Ako malo prevrtimo po glavi scene najpopularnijega hrvatskog filma “Tko pjeva zlo ne misli”, lako ćemo se prisjetiti da glavna junakinja, Ana (Mirjana Bohanec) stalno kradomice čita neku knjigu. Kad njezin muž Franjo (Franjo Majetić) u jednoj prigodi zaviri u korice, doživi neugodno iznenađenje - njegova mila supruga, dobra mama njihova sina, čita - “Modernu grešnicu”. Riječ je o hitu Caroline Invernizio, koji je u zagrebačkoj Zabavnoj biblioteci objavljen 1931. godine. Ta je knjiga, prema mišljenju Franje Šafraneka - koje je tad bilo neporecivo većinsko - navodila na blud i kvarila konzervativni ženski moral, pa ju je Ana Šafranek morala držati u tajnom pretnicu, sve do izbijanja “skandala”.

Franjo je bio istinski zapanjen otkrićem postojanja tajnih želja njegove supruge, o kojima očito nije ništa slutio. Freudova psihoanaliza već je bila na velikoj pozornici, pojmovi podsvijesti, ida i superega etablirali su se, ali on o tomu nije znao ništa. A što bi, tek, Franjo Šafranek rekao da ustanovi kako njegova supruga čita ultimativni hit, roman Marije Horvat “Tri boje”? 

Vjerojatno bi bio užasnut, to prije što je - ako se može suditi prema nakladama - riječ o masovnoj pojavi, odnosno, masovnom “zastranjenju”. Sva tri toma uspješnice ponovno su, zbog velikog interesa publike, na kioscima - ali ovoga puta spojeni u jednu knjigu. Marija Horvat priznaje da je osjetila dosta straha pišući knjigu u kojoj je, kako kaže, sabrala ponešto svojih ali opisala i tuđa iskustva, uglavnom svojih prijateljica koje su se zatekle u sličnoj situaciji.

"U mom romanu poslovna žena čiji je život tekao, za hrvatske standarde tipično, mada natprosječno uspješno, odjednom se nađe u situaciji šoka: ustanovi da je muž vara, i to dugo. Znate kako je to, dvostruki život. Pojava je češća nego što mislimo. Ona tada odluči popustiti mladom menadžeru, ljepotanu Patriku, koji je, međutim, ajmo reći, sklon hrabrim eksperimentima u seksu a, s druge strane, u njemu čuče brojne traume iz djetinjstva koje ne ostaju uvijek potisnute u podsvijesti. 

Može li hrvatska žena, rastavljena, ili u rastavi, s malodobnim djetetom, iskoristiti slobodu ili mora biti žena, majka, kraljica... To je tema moje knjige u kojoj su opisane situacije, emotivne pa i seksualne, iako tu nije riječ ni o kakvoj pornoliteraturi, o kojima se u nas ne govori ili se o njima priča potiho, kradomice, ili se diskutira po forumima..."

- Tijekom većeg dijela povijesti, rasprava o tim problemima bila je tabu, nastavlja autorica. - Nitko je nije eksplicitno zabranio, ali svim je fazama odgoja ženama usađivano uvjerenje kako se ‘o tome u našoj kući ne govori’. I općenito, u svakoj boljoj kući. ‘Tri boje: crna’ razbija tabu, a to je nešto što ženama očito treba, skidanje nevidljivih zarova, odnosno, feredža s lica.

Skinuti veo tajne sa seksa, ili veo s lica, dvije su strane iste medalje kojima je prvijenac Marije Horvat očito udovoljio.

"Nije jednostavno danas u Hrvatskoj objaviti roman koji ženu prikazuje kao aktera seksualne i ljudske emancipacije, u vrijeme dok značajni dijelovi društva sanjaju o šerijatskom pravu i nekoj vrsti katoličke džamahirije", kaže Horvat.

Sad je sasvim očito da mnoge žene žude za nesputanim manifestiranjem seksualnosti, bez zazora prema njezinim “kinky” verzijama. Nakon neviđena uspjeha “Pedeset nijansi sive”, čija će ekranizacija očito poharati svjetske kinodvorane, hrvatska je ženska publika pokazala da je doslovce gladna knjiga u kojima se vidi što to, točno, žene žele. U punom opsegu. Potencijal je očito postojao oduvijek...

Zašto je došlo do pomame za ovim tipom literature? “Sada je OK čitati erotiku, zapravo sada je to cool”, objasnila je svojedobno autorica K.D Grace, spisateljica koja je romanom “Surogati” postigla velik svjetski uspjeh. “Žene su se bojale priznati da čitaju erotsko štivo”, rekla je hitmejkerica. “Čini se da im se trebalo dogoditi nešto, pa da kažu - da, ja to čitam, pa što onda. Ta je granica prijeđena, žene su se oslobodile”, kaže ona.

No što se to “dogodilo”? Nešto sasvim neobično. Čini se, naime, da je u ovoj burnoj emancipaciji važnu ulogu odigralo i tržište koje je danas liberalnije no ikad i guta praktički sve. Kiosk-literatura pridonijela je emancipaciji žena više nego neki politički pokreti...

“E.L. James je s ‘Pedeset nijansi sive’ erotsku fikciju uvela u mainstream. Nije da to žene i ranije nisu čitale, ali jednostavno takve knjige nisu bile dostupne u velikim samoposlugama”, objasnila je nakladnica Gillian Greene. “Sada kao da smo dobili dozvolu da uživamo u tome, a James je postala prihvatljivo lice škakljive fikcije”.

Na angosaksonskom tržištu to je proizvelo revoluciju: rade se reprinti starih erotskih romana, sa zaboravljenih naslova skida se prašina... Veliki izdavači, koji su se bojali erotike, uključuju se u priču. “Više nema tabua” kaže jedan nakladnik. “Žene su danas navikle na to da na kiosku kupe svoju porciju erotike. Nakladnici vole takve romane, kao i publika, no, slično kao i u engleskom slučaju, kritičke ocjene nisu ushićujuće.

Nakon silovita uspjeha “Pedeset nijansi”, na svakom ste forumu mogli pročitati masu ocjena koje je teško razumjeti kao pohvale, pa ipak, uspjeh je bivao sve veći. Slično je bilo i u slučaju hrvatskog pandana. 

Navodimo neke žetoke kritike “Marija Horvat podilazi najnižim ukusima“; „“Pročitala,niš specijalno. Ako te takav žanr ne napali, ništa od toga”; “Knjiga je odlična, ali ne smiješ joj prići odmah s negativnim stavom. Ako nije mene šokirala koja imam 64 godine, sigurno neće ni vas“;” Ako je imalo sličan Zagorkinim romanima onda ga vrijedi pročitati. Upustit ću se u tu avanturu pa što bude“. Uz takve ocjene, knjiga je dogurala do naklade od dvadeset tisuća...

Hvaljene knjige malo tko kupuje; knjige koje se kupuju i čitaju malo tko hvali. Je li onda kuđenje samo pokušaj opravdanja? Što znači da neka knjiga “igra na prvu loptu“ i “podilazi najnižim ukusima“? Zašto to ne radi više pisaca? 

Knjige Marije Horvat - to nekoga može zaprepastiti - osim erotike sadrže i zapanjujuću dozu nečega što bi se dalo nazvati društvenom kritikom, one - zvuči bizarno - predstavljaju nešto što se zvalo “angažirana književnost“, no teško je reći da je to supstrat zbog kojega čitatelji(ce) tako masovno hrle na kioske. Jesu li - iskreno govoreći, za hrvatske prilike neviđeno slobodoumne scene u kojima ima svega, a ne manjka ničega, govorimo li o seksu - postale nova ženska čitateljska opsesija? 

Ili je riječ o svojevrsnom eskapizmu - današnja, depresivna, turobna, recesijska Hrvatska - koju možemo opisati kao “jednu nijansu sive” - na koji se žene odlučuju jer je to najlakši izlaz iz briga? Konačni odgovor moći ćemo dati kroz koju godinu, kad sve “fermentira“ i sudac zvani vrijeme ispostavi račune. Zasad, nakladnici trljaju ruke, a publika hita na kioske u potrazi za “Tri boje”...