U Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u tijeku je izložba naslovljena "Andrija Maurović: Plakati, reklame, naslovnice 1921. - 1979.", koja donosi pregled rada jednog od naših najistaknutijih umjetnika, često zvanog i ocem hrvatskog stripa. Rođen 29. ožujka 1901. godine u mjestu Muo u Boki kotorskoj, Andrija Maurović likovnim se radom aktivno bavio od svojih gimnazijskih dana pa sve do svoje smrti. Prva novinska naslovnica objavljena mu je 1921. godine u humorističkom listu "Jež", a svoj posljednji likovni rad predstavio je u proljeće 1979. godine, kada je ilustrirao plakat za kazališnu predstavu "Život na dražbi", postavljenu u zagrebačkom Teatru &TD.

Od 1935. godine surađivao je s brojnim zagrebačkim novinama i časopisima te je objavio i svoj prvi strip "Vjerenica mača", a 1938. godine zajedno s Franjom M. Fuisom pokrenuo je reviju "Mickey strip". Inspiraciju pronalazi i u vesternima te u stripovima "Gospodari zlatnih bregova" i "Posljednja pustolovina Starog Mačka" ocrtava vlastitu verziju Divljeg zapada. Također adaptira i književne klasike pa tako 1962./1963. objavljuje adaptaciju Šenoina romana "Čuvaj se senjske ruke", a njegova "Grička vještica", na kojoj je scenaristički surađivao s Norbertom Neugebauerom, izlazi u nastavcima u "Večernjem listu" od 1960. do 1962. godine. No uz to što je bio likovni genij, vodio je izrazito raskalašen život, obilježen brojnim kontroverzama i bizarnim detaljima. Umro je u Zagrebu 2. rujna 1981. godine.

U mladosti i srednjim godinama vodio je izrazito boemski život, a tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća bio je ne samo umjetnički nego i financijski div te je zarađivao toliko da si je svakog mjeseca mogao kupiti kuću. No novac nije ulagao u nekretnine, već ga je dijelio s prijateljima i "prijateljicama noći", a u svojem je stanu održavao raskošne gozbe, gdje je alkohol tekao u potocima.

Kako je sam tvrdio, pušio je 80 cigareta na dan, pio desetak litara vina te ponekad i po dvije litre rakije od kukuruza. Takav hedonistički život ubrzo ga je doveo do potpunog fizičkog i psihičkog sloma te su mu liječnici prognozirali još samo nekoliko mjeseci života. Nakon te prognoze uslijedio je potpuno neočekivani preokret.

Maurović je tada preko noći odbacio alkohol i cigarete, a svoj raskalašeni život pretvorio je u vegetarijanstvo i asketizam. Okrenuo se bizarnim ritualima za očuvanje zdravlja, koji su uključivali i natapanje tijela naftom te masiranje stopala valjkom za tijesto, nebrojeno puta podgrijavao je već podgrijani grah u istom loncu, sve užitke koji su ranije bili dio njegova života proglašavao je smrtnom bolešću, a sve ugode vražjim darovima koji truju duh i tijelo.

U starim danima živio je bez televizije i svjetla, hodao je bos, a ponekad i gol. Tada je i napustio formu klasičnog stripa te se posvetio stvaranju slika s biblijsko-erotskim motivima. U središtu mnogih slika bio je upravo on, a one su pak prikazivale erotske seanse u njegovu stanu na Pantovčaku.

Živcirale su ga priče o trajanju njegova djela i životu poslije smrti, no istovremeno je bio željan ljudskih kontakata, a ponekad bio je izrazito velikodušan i prema svakome tko bi, zbog toga što ga je pretjerano zagovarao među urotnicima ili neprijateljima, zaradio otpust s posla te mu je plaćao operacije i liječenja.

Bio je preteča hrvatskog stripa te označio vrhunce nacionalne crtačke škole. Njegovi radovi uvršteni su u sve svjetske publikacije i preglede, a u Ljubljani je 70-ih godina utemeljena i nagrada Kluba devete umjetnosti koja nosi njegovo ime. Spominje se također u Svjetskoj enciklopediji stripa.

Kada mu se jednom spomenulo stvaranje njegove monografije, Maurović je, misleći kako je to posao od dva dana, trećeg dana već sve pripisao zavjerama i zavisti drugih, a četvrtog je dana sve slao na jedno mjesto. Sve se kod njega uvijek trebalo odraditi odmah.

Njegov život obilježile su i političke kontroverze. Tijekom NDH crtao je Antu Pavelića, u Kraljevini Jugoslaviji crtao je kralja Aleksandra I. Karađorđevića, a u socijalističkoj Jugoslaviji pak Josipa Broza Tita. Nakon niza stripova s nacionalnom tematikom ("Seoba Hrvata", "Tomislav") koje je napravio u NDH, u rujnu 1944. godine priključio se partizanima te je na oslobođenom teritoriju crtao karikature i ratne prizore, a nakon rata dizajnirao je niz socrealističkih plakata. Napravio je i plakat za sovjetski film 'Petar Veliki', na čijem je scenariju radio književnik Aleksej Tolstoj, a koji je snimljen prema Lenjinovoj naredbi.

Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt (kasnije Akademiju likovnih umjetnosti) u Zagrebu upisao je 1923. godine s preporukom Ivana Meštrovića, a za život je zarađivao izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige. Kako je prema tadašnjim pravilima akademije studentima bilo zabranjeno crtanjem zarađivati "sa strane", Maurović je došao u sukob s upravom te napustio studij i potpuno se posvetio ilustratorskom radu u "Jutarnjem listu", "Novostima", "Koprivama", "Ženskom svijetu" i drugim novinama i časopisima.

Njegovi radovi s erotskim motivima dugo su bili skriveni od šire javnosti, a na izložbama su se prikazivali samo punoljetnima. U svojim se slikama izrugivao braku, obitelji i crkvi, a svoje prikaze potpuno oslobođenih žena smatrao je filozofijom života. Do samog kraja karijere pomicao je granice te ostao vječni buntovnik i genij.