"I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne jedine do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom." To je poznati citat iz "Grobnice za Borisa Davidoviča", u kojemu je napadnut poredak zasnovan na jednoj knjizi, Marxovu "Kapitalu". Karl Marx, naravno, nije napisao samo jednu knjigu u doslovnom smislu riječi, ali cijelo njegovo djelo u širem smislu jest jedna knjiga, kao Sveto pismo - tko god je odrastao u socijalizmu znao je da je svakoga dana mogao čuti "Marx je napisao ovo", "Marx je napisao ono", "rani Marx je humanistički", "zreli Marx je" sistemski...

Tko god se protivio Marxu, dolazio je pod udar inkvizicije. To ne znači da nije bio sjajan pisac, bio je možda najbolji njemački stilist XIX. stoljeća. Njegovi "Rani radovi", "Prilog židovskom pitanju", "Osamnaesti brumaire Louisa Bonaparte", virtuozne su kadence mladoga filozofa. Čak je i pamflet namijenjen proletarijatu, "Komunistički manifest", vrhunski napisan - mnogi bi mladi novinari danas iz tih djela mogli učiti kako se misli, piše i argumentira. Marx nije bio koban kao filozof, nego kao staatsphilosoph. U trenutku kad su njegove ideje, vjernije ili manje vjerno, pretočene u kanone realnog i samoupravnog socijalizma, dale su okvir za represiju.

Jedna je knjiga postala opasna - nije to bilo društvo mnogih knjiga. Ideja prema kojoj će biti moguće, na znanstvenoj osnovi, izgraditi društvo u kojemu će svi raditi prema mogućnostima, a dobivati prema potrebama, doživjela je epohalan fijasko. Ljudi nisu, i nikad neće biti, dorasli takvoj civilizaciji. Svu mudrost Marxa u jednoj je jedinoj rečenici pobio veliki Jaroslav Hašek. "Čovjek je mislio da je gigant, a je govno", napisao je u "Švejku". Humoristi, općenito, daju realističnije platforme za izgradnju društva od filozofa, naročito njemačkih. "Znam ja nas, jebo ti nas", varirao je Hašekovu misao Branko Ćopić. Kad su on i kolega mu partizan zarobljavali nekog domobrana, taj je rekao: "Predajem se!", a Ćopić mu je kazao: "Znam ja, druže domobrane, da se ti predaješ - ali predaj se ti nama i ekonomski". To će reći, daj nam cipele, slaninu, što već...

Liberalizam je začet na manjoj nadmorskoj visini. John Locke je pisao o "niskom, ali solidnom temelju sebičnosti", Hegel je tvrdio da je "sebičnost nešto promišljeno" (ako gradimo tvornicu da bismo plivali u novcu, od te će naše sebičnosti mnogi radnici dobiti posao, a mnoge obitelji kruh). Liberalizam je evoluirao prema globalnom obuhvatu. George Soros, njegov teoretičar i mecena, zamislio je uvesti liberalnu demokraciju u svaki svračji zakutak ovoga svijeta, iako neke nacije žive u 22. a neke u 16. stoljeću. Još šezdesetih crnci nisu smjeli u isti autobus i WC s bijelcima ("Zelena knjiga", "Ubiti pticu rugalicu"), a pola stoljeća kasnije Obama je postao predsjednik. Ne ide to na silu.

Robert Cooper, bivši britanski diplomat i stručnjak za međunarodne odnose, misli da se svijet mora naviknuti na dvostruka mjerila. Međusobno Europljani mogu "djelovati u skladu sa zakonom i proširiti sigurnosnu suradnju", no u susretu s vanjskim svijetom "Europa se mora okrenuti oštrijim metodama iz ranijeg razdoblja - sili, preventivnom napadu, prijevari, svemu što je potrebno".

"Ovo, za Coopera, predstavlja osnovno načelo zaštite društva: Među sobom, mi slijedimo zakon, ali kad imamo posla s džunglom, moramo prihvatiti zakone džungle", piše Robert Kagan, muž Victorie Nuland.

Tu je misao kasnije varirao Joseph Borell, vanjskopolitički ministar EU. U Africi je ta izjava primljena s razumljivim "oduševljenjem". Iz džungle možemo uzimati uran, naftu, plin, dijamante, ljude, ali naša pravila ne vrijede za njih.

U trenutku kad je slobodna globalna trgovina počela raditi u korist Kine, liberalizam se vratio na tvorničke postavke. "Najveća sreća za najveći broj ljudi, a ne za sve, to nije realno", tako su mislili protoliberali. Skori sraz zrelog, realističnog liberalnog pluralizma s istočnim despocijama proizvest će multipolarni svijet u kojemu će, budemo li imali sreće, novi hladni rat - neveselo, ali podnošljivo stanje - zamijeniti epohu vrućih intervencija, poduzetih u ime jedne knjige, liberalnog čovjeka kao giganta i prosvjetitelja, a zapravo zbog pljačke resursa kojima džungle obiluju. Cooper, Kegan i drugi su realisti - "znamo mi nas, jebo ti nas...". Sad to znamo svi.