U razgovoru s Alexisom Petridisom za britanski Guardian klavijaturist grupe Can, Irmin Schmidt, ističe: “Odrastao sam u ruševinama”. Upravo na tim poratnim ruševinama čije su koncertne dvorane ispunjavali šećerni šlageri, a ulice studentski prosvjedi izrasla je ne samo britanska kovanica krautrock za sve ono što se događalo na njemačkoj underground sceni, nego i čitav jedan svijet radikalne glazbe i politike. Odrastanje krajem šezdesetih u zapadnoj Njemačkoj nije bila prekinuta nevinost, poput Tarantinova “Bilo jednom...u Hollywoodu”. Ipak je tamo militantna gerila Baader–Meinhof upadala u stanove i prokazivala umjetnike koji nisu bili dovoljno radikalni. Mladi su se sve više okretali protiv njemačkih, ali i anglofonih utjecaja. Ta ekstremna stanja i polarizacije unutar društva odrazili su se na gotovo sve grane umjetnosti. U tim novim, slobodnim formama izrasli su filmaši poput Wendersa, Fassbindera i Herzoga. Kako će reći osnivač prvog berlinskog umjetničkog studija, Hans-Joachim Roedelius: “Zanimao me tad život, a ne umjetnost”.

U Kölnu se 1968. oformljuje i deset godina traje eksperimentalni buldožer, Can (akronim za komunizam, anarhizam i nihilizam), koji čine basist Holger Czukay, gitarist Michael Karoli, bubnjar Jaki Liebezeit i spomenuti klavijaturist Schmidt. On pak s puta u New York dovodi američkog flautista Davida Johnsona, koji neće dočekati ni snimanje prvog albuma razočaran što bend skreće u rock vode. Nesuđeni prvi album “Prepared to Meet Thy Pnoom” odbijen je uz komentar da je neslušljiv. Stoga se “Monster Movie” (1969.) činio kao nešto komercijalniji kompromis, iako je kaotičan i nerijetko atonalan. Singl “Father Cannot Yell” zvuči kao proto punk na dugom tripu s paničnim vokalom Malcoma Mooneyja, koji će ubrzo na jednom od koncerata doživjeti živčani slom i 1970. napustiti grupu kojoj je dao ime. Idući “Tago Mago” (1971.) spada u kultnije fanovske albume s dugim improvizacijama i hipnotičkim učinkom. Singl “Bring me Coffee or Tea” kopa duboko, dublje u emocije i donosi novi vokal japanskog hipija, Dame Suzukija. Zapaženiji uspjeh nastupa tek s “Ege Bamyası” (1972.) i neočekivanim hitom “Spoon”. Zahvaljujući pop-kulturi, ponajprije Andersonovu filmu “Skrivena mana” i Netflixovoj seriji “The Get Downs”, singl “Vitamin C” zaživio je kao mekani, kulerski bezvremenski funky klasik. Čak i kad sviraju baladu poput “She Brings the Rain” s albuma “Soundtracks” (1970.), i ona je u oblaku dima u stihovima: “Magic mushrooms out of dreams”.

Za fino tkanje ponavljanja, elastično i bogato u ritmu s elementima džeziranja zaslužan je jedan od najboljih bubnjara Liebezeit, koji za mnoge glazbene kritičare definira bend. Iako su gotovo svi članovi klasično muzički obrazovani, a neki su bili i studenti avangardnog kompozitora Karlheinza Stockhausena, njihovu glazbu oblikuje slobodno fluidna psihodelija, trans koji prelazi u transcendenciju. Iz tenzije, napetosti iznalazi se smisao, neka pomaknuta ljepota. Na koncertima će tako postavljati važno pitanje ne samo o očekivanjima publike tijekom livea, nego i koliko teatralnosti te trajanja publika može podnijeti da ne bi bila razočarana. Za Canove improvizacijske točke, dugo uvježbavane i promišljene, ključna je spontanost. Nešto što je u suvremenom društvu, ali i umjetnosti općenito postalo stvar prošlosti, jer se od Instagrama do akustičkih sesija na YouTubeu namješta svaki kut i rif pa u tom glumljenju autentičnosti na kraju dobivamo namještenu sliku iz fotoalbuma.

Na temelju tih improvizacijskih liveova počelo je otvaranje Canove arhive za koju je djelomično zaslužan vjerni fan Andrew Hall. Sedamdesetih je sa Sonyjem u hlačama bio na 44 koncerta te sačuvao nekoliko stotina snimaka, većinom loših. “Live in Stuttgart 1975” (Mute Records/Spoon, 2021.) nije nastao na temelju njegovih snimaka, no one itekako omogućuju da se katalog u budućnosti proširi i nadopuni novom arhivskom građom. Prvi live album u 21. stoljeću ne znači da prije nije bilo namjere. Više je bila riječ o okolnostima, odnosno propalim pokušajima zbog tehničkih problema. Sam album nije namijenjen “Vitamin C” mimozama jer minimalističkim pristupom singlovima “Eins”, “Zwei”, “Drei”, “Vier” i “Fünf” odaje funk gradacije, simptomatično eksperimentiranje s ambijentalnim zvukovima, ali i odjeke Milesa Davisa. 

Savršen je za otočke noćne vožnje gdje je lijeva ruka vani na prozoru, a desna povremeno na volanu. Mistika proparana atonalnom godzillom, improvizacija koja ima strukturu, psihodelija koja grli nihilizam, vokal kojeg nakon odlaska Suzukija u Jehovine svjedoke više nema. Furiozan završetak albuma koji daje presjek jednog vremena kojeg je u suvremenoj inačici bilo prog rocka ili elektronike teško pronaći. Osim možda u tragu bubnja i ludila Mikea Portnoyja. Bendova poput Cana danas više baš i nema. S jedinim živućim članom instrumentalista, Schmidtom, kao da se svode završni računi i skida prašina s kolekcije. Njihovu glazbu najbolje objašnjava Czukay u jednom intervjuu: “Nisam znao želim li biti tehničar ili glazbenik. No ono što sam sigurno znao jest da ne želim biti rock glazbenik”. Iako će za sebe reći kako je Kraftwerk taj koji je oblikovao buduću elektro scenu u Njemačkoj, Can nije samo utjecao na zvijeri sedamdesetih, poput Bowieja, nego i na Marka E. Smitha, Radiohead, Portishead, LCD Soundsystem, ali i Kanyea Westa, ako se sjetimo singla “Drunk and Hot Girls”. Publika je u njihovoj glazbi i građenju atmosfere bila nerazdruživi partner. Mirno je sjedila prekriženih nogu ili se lagano njihala. Svaki zvuk od jastuka do lomljenja grančica tijekom šetnje bio je inspiracija. Možda ih u ovim ljetnim noćima na zidiću čeka neka nova publika koja će uz svjetla mobitela potiho pjevušiti: “I was born, I was dead”.