika zlatna arena ne podrazumijeva veliku gledanost u kino distribuciji, prodaju na međunarodnom tržištu, prime time na Hrvatskoj televiziji i autorima i producentima ne olakšava financiranje novog filma ne postoji.

I ništa nije, budimo realni, neobično. Pobjednici Cannesa, Berlina i Venecije kod nas imaju ozbiljnu gledanost samo ako im je hitoidni potencijal već potvrđen, dok dobitnici Srca Sarajeva u prvom, mamurnom jutru nakon primljene nagrade mogu pročitati sve o tome što su odjenuli, kako im stoji i... I eto.

Filmski autori i autorice podijelili su se, već je netko rekao - mogao bi biti Juraj Lerotić, čije je “Sigurno mjesto” prikazano da desetinama uglednih, međunarodnih festivala, ali ga je u Hrvatskoj 2023. godine vidjelo tek 9500 ljudi - na one što snimaju za žirije u Locarnu, Karlovym Varyma ili gdje god i one što publici nude gotovo pa videoigre sa slabašnim dramskim čvorovima i automatskim oružjem kao sporednim likom.

MIROTVORAC Reihl-Kir je govorio: 'Ubit će me, znam.' Tko je naredio da se izrešeta bijeli stojadin?

U teoriji je, dakle, za “Izgubljeni Dream Team” Jure Pavlovića potpuno nevažno u kojem je programu prikazan, samo što, kako nas je podučio mudri Otto von Grunt - inovativni član grupe TNT, bivši pilot Luftwaffea i demobilizirani poljoprivrednik, širokim narodnim masama poznatiji kao Grunf - “u teoriji nema razlike između teorije i prakse. U praksi – ima”.

Film o košarkaškoj momčadi koja je osvojila zlato za zemlju koja je, dok su utakmice trajale, prestajala da postoji, u prilično velikom broju će pogledati oni što i sad, 35 godina od smrti Jugoslavije, mogu satima raspredati o tome bi li selekcija SFRJ pobijedila onaj američki Dream Team s kojim je Hrvatska igrala olimpijsko finale i jedina nije od prve do zadnje minute statirala na terenu, što ne znači da nije glatko poražena. Takvima je, međutim, 50 i nešto. Mlađima, posebice rođenima početkom ovoga stoljeća, ta je neka Jugoslavija i ta njena reprezentacija postojala je na isteku mlađeg kamenog doba pa im, čak i da je Pavlović osvojio sve pulske nagrade, nije napeto gledati nešto čega se niti sjećaju niti im znači više od, recimo, toga tko je bio državni prvak u istom sportu 1984. godine.

Uostalom, film o najboljem hrvatskom košarkašu svih vremena, Draženu Petroviću, u domaćim kinima vidjelo je oko 80.000 ljudi što je, kad se pogledaju druge brojke, sjajno. Na svaki drugi pogled je - onako. Nije loše, naravno, ali je u odnosu na, recimo, Brešanov “Kako je počeo rat na mom otoku” (338.000) ili Dragojevićevu “Paradu” (167.429), blago rečeno ispod očekivanja i potencijala priče.

Filmski festivali ne postoje kako bi olakšavali život distributerima, već da bi publici predstavili najbolje iz produkcije u nacionalnoj, kontinentalnoj, svjetskoj, svemirskoj, kojoj god kinematografiji, dok broj premijera - nacionalnih, regionalnih i svjetskih - ovisi o većini i relevanciji festivala, ali i, u slučaju Pula film festivala, interesu autora i producenata koji, ako već mogu birati, radije prva prikazivanja imaju tamo gdje se ide avionom nego na tri ili pet sati vožnje od Zagreba.

Slično je, ma navlas isto, i sa Sarajevo film festivalom i bosanskohercegovačkom filmskom proizvodnjom – jer kinematografija kao uređen, funkcionalan, autorima i autoricama posvećen sustav, u susjedstvu ne postoji – koja se nakupila najvećih svjetskih nagrada, ali su na SFF-u svjetske premijere imali samo oni filmovi koji tu priliku nisu dobili na A festivalima. A ako jesu, onda im je kod kuće bila regionalna, samo što se to drugačije doživljava u okviru u kojem je SFF, za razliku od PFF-a, glamurozni, višednevni party na kojem manjina posjetitelja gleda većinu filmova, posebice onih koje svi festivali vole i u kojima bugarski svirač harfe s povišenim kolesterolom čeka da mu umre tetka, a tadžikistanska slikarica s kamenom u bubregu vješto prikriva da ne vidi sve boje.

Ono što temeljno razlikuje sarajevski i pulski festival – s većima se nije realno uspoređivati, a s manjima je glupo – jest što se prvi, čim se moglo, profilirao kao regionalni, dok je drugi postao nacionalni i suzio se na malu, publici nimalo atraktivnu kinematografiju što se, istina, pokušava promijeniti, samo teško, jako teško ide.

SFF je, drugačije rečeno, definirao sebe, dok se PFF redefinirao: od Revije domaćeg filma, zatim natjecateljske smotre jugoslavenske kinematografije, preko onih godina u kojima nije održavan zbog rata ili nepostojanja filmske produkcije, pa do novijeg doba u kojima se ne održava zato što mora, već zato što i treba i što, vidljivo je to kroz nove programske cjeline, postoji namjera da ga se ozbiljnije internacionalizira uz, naravno, zadržavanje nacionalnog programa kao najvažnijeg, a to je ozbiljan posao s previše otegotnih okolnosti.

Najavljujući ovogodišnji, 72. Pula film festival, kritičar, pisac, filmolog i scenarist, Jurica Pavičić, PFF je nazvao tradicionalnom, središnjom smotrom hrvatske filmske industrije, ističući neveseli podatak o samo dvije – da, dvije! – premijere u Hrvatskom programu, ali i ništa bolji o postojanju filmova koje producenti čuvaju za, u optimističnom tumačenju, A festivale, a u realnijem za jesenju kino distribuciju na koju, rekosmo, ne utječu ni nagrade, a kamoli projekcije u Puli.

Ravnateljica PFF-a Tanja Miličić i umjetnički ravnatelj Danijel Pek ne mogu usmjeravati domaću kinematografiju – u kojoj je, eto, moguće da dokumentarac Gorana Devića “Paviljon 6” ne podrže HAVC i HRT, pa ga otkupi BBC! - već se samo mogu suočavati s njenim proizvodima koji im se uopće nude i posljedicama funkcioniranja sustava koji se, ni prije nego što je inflacija obezvrijedila novac, nije mogao nositi s navadom autora i autorica da snimaju male, komorne priče koje, naravno, ne moraju zbog toga biti nužno negledljive, ali ih je publika upravo tako, nerijetko opravdano, doživljavala, birajući što će gledati ne na osnovu činjenice jesu li ili ne osvojili Zlatnu arenu, već zbog kratkog sadržaja iz kojeg je teško dokučiti ima li u filmu punom meditativnih kadrova netaknute prirode i likova koji non-stop uzdišu pet ili rekordnih osam minuta bilo kakve radnje, računajući i ulazak u prigradski autobus i vožnju do najbližeg doma zdravlja u kojem ne priznaju sva, već samo određena dopunska osiguranja.

Tako, dakle, ni Hrvatski program u kojemu se natječu igrani, dokumentarni i animirani filmovi nije ni eksperimentalan, ni promašen, već nužan kako bi se izbjeglo da nacionalni program nacionalnog festivala ne bude najsiromašniji i najnezanimljiviji i već viđen – uvjetno rečeno viđen, s obzirom na uglavnom skromni broj gledatelja - u redovitoj kino distribuciji u kojoj do sada nisu bili “Južina” Ante Marina kojom je otvoren PFF i “Svi operateri su trenutno zauzeti” Dalibora Barića. Svi ostali filmovi jesu, neki i od jeseni 2024. godine.

Dok je skupljao najuglednije nagrade kao Pokemone, Nebojša Slijepčević je rekao kako vjeruje da bi ovdašnji autori i autorice trebali praviti filmove koji se tiču svijeta u kojem žive, a eventualni međunarodni uspjeh prihvatiti kao poželjnu posljedicu kvalitete vlastitog rada. Naravno, to ne znači da publici treba podilaziti, kao što ne znači kako je prilikom odabira filmski potentne teme dovoljno voditi računa da ona zanima one koji se njome bave, a ako se, parafrazirajući legendarnog Iliju Čvorovića, i publika u tome pronađe – odlično, a ako ne – nikom ništa. Kao što nagrade u Puli nisu garancija bilo čega, tako ni skromni broj gledatelja i projekcije u rubnim programima međunarodnih festivala koje, najčešće, nemaju nikakvog odjeka, ne predstavljaju smetnju prilikom ionako mučnog sklapanja financijske konstrukcije za sljedeći film.

“Gledatelji žele gledati autentične lokalne priče i likove jer im omogućuju da se povežu s vlastitim iskustvima, promišljaju vlastite vrijednosti i grade kritički odnos prema svijetu oko sebe”, rekla je redateljica Jasna Nanut na okruglom stolu “HRT kakav treba biti”, koji je Društvo hrvatskih filmskih autora i producenata organiziralo u sklopu 72. Pulskog filmskog festivala.

Taj, za autore i filmsku zajednicu, bitni razgovor pokazao je i svijest o važnosti HRT-a, od kojega je zatraženo, uz ostalo: “...obvezivanje na prikazivanje domaćih filmova i serija u najboljim terminima te besplatno emitiranje filmskih trailera tijekom kino distribucije hrvatskog filma, besplatna arhiva za potrebe proizvodnje filma, definiranje minimalnog postotka domaćeg programa u prime time terminu, osiguravanje većeg udjela koprodukcija i otkupa prava od domaćih producenata i promoviranje domaćeg filma kroz kampanje i posebne programske sheme”.

Televizijska publika je, za razliku od one koja ide u kina, generacijski šarolikija i ima, koliko-toliko, više potencijalnih gledatelja prosječnog, uobičajenog domaćeg filma, čiji autori ne pokazuje ni minimum zanimanja za činjenicu da su kino posjetitelji u prosjeku mlađi od 30 godina i da, ni u ludilu, od filma ne očekuju “autentične lokalne priče i likove jer im omogućuju da se povežu s vlastitim iskustvima, promišljaju vlastite vrijednosti i grade kritički odnos prema svijetu oko sebe”, već, prije i više od svega, zabavu. Svjedoče tome i brojke: uz blockbustere, najgledaniji filmovi u Hrvatskoj su dječji i komedije.

Na znači to kako se na projekcije ne mogu privući i stariji i zahtjevniji filmofili, ali način, očigledno je, do sada nije pogođen, pa je realitet domaće kinematografije takav da ga Pula film festival nikako ne može promijeniti, već samo pokušati prikazati boljim nego što jest i, barem kroz otvaranje, svjesnijim vremena i prostora u kojima nastaje i u kojima ima puno zanimljivijih i važnijih priča od onih o malim ljudima i njihovim svakodnevnim problemima.