Nakon što su 2011. godine objavile "Popodnevne pljuskove" (V.B.Z.), knjigu izbora iz suvremenog indijskog ženskog pisanja, mlade indologinje i prevoditeljice Lora Tomaš i Marijana Janjić nedavno su objavile (uredile i uvelike prevele) knjigu "Lotosi od neona - indijski autori o gradovima i drugim ljubavima".

Ta svojevrsna antologija suvremene indijske proze i poezije nastajala je pet godina u nekoliko gradova: Delhi – Bombaj – Bangalore – Zagreb, a svemu se još pridružila i Rijeka, iz koje je sve pratio izdavač knjige - Studio TiM. Iako je uronjena u drukčije kulturne tradicije, druge kodove i estetska mjerila, zbirka "Lotosi od neona" poziva na upoznavanje s jednom nama drukčijom, Indijom...

Indija je jezično kompleksna zemlja, u kojoj se koristi više od 20 službenih jezika. U svojem ste se izboru usredotočile na one suvremene indijske autorice i autore koji pišu na engleskom i hindskom jeziku?

Marijana Janjić: Indija je višejezična zemlja koju je možda najlakše usporediti s Europskom unijom. Kao i u EU, u Indiji uz službene jezike postoje i mnogi drugi jezici kojima se ljudi služe. Neki kažu da ih ima sedamstotinjak, neki da ih ima i više. Trenutačno traju nova istraživanja kojima je cilj utvrditi stanje na terenu. A koliko jezika, toliko i književnosti. Nama je bilo važno da možemo prevoditi tekstove s originala i jedinu smo iznimku učinile s pismima Amrite Pritam zbog osvrta na Dubrovnik i njezin tad nekonvencionalni partnerski odnos.

Lora Tomaš: Htjele smo hrvatskoj publici predstaviti suvremene indijske prozne i pjesničke glasove. Osim zadanim okvirom teme, urbanim, u odabiru tekstova vodile smo se prije svega subjektivnim ukusom i osjećajem, reakcijom na tekst, koja je i fizička. Koža preuzima ulogu lakmus-papira, reagira ili ne reagira na pročitano, kako je otprilike rekla Emily Dickinson ili indijska pjesnikinja Kamala Das. Bez obzira na to je li riječ o kanonskom ili sasvim novom, još nedovoljno etabliranom autoru. U zbirci zato ima i jednih i drugih, i zato je ne treba čitati kao antologiju u smislu kritičkog presjeka tih dviju indijskih književnosti. S druge strane, većina je uključenih autora ipak antologijska.

Kakav je status engleskog jezika u odnosu na ostale indijske jezike, pa i na hindski, s obzirom na njegovu kolonizatorsku silu i postkolonijalnu ostavštinu?

Lora: Engleski je trenutačno i jedan od službenih jezika u pojedinim indijskim državama te je, uz hindski, službeni jezik saveza. S obzirom na njegovu kolonijalnu ostavštinu, ima i kritičare. Oni ga, ne sasvim netočno, smatraju jezikom urbane elite koji nepovoljno utječe na književnu tradiciju na drugim indijskim jezicima. S druge strane, njegovi zagovornici odmiču se od bilo kakve kolonijalne prošlosti pokušavajući se usidriti u sadašnjem trenutku, u samom jeziku, i učiniti ga svojim.

Tematski ste zbirku postavile oko zajedničkog nazivnika - urbano. Što je to značilo pri izboru tekstova?

Lora: Tražile smo tekstove koji ili tematiziraju grad ili su napisani iz 'urbane' perspektive. Urbano je i okvir, optika, pa će takozvani urbani autori često i o prirodi ili provinciji pisati iz te gradske pozicije. Barem je tako u slučaju naših autora. To se očište prevodi u određenu ironiju, odmak. Ovdje to posebno znači da nismo u obzir uzimale tekstove s neposredno ruralnim, bukoličkim motivima, koji bi slavili nekakvu mitološku Indiju.

Domaća je publika upoznata sa suvremenom indijskom književnošću uglavnom preko sporadičnih prijevoda anglofonih indijskih romana (npr. romana Arundhati Roy ili Amitava Ghosha), koji su međunarodne uspješnice. Kako se vaš izbor razlikuje od onoga što se uobičajeno prevodi, bilo na hrvatski ili druge europske jezike?

Lora: Prvo, forma. Suvremena indijska anglofona poezija i kratka proza općenito se manje prevode od romana. Hindofoni tekstovi pogotovo. A i anglofoni indijski romani koji se kod nas prevode već su prošli test tržišta. U ovom izboru nismo se vodile tržišnim parametrima, pa smo mogle prevoditi ono što smatramo kvalitetnim. Negdje se ti prijevodi i preklapaju s novijim europskim pothvatima. Mnogi su od uključenih autora nagrađeni južnoazijskim, indijskim ili međunarodnim nagradama, pa ipak to najčešće nisu bestseleri. Ponekad je to i zato što im je kontekst izrazito indijski, manje prohodan neindijskim čitateljima.

Marijana: Odlučile smo ne baciti čitatelja u više-manje nepoznatu kulturu na ovim prostorima a da ne ponudimo pomoć u snalaženju. Zato smo uz opširniji uvod priredile i glosare i bilješke. Tražile smo pravi omjer informativnosti i opširnosti koji bi ovaj književni svijet učinio opipljivijim i pridonio boljem razumijevanju ne samo ovih tekstova nego indijske suvremene kulture općenito.

Kojim se temama i idejama bave indijski autori? U zbirci oni nerijetko ironiziraju politiku, suvremeno društvo i različite oblike socijalne (ne)pravde, kritiziraju globalizaciju i nove pojave koje je donijela u indijsko društvo...

Nastavak na sljedećoj stranici...

Lora: Najčešće se bave onim što se zbiva oko njih i s njima, u Indiji ili indijskoj dijaspori. Minal Hajratwala, primjerice, kao druga generacija indijskih imigranata, piše i o društvu Sjeverne Amerike. Zanimljiv je upravo taj obrat, kao suprotnost nekakvom orijentalizmu, ako ga promatramo iz te nesretne (post)kolonijalne perspektive – okretanje indijskog pogleda prema zapadnim društvima. To izvrsno uspijeva spisatelju Ranbiru Singhu Sidhuu. Hindski pjesnik Mohan Rana piše i o ulicama Lisabona, hindska pjesnikinja Savita Singh o Montrealu zimi i snovima. Nabina Das piše o trgovima Europe. Da gledate samo hrvatski tekst, mogli biste pomisliti i da se radi o našem autoru.

Ističete i razliku između pisaca koji pišu "s neindijskim čitateljem na umu", odnosno piscima koji pišu za zapadnog čitatelja. U čemu je trik takvog pisanja?

Lora: Ovo se posebno odnosi na anglofone autore, kojima je tržište, barem potencijalno, cijeli anglofoni svijet. Mnoge takve autore, opravdano ili ne, optužuju za egzotizaciju, za nekakvu internalizaciju europskog orijentalizma, tj. 'produkciju Orijenta', kako se izrazio indijski pisac i kritičar Amit Chaudhuri. Ili barem upadljivo pojašnjavanje kulturoloških i političkih referencija. Ali neko djelo, indijsko ili svjetsko, ili književnoumjetnički funkcionira ili ne. Čitatelji gotovo uvijek mogu osjetiti ako je tekst preopterećen nekim izvanknjiževnim stremljenjima, koja god to bila. Egzotizacija, koja nije samo indijski fenomen, samo je jedno od njih.

Nekoliko ste studijskih godina provele u Indiji aktivno prateći literarna događanja, književnu scenu i izdavaštvo. Što biste istaknule kao razlike?

Lora: Najočitija razlika je, naravno, raznolikost, broj i količina svega, ako usporedimo s hrvatskom književnom scenom. U Indiji se godišnje objavi oko 90.000 naslova, s tim da pola otpada na hindske i one na engleskom jeziku (hindski malo prednjači), a pola na naslove na drugim indijskim jezicima. Broj književnih festivala stalno raste. Najveći je onaj đaipurski, koji se traje pet dana krajem siječnja, već deset godina. Zovu ga najvećim književnim šouom na Zemlji. Bila sam ondje 2013. godine i zaista je posebno iskustvo. Po nekoliko diskusija i čitanja indijskih i svjetskih autora istodobno se odvija na travnjacima i u zgradama rađasthanske palače, po cijele dane.

Marijana: Oduševljena sam količinom pitanja kojom publika zasipa autore na književnim susretima i kako na kraju u dijalogu sudjeluju svi nazočni ravnopravno. Sjećam se predstavljanja prijevoda Gulzarovih priča u Delhiju. Na kraju ne samo da imate autogram jednog od najuspješnijih autora nego nosite sjećanje na živost razgovora, generacijsku šarolikost publike, vrtite po glavi neke odgovore ili nastavljate raspravu s nekim od posjetitelja drugi dan. U Hrvatskoj uglavnom viđam ljude iste dobi na predstavljanjima, i više sam se puta zapitala gdje je nestala živost. Tragično je da u Indiji, međutim, postoje i oni koji kritiku književnika i intelektualaca općenito iščitavaju kao opasnost koju je potrebno kazniti zatvorskom kaznom ili, još gore, smrću.

Možemo li očekivati i ovakvu antologiju hrvatskih autora priređenih za indijske nakladnike i čitatelje?

Lora: Dva su projekta novih prevoditeljskih razmjena između ovih prostora i Potkontinenta već u poodmakloj fazi. Planirano je da to uskoro bude i jedna hrvatska antologija.

Marijana: Indija već donekle poznaje hrvatsku književnost na hindskome: Miru Gavrana, hrvatsku domoljubnu liriku, nešto sitno od Enesa Kiševića i iz starije hrvatske književnosti. Ima nešto i na bengalskome, prevedeno preko esperanta. Uskoro bi Indija trebala upoznati i neke domaće kratkopričaše, na hindskome, najprije u časopisima, a onda i u nekoj antologiji, bude li ne samo volje nego i financija. Prevoditeljske snage i podrška književnika iz Indije svakako postoje.

Važan dio izdavaštva u Indiji predstavljaju prijevodi, a posebno se snažno razvija industrija prijevoda indijskih tekstova na engleski jezik. Zanimljivo je da se prevode prvenstveno za domaću publiku – indijske čitatelje?

Marijana: Dvoje se Indijaca s dva različita kraja zemlje može brže i lakše sporazumjeti na engleskom, baš kao i mi u Europi. Ali riječ je o prijevodima na engleski iz hindske ili drugih književnosti za sloj Indijaca, mlađih ali i nešto starijih, kojima je engleski postao prvi jezik komunikacije, privatne i poslovne. Upoznala sam neke visokoobrazovane ljude u Indiji, liječnike, suce, profesore, koji znaju svoj materinji jezik govoriti, ali pisanje i čitanje već je nešto drugo. Riječ je o apsurdu potrage za društvenim statusom i uspjehom kojemu je cijena nestanak pismenosti na materinjem jeziku zbog strukture obrazovnog sustava. Druga skupina su svi oni koji jednostavno čitaju književnost u prijevodu jer ne poznaju dotični indijski jezik.