Naime, Zorana je osnovala plesnu udrugu Sjene, a potom i organizirala prvi Šibenik Dance Festival. Nakon prvog festivala dogodio se drugi i sad se već zna da se najmanje godinu dana unaprijed radi novi program te se na tri šibenske lokacije, a traje točno četiri dana, može vidjeti sam vrh plesne produkcije, što hrvatske, što svjetske. Alfa i omega plesnog festivala Zorana Mihelčić rođena je u Splitu, djetinjstvo je provela u Šibeniku, a plesne ozbiljne korake napravila je u Beogradu, pa je to bio razlog da nam kaže kako se profesorica engleskog našla u jednoj drugoj pedagoškoj ulozi.

- Počela sam plesati još kao dijete, a ljeti smo se uvijek selili u Primošten u vili Ane Roje i Oskara Harmoša. Tamo je sve bilo posvećeno plesu, i to su tad bili doista prelijepi plesni dani. No meni je malo dosadio balet jer su to u osnovi zadane forme i konstrukcije, a to nije odgovaralo mojem karakteru. Da budem precizna, klasični balet kosi se s mojim karakterom - govori kroz smijeh nesuđena balerina kako je napravila svoje prve plesne korake.

Malene sredine oduvijek su bile ograničavajući faktor za bilo kakav uspjeh, no Zorana je odrastala u zlatno doba festivala, i to onog dječjeg.

- Šibenik je grad međunarodnog festivala, a kao dijete sam vidjela ljude iz Amerike i Engleske koji su se tad bavili scenskim nastupima. Tu sam prvi put vidjela suvremene plesače, doduše to je bilo u sedamdesetima, ali sam to sve živo zapamtila, pa sam znala da se time želim i baviti - opisuje svoj plesački put.

No nakon Šibenika, koji nije nudio previše, odlazi na studij u Beograd, i tu počinje njezin plesačku put.

- Studirajući u velikom gradu, našla sam beogradski Savremeni balet Smiljane Mandukić, čiji član sam bila od 1982. do 1989., dakle punih sedam godina. Morate znati da ples tad nije bio zvjezdani, ali je bilo zanimljivo, kako su nas i regrutirali, i to bez audicije. Naime, u potrazi za novim članovima našli su nas na fakultetu i prišli jer su vidjeli i čuli za našu plesnu skupinu, i to je zapravo bio način na koji sam ušla u poluprofesionalne vode. Status modernog plesa u bivšoj Jugoslaviji je bio takav da sigurno niste mogli od živjeti od njega. Zaista si morao strastveno voljeti plesnu umjetnost, osobito suvremenu, koja je tek bila u fazi nastajanja. Malo smo kaskali sa zapadnim plesom, ali smo ih po kvaliteti čak i sustigli. Iznimno mi je drago da su sve te žene koje su plesale i ostale vezane za umjetnost, Mare Sesardić, Vera Obradović, Sanja Krsmanović Tasić, Nela Antonović... Sve su vezane za teatar, a ja sam završila kao profesorica engleskog jezika i književnosti, ali i kulturni menadžer jer sam direktorica festivala. Ne bavim se samom esencijom plesa, nego svime što treba imati jedan festival - objašnjava Zorana.

Plesa nikad dosta, tvrde plesači koji nemaju u našoj zemlji status kakav zaslužuju. Naime, prije svega na ovom svijetu što nas formira, pokret je prvi izraz. Plesna umjetnost je tako praumjetnost i nema nikakvih ograničenja. No publiku i profesionalce tek treba - odgojiti.

- Pa pred nama je itekakav posao. Sve počinje kad se djeca upisuju kao mali u plesne škole. Plesača se odgaja od najmanjih nogu, a potom ih roditelji šalju u Zagreb. To je dugotrajan put, ali siguran. Pa čak više ni mala sredina nije problem jer upravo u jedan Šibenik dovodimo svjetska imena - govori Zorana kako uopće napraviti novu generaciju plesača u zemlji koja se ne smatra plesnom mekom.

No, ipak, kameni mediteranski gradić ucrtao se na plesnu kartu svijeta. I to zbog svog položaja i kulturne politike koja je srednjovjekovne tvrđave pretvorila u plesne pozornice pod vedrim nebom.

- Postoje dva načina kako zapravo radim na programu festivala. Gostujem po drugim gradovima, tražim direktore. Ali puno češće je slučaj da nas kontaktiraju s obzirom na položaj naše pozornice na kojoj će prikazati svoju predstavu. Nijedan europski grad se ne može pohvaliti ovakvim pozornicom, riječ je o toploj ljetnoj noći, iznad sebe imate zvijezde, ispred vas je more. Tvrđava je sama po sebi scenografija, dolaze 'lišo, ne treba dodatak, pokazuješ kao plesač svoje kvalitete i plesnu estetiku, a to nije nimalo lako. U Šibeniku se prvi put suočavaju s time da dolaze na mjesto gdje pozornica nije podignuta, nego se postavlja prema njihovim potrebama. Ona se montira i gradi, pa mora i ostvariti kvalitetnu komunikaciju sa suorganizatorom festivala. Oni su nama ključ, njihova tehnika i priprema su teren za maestralne plesne izvedbe - objašnjava Zorana što se sve događa do izlaska na nastup.

Ples tek treba staviti na pripadajuće mjesto. Brojne plesne skupine spadaju pod umjetničke glasnogovornike prve klase. Izraelci su odavno odlučili kako su plesači dio kulturne politike i identiteta njihove zemlje te im pripadaju sva moguća prava, baš kao glazbenicima ili slikarima, primjerice.

- Plesači su veći celebrity u svijetu nego kod nas, ne pokušavam to promijeniti, ali nam je potrebno da se oni ovdje prepoznaju i da im se pokloni više pažnje. Temelje suvremenog plesa u nas je udarila Ana Maletić, a o dobrobiti bavljenja njima na bilo koji način može se govoriti do sutra. Naprimjer, jako oslobađa djecu koja su povučena, a to sam osjetila na sebi. Potpuno ste otvoreni, vladate svojim tijelom, idealan je za razvoj kvalitete psihe, a da ne govorim o utjecaju na zdravlje, i to kompletno - nabraja Zorana.

Plesače je nemoguće ne prepoznati. Ima ih jako malo, ali plesna etika i kodeks isti su na svim stranama svijeta.

- Držanje i gracioznost, to je prvo što se nauči. Onda slijedi nadogradnja u vidu prepoznavanja drugih vrijednosti, a počinje se misliti i o scenskom nastupu. Velika je korist, lijek protiv depresije i melankolije. Plesna udruga Sjena postoji 23 godine i u nju dolaze djeca od pet godina, a onda se raspon širi sve do 20. godine. U udruzi su dvije koreografkinja, imam dvije učenice, koje su sjajne, Ivana Vukšić i Ana Škarica. Ples nas uči slušati glazbu i svoje osjećaje, pa sigurno da stvara mlade naraštaje koji uče kritički razmišljati, koji su iskreni i otvoreni te spremni na promjene. Vidim da se i Šibenik promijenio, puno nas ljudi vidi i prati - ponosna je ova direktorica koja je uspjela zainteresirati publiku koja je prepoznala nešto novo i objeručke to prihvatila.

Festival starta ubrzo. Traje samo četiri dana, a glavna predstava je nedavno rasprodana u Parizu, i to četiri večeri zaredom. Rami Be'er je autor i umjetnički direktor Kibbutz Contemporary Dance Company. Sam dolazi iz obitelji koja je pogođena strahotama holokausta, pa je i to tema koja se proteže kroz njegov umjetnički izričaj.

Izraelci kao plesači su vrlo specifični. U njima je utkana vječna borba za dokazivanjem.

- Predstava 'Asylum' plete se oko osjećaja zbunjenosti i frustracije zbog ograničavanja slobode čovjeka, a zaštitni je znak ove plesne kompanije diljem svijeta. Nije nimalo lako raditi s njima jer imaju posebnu tehniku, ekstra rasvjetu i specijalne tehničke zahtjeve. I to sve treba koordinirati - objašnjava Zorana što vas očekuje u Šibeniku u srpnju.

Svaka predstava je naknadni poligon za promišljanje.

- Dali smo temu ovogodišnjem izdanju 'Ples u azilu'. Vođena sam mišljenjem da nam tehnologija preuzima stvarnost, istiskuje čovjeka, kreativnost, posebno pokret. Vidi se godinama nakon korone na nama svima jer smo se udubili previše u nerealne stvari. Slavljenjem umjetničkog duha Šibenika nadam se da smo uspjeli i inspirirati pojedince da više plešu, jer u plesu je spas - zaključuje žena koja je svoj umjetnički put doslovno odradila u neprestanom pokretu.