20 godina čuvao tajnu o tome što nosi u krvi
Matt Merry ne može se točno sjetiti kojim riječima mu je majka dala na znanje da je HIV pozitivan. Samo se sjeća da nije znao kako bi reagirao. Barem ne pred vlastitom majkom. Posjela ga je za stol i suočila ga s istinom kad je imao samo 12 godina.
Već je četiri godine imao virus, objasnila mu je majka. Injekcija koju je primio za liječenje hemofilije, poremećaj krvarenja od kojeg je patio, bila je kontaminirana. Dogodilo se to 1986. godine, na vrhuncu epidemije AIDS-a, pa je dijagnoza HIV-pozitivnog u to vrijeme imala isti ishod kao i smrtna kazna, piše BBC
Liječnici su rekli njegovim roditeljima da su mu, nakon prvih znakova infekcije, preostale vjerojatno još dvije godine života.
Te noći, dok je Matt ležao u krevetu s upaljenim svjetlom, osjećao se izgubljeno. Sve što je znao o HIV-u i AIDS-u vidio je jednom na televiziji - mladić mršav poput kostura, čije tijelo je bilo prekriveno ranama. Počeo je plakati.
"Od tog trenutka nadalje, kroz sve tinejdžerske godine imao sam tu štopericu iznad glave koja je odbrojavala vrijeme, a nisam znao kad i tko će pritisnuti gumb i kad će isteći te dvije godine koje su mi dali liječnici", prisjeća se.
No, mama mu je rekla još nešto što nije htio nikome, nikada priznati. Ni prijateljima, ni učiteljici, pa čak ni svom mlađem bratu. Kad je iduće jutro krenuo u školu, nosio je sa sobom tajnu koju nije mogao podijeliti ni sa kim.
Godine 1986, HIV i AIDS bili su predmet sveprisutnog, užasavajućeg straha. U medijima bolest je bila povezana s grupama tzv. rizičnog ponašanja, a to su bili homoseksualci i narkomani, pa su bili rutinski stigmatizirani.
Matt je znao da postoje kuće na čijim su pročeljima ispisali grafite poput 'AIDS - ŠLJAM", čim bi se saznalo da stanar ili stanarka boluje od te bolesti. Panika se iduće godine još više proširila nakon što je vlada objavila zloglasne reklame s nadgrobnim pločama koje su prikazivale AIDS kao smrtonosnu opasnost.
Ispisivali djecu iz škole
Gledajući unatrag, Matt je siguran da su roditelji postupili ispravno kad su odlučili o tome šutjeti.
"Nije bilo šanse da bilo tko sazna", kaže on. Neki učenici su znali da ima hemofiliju - bolest kod koje se krv teško zgrušava pa postoji opasnost od iskrvarenja. U kombinaciji s HIV-om moguće je samo zamisliti što bi mu se dogodilo, da su za to saznali u školi.
U to vrijeme kroz kontaminirane krvne proizvode tisuće ljudi zaraženo je HIV-om, a Matt je čak znao za slučajeve gdje su roditelji ispisivali svoju djecu iz razreda ako bi saznali da je u njemu čak i oboljeli od hemofilije.
Teret ove tajne bio mu je težak do nepodnošljivosti.
"Nije bilo nikoga s kim bih mogao o tome razgovarati, nisam čak nikad dobio ni profesionalnu podršku ili savjet. Nije bilo psihologa ni terapeuta koji bi mi pomogao da se s tim nosim. Mogao sam o tome samo razgovarati s roditeljima, ali sam unaprijed znao da bi sigurno tad briznuo u plač, pa sam stisnuo zube i nastavio živjeti."
Njegovim prijateljima i školskim kolegama sve je izgledalo normalno. Otac koji je bio inženjer u Rolls Royceu, kao i majka, htjeli su da i dalje bude dobar učenik, da ima dobre ocjene, no Matt je bio uvjeren da neće dočekati 20. rođendan, pa je naglo popustio njegov interes u školi.
Ono što Matt nije znao jest da je bio žrtva jednog od najvećih skandala britanske Nacionalne zdravstvene službe - NHS. Prema riječima aktivista, zbog zaražene krvi i medicinske opreme ovim virusom, umrlo je barem 2.883 hemofiličara.
Matt je zbog svoje bolesti imao mnogo problema - jer kad bi se primjerice ozlijedio, krvario bi dugo, a bilo kakva modrica značila bi da će krv teći još dugo, da će ga boljeti dulje i da će biti manje pokretan. Stoga su mu roditelji branili mnoge aktivnosti u kojima su druga djeca uživala - od penjanja na stablo do vožnje na biciklu.
Hemofilija je također značila da Matt nikada neće postati pilot RAF-a, što mu je oduvijek bila želja. No, kad se tijekom 70-ih pojavila injekcija proteina Faktor 8, koji je nedostajao u njegovoj krvi, NHS je počeo iz SAD-a uvoziti plazmu.
Kad bi slučajno prokrvario, umjesto da ide u bolnicu, Mattu bi majka kod kuće ubrizgala plazmu, pa se uskoro i osamostalio i počeo odlaziti na ljetne kampove s drugom djecom oboljelom od iste bolesti. Uz njih bi tamo bili i liječnici i davali im plazmu u slučaju povrede, pa su se ti mali pacijenti prvi put mogli sasvim bezbrižno igrati.
No Matt i njegova obitelj nisu imali pojma da su njegovu plazmu u SAD-u donirali i zatvorenici, ovisnici o drogama koji su bili visokorizične skupine na virus HIV-a i hepatitisa C. Davali su krv jer bi za to bili plaćeni. Plazma bi se proizvodila tako da bi se u iste posude stavljale krvne doze tisuća ljudi, pa bi bilo dovoljno da je samo jedan među njima zaražen, da se zaraze sve doze iz te serije.
Faktor 8 i 9
Upozorenja o uvozu faktora VIII podignuta su već 1974. godine, a vlada je rekla da će Velika Britanija sama zadovoljiti potrebe u roku tri godine, ali se to nikad nije dogodilo.
Ministarstvo zdravstva ponovno je pismeno upozoreno da se američki krvni proizvodi trebaju povući, ali taj savjet su poslušali tek 1986, dakle 12 godina kasnije.
Kad je Mattovoj majci rečeno da je njezin sin zaražen HIV-om, nije ni shvatila da su ga testirali. Budući da je pažljivo čuvala serijske brojeve sa svih doza, pogledala je unazad sve do 1982. godine kad je dobio niz injekcija proteina koje je proizvela jedna američka tvrtka.
Dana 19. travnja 1990., odmah nakon što je Matt navršio 16 godina, procijenio ga je psihijatar u bolnici Great Ormond Street.
"On je vjerovao da su šanse da razvijem AIDS 50-50. No, imao sam problema s psihom. Iako sam bio prilično stabilan, svaka misao o neizvjesnoj budućnosti bi me silno uzdrmala", govori Matt.
"Vrlo je vjerojatno da će, čak i ako i ne razvije AIDS, imati velikih emocionalnih poteškoća. Teško će uspostaviti zadovoljavajuće odnose s ljudima suprotnog spola, zbog vrlo velike opasnosti od širenja infekcije", napisao je psihijatar u svom izvješću i dodao:"Već je zabrinut zbog toga i uznemiren zbog činjenice da neće moći imati djecu".
Oko tog vremena Matt je počeo pušiti kanabis, a početkom 1990-ih Matt se okrenuo rave sceni, pa i konzumiranju speeda i ecstasyja samo kako bi cijele noći mogao ostati budan a da nju spavati.
Njegovi roditelji nisu shvatili što se događa sve dok ga jednog dana nisu dočekali s kutijom prepunom trave i speeda koju su pronašli u njegovoj sobi.
"Rekao sam im:"Pa, zašto ne? Znate i sami da možda neću dugo živjeti. Želim sve probati, želim uživati i doživjeti koliko mogu prije nego umrem.", a protiv toga nitko nije imao previše argumenata.
Prijatelj je bio šokiran, ali je imao razumijevanja. Rekao je - OK, tako je kako je, ali ti si i dalje moj prijatelj."
Prvi put u životu osjetio je olakšanje, a tijekom iduće tri ili četiri godine brižljivo je birao ljude za koje je mislio da može imati u njih povjerenja. I svi kojima je rekao, reagirali su isto - bili su zabrinuti za njega, a ne za sebe.
Speed i ecstasy za zaborav
Nakon škole Matt se upisao na koledž, ali samo zato da bi kupio vrijeme jer ionako nije mislio raditi.
Imao je 20 godina, mnogi njegovi prijatelji preselili su na sveučilište u Birmingham pa se i on tamo preselio da bi imao s kim partijati, ali se osjetio opet izoliranim jer su prijatelji imali studentske obaveze, izlazili s djevojkama - sve ono što Matt nije mogao raditi.
A onda mu je prvi put u životu pala na pamet misao - "A što ako to ne bude samo dvije godine?"
Nikad nije mislio da će doživjeti 40-50-60 godina, ali ako bude živio i 10, mora nešto učiniti sa svojim životom. Upisao je diplomski studij na Sveučilištu u središnjoj Engleskoj prvi put nakon dijagnoze HIV-a, počeo je stvarno naporno učiti.
"To je bila prekretnica. Počeo sam dobivati dobre ocjene i shvatio da ja to mogu!", kaže Matt.
Nastavio je odlaziti u Birmingham u bolnicu provjeravati svoje CD4 stanice i njihov broj je i dalje bio normalan što znači da ih virus HIV-a još nije počeo uništavati. I svaki put bi osjetio olakšanje.
Iako je HIV bio u središtu svih njegovih briga, hepatitis C s kojim se također zarazio od kontaminiranog Faktora VIII počeo je djelovati na jetru. Biopsija je otkrila da ima ožiljak.
Liječnici su predložili da krene na 12-mjesečnu terapiju jakim lijekovima - ribavirinom i interferonom, da se riješi virusa. Znao je od drugih hemofiličara da su terapije baš gadne. Zbog nuspojava,neki su prestali već nakon nekoliko tjedana.
Isprva je uzimanje lijekova bilo kao da ima gripu. Znojio se i tresao u groznici skvrčen u krevetu 24 sata nakon injekcije, a terapija se uzimala tri puta tjedno.
No, nakon nekog vremena nuspojave su nestale i nakon godinu dana doktori su imali fantastične vijesti - Hepatitis C je nestao.
Matt je bio spreman za pokret. Spakirao kovčege i otputovao u Australiju, daleko od svih koje je poznavao.
"Mislim da sam zapravo bježao od samog sebe. Tražio sam sasvim novu okolinu u kojoj bih konačno mogao postati netko drugi i zaboraviti sve ono kroz što sam prolazio proteklih godina, riješiti se svog tog suvišnog tereta."
Preselio se u dvosobni stan u Sydneyu s još sedam suputnika. Vrlo brzo su se sprijateljili - kroz tjedan bi radili, vikendima partijali.
Kako ću imati djecu?
Nakon što se vratio u Veliku Britaniju prije Božića 2000. opet mu se počela javljati misao da neće još dugo, no onda su počele stizati vijesti o lijekovima koji zaustavljaju HIV i na bolest se više nije gledalo kao na smrtonosnu.
Godine 2003., Matt je otputovao u Bournemouth k prijateljima, i u jednom baru upoznao grupu djevojaka. Prišao je jednoj od njih i počeo razgovarati, pa su uskoro počeli i izlaziti. Konačno joj je morao priznati da je HIV pozitivan, a ona se nije nimalo prestrašila. Pet godina kasnije bili su u braku.
Počeli su razmišljati i o djeci, ali nije lako bilo donijeti takvu odluku.
"Mislio sam da je to fizički, medicinski, nemoguće, ali mu je jedan od njegovih prijatelja s hemofilijom rekao da postoji u Sjevernom Walesu metoda tzv. 'sperm-washing' - vrsta potpomognute oplodnje, putem koje 'čiste' spermu od prisutnosti virusa", priča Matt kojem je liječnik čak rekao da to u njegovom slučaju nije ni potrebno.
"Nisam mogao razumjeti što govori. Pitao sam ga - znate li što sam prošao u 15-20 godina svog života! Ne želim to više nikome!" govori Matt kojem je NHS financirao tri ciklusa 'ispiranja sperme' pa su supruga i on dobili sina. Nažalost, odbili su im financirati isti postupak za drugog sina. Iako su donijeli liječničke potvrde da je NHS krivac za Mattovu bolest, kao i Hepatitis C, odgovorili su im da to nisu 'olakotne' okolnosti, pa su Matt i supruga sami platili novi postupak i dobili još jednog sina.
Tek kad je postao otac shvatio je što je NHS učinio i što su proživljavali njegovi roditelji. Nakon desetljeća pritisaka od strane aktivista, javna istraga o kontaminiranoj krvi je u tijeku - ali, iako je Mattu drago da se nešto pokrenulo, smatra da je sad puno prekasno.
Matt se i sam čudi što je sve u njegovom slučaju prošlo bez katastrofalnih posljedica. Nema hepatitis C, virus HIV-a nikad se nije aktivirao, nikad nije morao uzimati anti-retroviruse. Od oko 1.250 hemofiličara zaraženih hepatitisom C i HIV-om manje od 250 ih je još uvijek živo.
"To je, u smislu ishoda, poput osvajanja lutrije", kaže on.
Ima obitelj i kuću u Londonu, zna da mnogi drugi nisu bili takve sreće. Nada se da će predstojeća istraga o kontaminiranoj krvi donijeti pravdu, iako zapravo u to više ne vjeruje baš sasvim.
"Sve dosadašnje vlade - ni laburisti, ni konzervativci, ni liberalni demokrati nisu uspjeli riješiti ovo pitanje i pokušali su pomesti pod tepih i samo čekati da svi izumremo. Unatoč velikom broju žrtava, skandal zauzima relativno malo pozornosti u medijima zbog stigme oko HIV-a i AIDS-a pa baš zato i pričam svoju priču", rekao je i zaključio:
"Imam sve ono na čemu mogu biti zahvalan - dobar brak, ženu i dvoje djece, kuću - ali treba li se na tome nekome uopće zahvaljivati ili bi se to trebalo podrazumijevati?"