Nikad nisam planirala da ću s trupom Cirque du Soleil nastupati u Japanu, ali odavno sam naučila da možete svašta planirati, ali vam život donese nešto sasvim drugo, kaže Lana Cenčić (37), etablirana pjevačica alternativnog jazza, te skladateljica, glazbenica, plesačica, glumica i performerica, koja je u Austriji i Njemačkoj izgradila značajnu muzičku i kazališnu karijeru.

No Beč je bio, čini se, pretijesan za nju i njezine avangardne afinitete te iznimno atraktivnu pojavu. U potrazi za novim kreativnim izazovima preselila se u New York, a trenutačno je već gotovo dvije godine na turneji s artističkom trupom Cirque du Soleil, gdje u predstavi “Kurios” igra lik perkusionistice Bella Donne.

To joj je promijenilo život. Lana Cenčić je odrasla u poznatoj glazbenoj obitelji i vrlo rano otkrila svoje raskošne talente. Njezin otac Maksimilijan Cenčić bio je dirigent i ravnatelj Opere u HNK, a zatim je godinama dirigirao u Bečkoj državnoj operi. Majka Silvija Vojnić-Purčar je operna pjevačica, a radila je i kao vokalni coach u poznatim Bečkim dječacima. Njezin stariji brat Max Emanuel Cenčić, danas svjetski priznati kontratenor, bio je solist Bečkim dječacima.

Cirque du Soleil je jedna od najpoznatijih artističkih kanadskih grupa, koja u svojim predstavama spaja akrobatiku, ples, kazalište i glazbu, pa se za njihove predstave kažu da su nešto između teatra, cirkusa i velikog koncerta. Kako ste postali članica te glasovite trupe?

Moj kolega muzičar iz Austrije tražio je 2010. godine nove talente koji bi se mogli i htjeli pridružiti grupi Cirque du Soleil. Poslao im je moje snimljene materijale, a oni su me pozvali na prvu audiciju koju rade za popunjavanje svoje baze podataka novim, različitim umjetnicima, od pjevača i glumaca do akrobata. Audiciju sam položila, a kako nisu odmah našli ulogu za moj profil, nisu mi se javljali, pa sam zaboravila na Cirque du Soleil. U međuvremenu sam se preselila u New York i počela novu etapu života. Ponovno su mi se javili tek nakon šest godina, kad su mi ponudili suradnju na predstavi 'Kurios', rekavši mi da se izvodi u New Yorku i da je otiđem pogledati te procijenim odgovara li mojem muzičkom afinitetu. Muzika mi je odmah bila fantastična! Onda sam ponovno prošla drugu audiciju gdje sam pokazala da to mogu ritmički odsvirati, i to je bilo to. I nakon tjedan dana ponudili su mi stalni ugovor. Trupi Cirque du Soleil pridružila sam se prije dvije godine, prvo smo nastupali u Americi i Kanadi, a u siječnju prošle godine krenuli smo na turneju po Japanu, gdje smo pola godine nastupali u Tokiju, zatim četiri mjeseca u Osaki, a potom i u drugim gradovima.

Kako ste doživjeli suradnju s Cirque du Soleil s obzirom na vaš drukčiji umjetnički put i vašu glazbu koja se može definirati kao mješavina avangardnog jazza, pop/rocka i etno idioma? Kako ste se snašli u tom visoko profesionalnom svijetu spektakla?

Moj glazbeni background je drukčiji, studirala sam klasiku, jazz, glumu i ples, ali postoje paralele između moje muzike i glazbe u ovoj predstavi u kojoj također ima puno elemenata jazza, swinga, šansone, postoji i jedna pjesma s elementima narodne muzike, a ima i elektronike, dakle, sve što mi je blisko i što slušam. S druge strane, atmosfera spektakla i kazališta nije mi nova jer sam odrasla u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a kasnije sam kao glumica igrala u raznim kazalištima u Austriji i Njemačkoj. Naravno, Cirque du Soleil je nešto sasvim drukčije, tamo su izraženi elementi showa i sve je protkano velikom strašću što mi je ponekad nedostajalo u dosadašnjem radu. Jako volim skladati i izvoditi svoju muziku, ali volim i glumiti te predstavljati nešto drugo tako da uživam u ovom novom jedinstvenom iskustvu. A muzika iz predstave 'Kurios' zapravo mi pomaže u skladanju vlastite muzike, jer inspiraciju za svoje pjesme crpim, osim iz svojeg duhovnog svijeta, iz stvarnog života, s putovanja i susreta s ljudima.

Po čemu su turneje sa Cirque du Soleil specifične? Jesu li zahtjevne i naporne?

Izuzetno, pogotovo u Japanu, jer svakog tjedna imamo čak deset izvedbi i samo jedan slobodan dan, što znači da četiri dana tjedno nastupamo dva puta dnevno, a preostala dva dana imamo jednu predstavu i onda dan slobodno. Kaže se, ako preživite Japan, onda možete sve ostalo. No, unatoč naporu, turneja u Japanu je posebno iskustvo. Nastupamo u specijalnim šatorima koje Cirque du Soleil postavlja u svim gradovima, nastupamo pred dvije, tri tisuće ljudi, a kako su predstave zahtjevne, moramo biti vrhunski uvježbani, precizni i točni, tako da svakodnevno vježbamo i usavršavamo pokrete i sviranje. U Cirqueu vlada veliki profesionalizam, a posebno zadužena osoba nadzire svaku predstavu i upozorava sve izvođače na eventualne pogreške. Može se reći da u Cirque du Soleil vlada pravilo 'The Show Must Go On!', dakle, nema odmora, bez obzira na to kako se osjećamo.

Potpisali ste ugovor sa Cirque du Soleil do kraja 2020. godine. Hoćete li ga produljiti?

Ne znam hoću li produljiti ugovor, to ovisi o tome kako ću se osjećati i kakvi će mi biti životni planovi. Naime, suradnja s Cirque du Soleil zahtijeva maksimalni angažman, a turneje vam potpuno mijenjaju način života, živite izolirano jer ste godinama na putu. Evo, nakon Japana odlazimo u Singapur, zatim na jednogodišnju turneju po Australiji i tek onda potkraj 2020. godine, kad mi ističe ugovor, stižemo u Europu, u Madrid, gdje će se predstava 'Kurios' izvoditi puna tri mjeseca. Ako produljim ugovor, nakon Madrida idemo u London, gdje ćemo mjesecima nastupati u Royal Albert Hallu. Nakon toga će predstava godinama kružiti Europom.

Spomenuli ste drukčiji glazbeni background. Poznato je da ste s tri godine debitirali u zagrebačkoj Operi u Puccinijevoj 'Madame Butterfly', u kojoj ste igrali sina Cio-Cio-San. Kako je to utjecalo na vašu budućnost?

Nakon toga su uslijedili brojni kazališni i glazbeni nastupi, bila sam solistica u dječjem zboru Zvjezdice, a glumila sam i u nekoliko TV emisija i filmova, primjerice, u 'Starcima' i 'U dobrom društvu'. Sa šest godina sam snimila prvu pjesmu za ploču sa Zvjezdicama i počela svirati klavir. Djetinjstvo i veći dio života provela sam u kazalištima, televizijskim i tonskim studijima te sam se uvijek osjećala kao kod kuće na pozornici, prihvaćajući sve njezine aspekte, od reflektora i kostima do šminke. Kad je počeo rat, preselili smo se u Beč, gdje je moj brat Max Emanuel već bio u Bečkim dječacima. S osam godina pjevala sam u Kalmanovoj 'Grafin Marizi' u Volksoper Wien, a zatim me je majka kao desetogodišnju djevojčicu poslala u Arts Educational School's of London, gdje sam završila rigorozni program plesa. Bila sam još godinu dana u Beču u školi, a onda sam s 15 godina odlučila živjeti sama. Prekinula sam školovanje i vratila se u Hrvatsku, gdje su Zrinko Tutić i Miro Buljan pokušali od mene napraviti tinejdžersku zvijezdu. Nije išlo! Vratila sam se u Beč 1999. godine i upisala klasično pjevanje, glumu i ples na uglednom Konservatoriumu der Stadt Wien te sam već tijekom studija imala angažmane u Austriji i Njemačkoj. U to vrijeme počela sam i svirati i pjevati u raznim bendovima te skladati pjesme. Kad sam postala punoljetna, potpisala sam svoj prvi ugovor za operetu 'Im Weissen Roessl' u Berlinu. To je bilo zanimljivo iskustvo - preselila sam se u Berlin i redatelj se dogovorio da mi plaćaju svaki tjedan letove avionom iz Berlina do Beča kako bih mogla pohađati nastavu u Beču tri dana u tjednu i ostatak tjedna nastupati u Berlinu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kako je na vas i vaše glazbeno formiranje utjecalo odrastanje u muzičkoj obitelji uz oca dirigenta i ravnatelja Bečke opere i majku opernu pjevačicu i korepetitoricu u Bečkim dječacima?

To me je definitivno formiralo kao umjetnika i čovjeka. Moj brat i ja imali smo čast i privilegiju odrastati uz naše roditelje, koji su oboje veliki umjetnici. Vrlo rano smo dobili priliku da nastupamo na sceni, a zatim nas je privukla ljubav prema muzici i počeli smo samostalno vježbati. Naši roditelji nisu nas nikad morali nagovarati na nešto što nismo htjeli, ali su nam uvijek pomagali i vježbali s nama. Mama nas je učila pjevati i s nama uvježbavala pjevačke tehnike, a sa mnom je učila i tekstove te me savjetovala pred nastupe. Tata nas je muzički i teoretski uvijek podupirao, kod njega sam učila klavir i teoriju, a jedno vrijeme sam umjesto u redovitu školu učila kod kuće i u školi samo polagala ispite. Tata mi je pomagao učiti matematiku, latinski, povijest itd. Tata je mobilna enciklopedija, oboje su jako educirani i talentirani. Imali smo dva top coacha. A uz sve to, tata je dirigirao u HNK, vodio operu kao ravnatelj i čak vodio zbor, a mama je nastupala u HNK te se brinula o Maxu i meni. Ja sam s tri godine znala da se ne želim baviti klasičnom muzikom, iako sam kasnije studirala klasično pjevanje i klavir. Moja ljubav su pop, rock i jazz glazba. Nakon što su se roditelji početkom rata rastali, i dalje su nas pojedinačno podupirali i pomagali. Kad je u naš život ušla naša maćeha Ljerka Cenčić, ona nas je prihvatila i voljela kao svoju djecu te nas također podržavala. Bez roditelja ne bismo bili ovdje gdje smo danas. No i sami smo jako puno učili, vježbali, studirali i nastupali, a i danas se još usavršavamo tako da mogu reći da smo se oboje jako borili i trudili da dođemo tu gdje jesmo. Danas to sve zvuči jako glamurozno i fantastično, ali iza toga stoje godine rada i strpljenja. Nije sve bilo uspjeh. Bilo je neuspjeha, ali i iz takvih iskustava učiš i rasteš. Naši roditelji nisu nas, nažalost, mogli zaštititi od jada i žrtvovanja, ali gdje god su mogli, uvijek su nam pomagali i podržavali nas s ljubavlju i razumijevanjem. To nam je dalo snagu da nastavimo raditi dalje. Iako nam je naša obitelj bila odskočna daska, sami smo se probijali na međunarodnoj sceni. Imati roditelje umjetnike ne znači da ste dobili carte blanche za vlastitu karijeru.

Kako su se razvijali vaši glazbeni afiniteti?

Već me je tijekom školovanja u Londonu učiteljica glazbe upoznala sa svijetom jazza i muzikom jazz legendi, kao što su Nat King Cole, Sarah Vaughan i Ella Fitzgerald. Nakon što sam diplomirala klasično pjevanje upisala sam i jazz pjevanje na Anton Bruckner Universitate, što sam također diplomirala. U međuvremenu sam se upoznala s indijskim udaraljkaškim instrumentom - tablom, koji sam počela proučavati s velikom predanošću. Kasnije sam učila od Jatindera Thakura u Beču, a od rujna 2010. s Pandit Samir Chatterjee u New York. Moj današnji repertoar je različit, na njemu se nalaze jazz standardi, brazilski jazz, makedonske etno pjesme, recimo 'Brala Jana' s albuma 'Sama, što je moja prerada makedonske narodne pjesme na kojoj se pratim sama s tablom, američke folk i soul pjesme, a pokrivam i francusku šansonu te muzičke standarde Kurta Weilla. Pjevam na nekoliko jezika - engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, portugalskom i, naravno, hrvatskom. Ali ako ne nastupam sa Cirque du Soleil, najradije izvodim vlastite skladbe, koje se ubrajaju u alternativni rock, pop i jazz, gdje se sama pratim na klaviru, gitari i udaraljkama tabla.

Zašto ste se s 28 godina odlučili preseliti u New York, kad ste na kazališnoj i glazbenoj sceni Austrije i Njemačke već bili etablirana umjetnica, te početi sve iz početka?

Željela sam nešto drugo u muzici i u karijeri. U Beču je moja karijera išla uzlaznom putanjom i sve je bilo super, npr. glumila sam po kazalištima i nastupala na festivalima, na televiziji, imala sam svoj jazz quintet s kojim smo već izdali jedan album 'The dust of a week' i surađivala sam s muzičarima, kao što su Michael Mantler, Alegre Correa, Juan Herreros, Bertl Mayer, Flip Philipp, Christoph Cech, Luis Ribeiro, te nastupala na festivalima, poput The Winter Jazzfesta, Kyoto Music Expo ili Musikverein. Ali htjela sam nešto novo. Činilo mi se da se u Beču više ne bih mogla razvijati kao osoba ni kao umjetnica. Naime, vrlo rano sam shvatila da se ne treba vezati za stvari i uspjehe, i da je sve prolazno. Puno mi je važnije da se mogu kreativno izražavati i crpiti inspiraciju iz života, nego imati sigurnu egzistenciju, ali se osjećati mrtvo. Takva mi je narav. Uvijek slušam svoju intuiciju, koja mi je govorila da moram otići iz Beča, premda sam imala sve što se može zamisliti. Mislila sam da će mi New York sa svojom uzbudljivom i kreativnom muzičkom scenom te izvrsnim glazbenicima otvoriti neke druge horizonte i omogućiti mi da svoju bavljenje jazzom podignem na viši nivo.

Je li vam New York pružio tu inspiraciju i podršku u ostvarivanju vaših muzičkih snova?

Pružio mi je golemu kreativnu inspiraciju, ali mi je istodobno bio šamar u lice, ali upravo to mi je trebalo. Prve godine u New Yorku bile su jedno od težih razdoblja u mojemu životu. Doduše, neki ljudi su mi pomogli, primjerice, jedan profesor s konzervatorija dao mi je ključeve svojega stana u East Villageu, koji je za newyorške prilike bio vrlo povoljan. U New Yorku sam se suočila s velikom konkurencijom i ravnodušnošću ljudi kojima je bilo apsolutno svejedno tko sam i što radim. To je bilo jako bolno, ali istodobno i jako dobro za moj ego, jer me je natjeralo da se pokrenem. Mislim da pozicija etabliranog umjetnika ubija umjetnost. Zatim sam na lutriji dobila zelenu kartu što mi je olakšalo život. Tad sam shvatila da je to bila dobra odluka. A danas imam američko državljanstvo. Osim toga, počela sam jako brzo surađivati s top muzičarima jazz i avangardne scene u New Yorku, kao što su David Torn, John Medeski, Kenny Wollesen, Pedro Martins, Frederico Heliodoro, Butch Morris, Brian Chase i drugi.

Objavili ste nekoliko CD-a, od debija 'In Your Head' do najnovijeg on line albuma 'Sama', koji je producirao David Torn, koji je u prošlosti surađivao sa zvijezdama kao što su David Bowie, John Legend i Madonna. Kako je nastao?

Nakon što sam godinama svirala po klubovima i raznim festivalima s bendom, a istodobno radila i solo gigove, osjetila sam da sam došla do kreativne blokade. Počela sam osjećati zasićenost i veliki pritisak. Shvatila sam da mi treba predah. Odlučila sam se posvetiti sebi kako bih ponovno mogla ispoljiti svoju kreativnost. Prestala sam svirati koncerte s bendom, ali i solo koncerte. Počela sam kreirati, svirati i raditi male snimke koje sam stavljala na Facebook i YouTube. Ljudi su jako dobro reagirali na te moje snimke, što me je još više poticalo. Nije prošao ni jedan dan da nisam nešto stvorila, neku snimku ili neki video, i to je trajalo gotovo tri mjeseca. Zatim sam skupila taj materijal i odabrala one pjesme koje na najbolji način pokazuju ono što sam iskusila. Moram napomenuti da se album može samo digitalno kupiti na iTunes te streamati na Apple Music, Spotify itd.

Zašto ste ga naslovili hrvatskom riječju 'sama'?

Rođena sam u Hrvatskoj, ali sam živjela u Londonu, Beču, Berlinu, Hamburgu, Dresdenu, a u New Yorku sam od 2010. godine. Dakle, kao dijete selila sam se svake dvije, tri godina i zapravo sam provela više vremena izvan Hrvatske nego u Hrvatskoj. Kad me danas pitaju gdje je moj dom. ne znam odgovor. U Zagrebu više ne žive ni moji roditelji, nego u Beču, moj brat Max Emanuel također je u Beču, a ja imam stan u New Yorku i imam trostruko državljanstvo - hrvatsko, američko i slovensko. U meni se prelama puno različitih identiteta. Ali srž svega je u tome što je hrvatski moj materinji jezik. Hrvatski jezik je najbliži meni i mojem unutarnjem biću te kad pjevam, osjećam ga u srcu. Zato sam odlučila da naslov albuma bude na hrvatskom jeziku, a s druge strane da definira ono što trenutačno radim, dakle, da pokaže da sam sve pjesme sama napisala i da sve instrumente sama sviram. Također, da uputi na moju osobnost - da sam kao dijete puno vremena provodila sama. Jer kad sam otišla iz Hrvatske i živjela u internatima, zapravo sam otišla od svoje obitelji i svojeg identiteta, sve se nekako srušilo, i od tada imam osjećaj da sam - sama. To nije negativan osjećaj, premda je bilo teških trenutaka, no to me je ojačalo i dalo mi snagu.