U šetnji jednim čuvenim londonskim grobljem grupa se zaustavlja ispred velike grobnice. Na njoj piše "podignuto u spomen Thomasa Sayera".

Vodič pita ljude "je li itko od vas ikad čuo za njega?". Svi odmahuju glavom. U vrijeme njegove smrti situacija je bila puno drugačija - umro je kao najslavljeniji sportaš viktorijanske ere, u zimu 1865.

Na njenogov su sprovodu bile sve tadašnje face - od romanopisca Charlesa Dickensa, premijer Palmerston, pa čak i sama kraljica Victorija. Pogrebna procesija bila je duga preko 3 kilometra i činilo ju je preko 100 tisuća ljudi.

Nekih 150 godina kasnije, njegova se reputacija pretvorila u prašinu, poput brojnih ljudi prije njega koji su dostigli neki oblik slave za života, da bi ubrzo nakon njega pali u zaborav.

Zašto je tako, zašto su neki ljudi gotovo trenutno zaboravljeni kad ih više nema, dok druge pamtimo bez obzira na sve i toliko su duboko uzrezani u ljudsku kulturu da još uvijek učimo o njima, analiziramo ih ili pišemo o njihovim životima, smrti i postignućima, pa čak ih i prikazujemo u filmovima - tisućljećima nakon što su otišli?

Kandidati za vječnu s lavu morali su se boriti s brojnim izazovima - uključujući ljubomoru svojih protivnika, ali i moguće izumiranje vlastite civilizacije i jezika. No, postoje neki tragovi skriveni u životnim pričama onih koji su to uspjeli, kao i onih koji su izgubljeni na tom putu.

Upravljajte slikom o sebi, ali ne previše

Mjesto za početak istraživanja je drevna Grčka, gdje je postizanje vječne slave bilo nacionalna opsesija. 

- Bili su vrlo, vrlo usredotočeni na slavu. To je popularizirano kroz Homerovo pjesništvo, koje je samo po sebi potrajalo tisućama godina. Smatralo se kako se vječna slava postiže velikim rizicima i velikim žrtvama, ponajprije na bojišnici. Homerov Ahilej je arhetipski primjer toga - kaže Thomas Harrison, profesor antičke povijesti.

U središtu svega bio je koncept kleosa, koji se grubo prevodi kao "ono što drugi slušaju o vama". U jednom trenutku vojni su vođe vodili ratove s posebnom svrhom postizanja slave, a među imenima koji su bili posve zaokupljeni time svakako je Aleksandar Makedonski.

Poput Julija Cezara, on je bio gospodar samopromocije, čiji je napredni propagandni stroj uključivao i skupinu povjesničara koji su ga svugdje pratili. Ta se strategija nastavila u moderno doba, gdje je koriste predsjednici i pop zvijezde istovremeno.

Pažljivo odaberite karijeru

Oni koji nemaju dovoljno sreće da se rode na vlasti i dalje imaju pristojnu šansu da ih čovječanstvo upamti, pogotovo ako se usredotoče na mijenjanje svijeta kroz svoje ideje. 

Uzmimo za primjer filozofe, koji u antici nisu bili osobito poznati javnosti, no tisućama godina kasnije njihov rad se spominje kao uvod u moderno mišljenje i toliko su poznati da je naprosto nemoguće ne čuti za njih. 

- Promijenili su način na koji ljudi misle i zato su ostali važni. Ipak, oni su imali prednost manje konkurenata, budući da je u njihovo doba većina ljudi bila nepismena - kaže Mitchell.

Dolazak do slave postaje težim ciljem bez originalnih ideja, no još uvijek je moguć iz revolucionarne misaone eksperimente. Tim znanstvenika je 2013. krenuo u potragu za najutjecajnijim akademikom na svijetu, tako da su pretraživali internert i gledali koji su najčešće spomenuti. Pobjednik? Karl Marx.

Doista, kao što se Da Vinci, Galileo i Isaac Newton slave, ali i Darwin i Einstein nešto kraće od njih, zvuči primamljivo u potrazi za slavom provesti život u laboratoriju. 

Nažalost, danas i Nobelova nagrada teško da je jamstvo za to. Ne samo da je znanstvenika puno, nego je iznimno teško shvatiti što uopće znače ta njihova otkrića, jer običan smrtnik ne razumije baš što je to teorija struna. Zbog toga bi čak i moderan genijalac poput Stephena Hawkinga brzo mogao biti zaboravljen.

Druge profesije koje bi bilo dobro izbjegavati su sport i glazba - oni manje više utječu samo na generaciju u kojoj žive, a nakon njih dolaze novi i novi.

Kako bi povećali svoje šanse da vas pamte, možda bi najbolje bilo odabrati politički karijeru, no nemojte pokušavati kopirati heroje iz antike koji su bili poznati kao ratnci. U modernoj povijesti se pamte oni poznati kao miroljubivi - Abe Lincoln, Gandhi, Mandela. Ispustite oružje i posvetite se dobrom cilju.

Konačno, možda biste se mogli okušati u literaturi. Poput super ideja, super priče također nikad ne umiru.

Važno je ne biti kraljevskog roda

Na prvi pogled, čini se kako je kraljevstvo jamstvo besmrtnosti. No, hoće li se ljudi sjećati kraljice za tisuću godina? Šanse i nisu nešto, pogledajmo samo u povijest.

Treba nešto sreće

Kad je Tutankhamon udahnuo svoj posljednji dah 1323. g. prije Krista, vjerojatno nakon zaraze malarijom, bio je dječak kralj od samo 18 godina. Nije postigao ništa značajno, i vjerojatno bi se svi iz tog doba okladili da neće biti zapamćen, no onda se dogodilo nešto neobično.

Izgranjda faraonove grobnice bio je masovan pothvat, no kako je on prijevremeno i iznenada umro, graditelji nisu imali vremena. Stoga je nabrzinu stavljen u malu grobnicu u relativno nedostupnom dijelu Doline kraljeva i bio je zapečaćen prije nego se vrijest o smrti raširila. Tijekom godina grobnica je završila ispod ruševina, kao konačno izgubljena.

No, kada su je arheolozi Howard Carter i lord Carnarvon otkrili 1922., bila je puna nevjerojatnih bogatstva koje nitko nije mogao zamisliti - jer je tako skrivena grobnica pružala zaštitu od pljačkaša. 

Sjećanje na Tutankhamona osigurano je upravo time - velikim brojem fizičkih artefakata koje je ostavio, a ne s nečim što je sam napravio.

Ostavite stvari iza sebe

Zapravo, ostavljanje bilo kakve fizičke ostavštine je izuzetno korisno. To može biti u obliku brojnih potomaka mongolskog ratnika iz 13. stoljeća Džingis kana, koji je predak čak 200. čovjeka na svijetu danas, do brojnih spomenika koje je Aleksandar Veliki napravio u svoju čast.

Umrijeti na slavan način

Kroz cijelu povijest, oni koji su umrli mladi i na dramatičan način (sjetie se samo Kleopatre) - postali su slavni. Naravno, ta srategija se ipak ne preporuča te nije jamstvo da će nečije ime ostati upamćeno, no pod pravim uvjerima, velika tragedija obično povećava već postojeću slavu pojedinca. Primjerice, teško da bi Marilyn Monroe ili Lady Di bile toliko slavne danas, da nisu otišle onako kako jesu.

Budite zlikovac

Još jedan put do vječne slave je kroz zloću. Od Jacka Trbosjeka do Hitlera i Ivana Groznog, mnogi najpoznatiji ljudi iz povijesti su zlikovci.

Nađite vjeru

Postoje brojni dokazi kako su Isus Krist, Buda i brojni drugi vjerski vođe, prije nego su ušli u vječnost, bili stvarni ljudi. 
Autor Ron Hubbard pokazao je kako je pronalazak nove vjere još moguće 1950-ih, kad je osnovao scijentologiju, pa nije loše poći tim putem u potrazi za slavom.

Perverzno bogatstvo isto nije loš način

Konačno, oni koji se nadaju da će ostati u ljudskom sjećanju mogu pokušati zgrnuti nevjerojatno bogatstvo, kao što je to učinio Howard Hughes. Ili pak, mogu lagati o tome koliko su basnoslovno bogati i uspješni, poput Donalda Trumpa.

- Ljudi ne pamte one tihe, samozatajne likove. Pamte se likovi poput Putina i Trumpa, najednostavnije rečeno - zaključuje Harrison.