Ta nagla transformacija, koja kao da je bila posljedica čuda kakva se događaju samo u svetim knjigama, kada je nužno dokazivati Božje postojanje, izazvat će neku vrstu kolektivne hipnoze. Ili je naprosto riječ o tome da se čovjek na svako dobro lako privikne. A pretvaranje grada iz sumorne, tisućama kilometara udaljene orijentalne čaršije, u kojoj se donosi presuda u slučaju neke mutne i nejasne krivnje, koja bi vrlo lako mogla biti i kolektivnom krivnjom cijeloga jednog naroda, u jednu od svjetskih prijestolnica, u balkanski i bliskoistočni Davos, u mjesto blagostanja, bezbrižnosti i zajamčenog bogatstva za sve, čudo je koje bismo barem iz neke naknadne perspektive, kakva nastupa četrdesetak godina kasnije, kada je Sarajevo mnogo sličnije Karsu, iz Pamukovog romana "Snijeg", svakako morali zabilježiti i prokomentirati u svim njegovim posljedicama. Tim čudom, naime, kraju, čini se, dolazi 1983. godina.
415
prikaza
Nije bilo plana
U kasnu jesen 1992., u jednom od onih najsumornijih ratnih predvečerja, kad magla pritisne grad, a tek povremeno je cijepaju nasumično ispaljene minobacačke mine od 82 milimetra, posjetit ću u njegovoj kući Branka Mikulića
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
