Ta nagla transformacija, koja kao da je bila posljedica čuda kakva se događaju samo u svetim knjigama, kada je nužno dokazivati Božje postojanje, izazvat će neku vrstu kolektivne hipnoze. Ili je naprosto riječ o tome da se čovjek na svako dobro lako privikne. A pretvaranje grada iz sumorne, tisućama kilometara udaljene orijentalne čaršije, u kojoj se donosi presuda u slučaju neke mutne i nejasne krivnje, koja bi vrlo lako mogla biti i kolektivnom krivnjom cijeloga jednog naroda, u jednu od svjetskih prijestolnica, u balkanski i bliskoistočni Davos, u mjesto blagostanja, bezbrižnosti i zajamčenog bogatstva za sve, čudo je koje bismo barem iz neke naknadne perspektive, kakva nastupa četrdesetak godina kasnije, kada je Sarajevo mnogo sličnije Karsu, iz Pamukovog romana "Snijeg", svakako morali zabilježiti i prokomentirati u svim njegovim posljedicama. Tim čudom, naime, kraju, čini se, dolazi 1983. godina.
A dio čuda je i to što se doista nitko ne pita: a što ćemo ako u posljednjem trenutku ne padne snijeg? Na Jahorini, možda, ima dovoljno umjetnog snijega za tehničke discipline u alpskom skijanju. Možda je moguće održati i natjecanje u skijaškim skokovima. Od spusta na Bjelašnici, međutim, neće biti ništa. Kao ni od natjecanja u bobu, na Trebeviću. O bijatlonu i skijaškom trčanju na Igmanu da i ne govorimo. Postoji li rezervno rješenje? Ima li dovoljno snijega u Kranjskoj Gori ili drugdje u Sloveniji, pa da se dio natjecanja premjesti tamo?
U kasnu jesen 1992, u jednom od onih najsumornijih ratnih predvečerja, kad magla pritisne grad, a tek povremeno je cijepaju nasumično ispaljene minobacačke mine od 82 milimetra, posjetit ću u njegovoj kući Branka Mikulića, predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine i glavnog čovjeka organizacije Zimskih olimpijskih igara. Sjedit ćemo u njegovom salonu, ogrnuti zimskim kaputima, i sa seljačkim vunenim priglavcima na nogama, koje je drugarica Rajka imala i za domaće u kući, ali i za goste, pod svjetlom jedne podebele ukrasne svijeće, i dvaju priručnih sarajevskih ratnih svjetiljki, načinjenih od običnih čaša za vodu, vode, biljnog ulja i fitilja, koja ćemo nazivati kandilima. Tad ću ga, sjećam se, upitati kakav je bio rezervni plan ukoliko ne padne snijeg. Ne znam, odgovorio mi je pomalo zbunjeno. Nije ga bilo, dodao je. Zabrinuto, kao da se radi o propustu od kojeg još uvijek može biti štete.
Pitat ću ga za rezervni plan, vjerojatno i zato što ne sudjelujem u toj općoj obuzetosti čudom koje se oko nas zbiva. Izuzet sam iz kolektivne hipnoze. Na neki način i ne doživljavam početak Zimskih olimpijskih igara, te najveće priredbe u mirnodopskoj povijesti Sarajeva, ali i u ukupnoj povijesti socijalističke Jugoslavije. Nije vjerojatno da će se ikad u budućnosti u nekoj od zemalja nastalih na prostorima te nestale zemlje zbiti priredba barem približne veličine Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu. Ali od kolektivne hipnoze sam izuzet zato što je moj ustreptali i sveprožimajući strah od odlaska u vojsku veći i od Olimpijade. A možda je nešto i u čovjekovoj naravi: doživio sam i oko sebe vidio tolika čuda, ali za svako od njih karakteristično je da su od drugih nezamijećena. Ono, pak, što je za njih čudo, za mene je, možda, samo vrelo nove strepnje. Kako se ne uplašiti pred svakim kolektivnim ushitom, grohotom u kojem sudjeluju svi, grcajem žalosti u kojoj također sudjeluju svi… Zimske olimpijske igre najveći su grohot ovog svijeta.
Vučko, maskota Olimpijskih igara u Sarajevu
Skoro svaka sarajevska obitelj, svaki dom i svaka kuća pripremaju se za Olimpijadu. Oni malobrojni, uglavnom povlašteni političkim položajima ili ponekim specijalističkim znanjem, već dugo sudjeluju u organizaciji. Dobro ih je poznavati, njih ili nekoga tko ih zna, jer se preko njih može doći do sitnih, a dobro plaćenih poslova na Olimpijadi. Svaki od tih poslova podrazumijeva određeni dress code, službenu odoru, sastavljenu od službenih hlača, džempera i jakne, i još od kape, rukavica i zimskih cipela. Najmanje važni poslovi, ili oni koji se samo rubno tiču Olimpijade, donose barem jaknu i akreditaciju. Taj plastificirani, lijepo dizajnirani komadić kartona, kojim dominira u gradu već odavno sveprisutni simbol sarajevske pahuljice, nad kojom su se nadvili olimpijski krugovi, svojevrsna je statusna legitimacija. Vrijeme je blažene naivnosti, pa svi već tjednima naokolo tumaraju s akreditacijama. One se, međutim, razlikuju po boji tiska ili po dizajnu i obliku. Neke od akreditacija omogućuju pristup internim dućanima u još neotvorenom olimpijskom selu, u kojima, priča se, ima svega čega nema, uključujući i ono što ne znamo da postoji, i ono što ne možemo ni zamisliti da bi moglo postojati. Između ostalog, u tim dućanima može se kupiti i pepsi-cola u limenkama. Druge, pak, akreditacije omogućit će službeni ulazak na sva sportska natjecanja, a treće samo na neka od natjecanja. Četvrte akreditacije uvode svoje posjednike isključivo na zatvorene zabave. S petima se može proći samo do određenog radnog mjesta. Šeste akreditacije vode do parkirališta i čekaonica. A najbrojnije su, vjerojatno, sedme akreditacije, na kojima su također ime i fotografija, i pahuljica s olimpijskim znakom iznad, koje ne vode nikamo i ne služe ničemu, osim da budu na ponos svome posjedniku.
Mnogo Sarajlija ima vikendice po olimpijskim planinama, na Trebeviću, pod Bjelašnicom, na Igmanu i na Palama. I naravno, na Jahorini, koja je srce socijalističkog džet seta. Godine 1983. mjerom životne i građanske ostvarenosti smatraju se ljetna kuća u Dubrovniku ili okolici, u Slanom, Zatonu, Cavtatu, i zimska kuća na Jahorini. Sarajevo je upravo pri svojim povijesnim vrhuncima - nikad više neće biti tako bogato, veliko i šareno - a viša srednja klasa prilično je bogata i solidno obrazovana i kultivirana, tako da znaju na što i kako trošiti novac. Većina ga je zaradila po Libiji, Alžiru, Siriji, Iraku, ili negdje duboko u crnoj Africi, radeći u nekom od bosanskohercegovačkih i sarajevskih privrednih giganata. Nisu to samo arhitekti i građevinski inženjeri. Mnogo je liječnika i farmaceuta, visokoobrazovanog svijeta iz gotovo svih oblasti, koji su se u prethodnim godinama dobro potkožili radeći po inozemstvu, u kojekakvim Energoinvestovim, Arhitektovim, Unisovim građevinskim ili proizvodnim kolonijama. Sagradili su kuće na moru i u planini, kupili novog golfa, položili devize na Ljubljansku banku, i živjeli uglavnom tako kao da drugog svijeta nema, mimo njihovog, ili kao da sigurnijeg i boljeg mjesta za život od Sarajeva i Jugoslavije nikako i ne može biti. Kao ni organizatori Zimskih olimpijskih igara, kao ni Branko Mikulić, u svojim životima oni nisu imali rezervni plan. A svoje zimske kuće na Jahorini i oko ostalih olimpijskih borilišta iznajmili su, ili, kako se to u Sarajevu govori, izdali su za potrebe Zimskih olimpijskih igara. Nisu bili u materijalnoj potrebi da to učine - premda se na iznajmljivanju, tako kažu, može uzeti fina para! - ali je takvo raspoloženje, kao da svi sudjeluju u organizaciji Olimpijade, pa postoji neki naročit užitak, neko zaumno samoostvarenje, u tome da i tvoja vikendica postane dijelom Olimpijade.
Još u rano proljeće 1983. objavljen je javni poziv vlasnicima stanova, kuća i vikendica u gradu i oko grada da za potrebe Zimskih olimpijskih igara ponude "viškove stambenog i životnog prostora" na iznajmljivanje. U propozicijama objavljenim na stranicama dnevnih novina, koje su bile sastavljene suhim i sumornim administrativnim jezikom, što je podsjećao na jezik onih uokvirenih tipskih odredbi s kućnim redom, izvješenih u prizemljima svih stambenih zgrada, pisalo je da se primaju ponude na sve, i da će nadležni pregledati svaki prostor, od "sobe u stambenom objektu" do "objekata s više stambenih jedinica". Tada je moja majka odlučila ponuditi na iznajmljivanje jednu našu sobu na Sepetarevcu, onu ljepšu, kroz čiji se prozor vidi Sarajevo u kotlini. Mi ćemo se stisnuti u drugoj sobi i u dnevnom boravku, dok nepoznat netko za Olimpijade bude boravio u toj sobi, a možemo i kod rođaka na Ilidžu. Tako je Javorka rekla, ne sumnjajući ni najmanje u ono što radi. Namještaj u sobi - koja se te 1983. smatra mojom sobom - kupila je na kredit, od svoje plaće, godine 1969; dva kauča na rasklapanje, stočić s dvije fotelje, vitrina i garderobni ormar, na koji se nadovezuje dio s ladicama, bifeom, poličicama za knjige; sve to je tipska soba socijalističkog građanina, samo za broj-dva veća od prostora u koji je zgurana. U uglu sobe je trajnožareća peć Kreka-Weso. Na podu je ćilim, koji sam već mnogo puta opisivao, onaj koji svakoga ljeta klofam u bašči.
Tko bi došao na Zimske olimpijske igra i pritom unajmio ovakvu sobu?
