Bila je satima smrznuta pod vodom - dogodilo se čudo!
Ljudska tijela nisu dizajnirana da mogu podnijeti uvjete ekstremne hladnoće - najbolje funkcioniraju pri temperaturi od 37 stupnjeva Celzijusa, uz prilagodbu na desetak stupnjeva više ili manje.
U slučajevima povećane hladnoće ili topline, povećava se pritisak na naše vitalne organe, a tijelo se bori da preživi. Ipak, postoje slučajevi koji graniče s čudima, gdje je tijelo preživjelo nešto što znanost ne može objasniti, demonstrirajući nevjerojatnu volju za životom.
Upravo se to dogodilo 1999. švedskoj liječnici koju je vrlo neobična nesreća dovela na sam rub smrti te joj spustila temperaturu tijela na najnižu koju je ljudsko tijelo ikad iskusilo, a ekipa bistrih doktora brzinskom su je reakcijom vratili među žive, piše Vintage News.
Anna Bågenholm provela je veći dio svog života u Sveučilišnoj bolnici u sjeverno norveškom gradu Tromsø. Radeći kao radiolog izvodila je magnetske rezonance i CT skenove, provjeravala stanje pacijenata i išla u vizite. No, prije gotovo dva desetljeća u istoj je bolnici i sama ušla u povijest - no s druge strane operacijskog stola.
Bizarna nesreća
Dan nesreće bilo je jedno jutro u svibnju 1999, kad je Anna i nekolicina njenih prijatelja završilo sa svojom smjenom, zgrabili su skije te se uputili na obližnju planinu Kjolen. Svi su voljeli skijati i živjeli su u Narviku upravo zbog blizine skijališta. Uvjeti su bili odlični, snijeg puderast, a arktičko sunce je obećavalo odličnu vidljivost dugo u noć.
No, nakon nekoliko rundi spuštanja, Anna je nezgodno zahvatila snijeg i posrnula, izgubivši svoje skije. Nekako je završila ispod smrznutog slapa, lunjajući dezorijentirano. Potom je čula pucanje leda i pljusnula je naglavačke u brzu i hladnu vodu. Sekundama kasnije, njeni su prijatelji posegnuli za njom.
Zgrabili su je za čizme sprječavajući da potone dublje, no nisu je mogli izvući van. Brzo su nazvali pomoć, dok je Anne glavom zarobljena ispod površine leda uspjela pronaći džep zraka dovoljno velik da udahne. Njena je odjeća postala sve teža, namočena vodo toliko hladnom da je bila gotovo zamrznuta. Temperatura njenog tijela se naglo spustila i pala je u nesvijest.
Tako niska temperatura je misterij za znanost
Anne je po svim mjerilima bilo previše hladno. Do vremena kad su se spasioci pojavili s jakim užetom i lopatom za razbijanje leda te je izvukli van, bila je potopljena oko 80 minuta. Nije imala puls, koža joj je bila sablasno blijeda, a zjenice su bile ogromne. Helikopter ju je hitno prevezao u bolnicu. Šef odjela za hitnu pomoć dr. Mads Gilbert bojao se najgoreg budući da je Anna bila ledena, a EKG je prikazivao potpuno ravnu liniju.
Nije pokazivala baš nikakve znakove života. Čak i nekoliko sati izvan ledene vode, temperatura njenog tijela nije prelazila nevjerojatnih 14 Celzijusa.
- Tako niska temperatura je potpuno nepoznato područje za sve nas, a svaki pokušaj oživljavanja oslanjao se na znanje u prethodnim sličnim situacijama, koje su do sada uvijek bile bezuspješne - rekao je fiziolog Kevin Fong.
No Gilbert i njegov tim nisu željeli odustati i donijeli su odluku - nećemo je proglasiti mrtvom sve dok ne bude topla i mrtva. Gledajući hladnoću u svom originalnom obliku, ona označava nedostatak energije. Toplina proizlazi iz pokreta i obrnuto - kad nema jednog nema ni drugog.
Budući da je Anna propala u potok, njeno se tijelo nije imalo vremena prilagoditi, a najbolja moguća opcija je bila ta da se njen mozak brzinski smrznuo, odlazeći u stanje u kojem mu je potrebno minimalno kisika da preživi.
Prema tome, mogla bi oživjeti ako je ugriju. Odveli su je u operacijsku salu gdje su je prikopčali za uređaj srce/pluća, pumpajući njenu krv van tijela kako bi se zagrijala i vraćajući je natrag.
Čuda se događaju
Promatrali su njene znakove života i polako, satima kasnije, temperatura joj se počela podizati. EKG je proizveo zvuk, a potom opet pokazao ravnu crtu.
Opet se čuo BIP, pa tišina. Čekali su. Oko 16 sati tog dana Anneino srce se vratilo u brzinu, stežući i otpuštajući sada toplu krv samostalno. Vođeno njenim oživljenim srcem, ostatak tijela pratio je ritam i počelo zacjeljivati.
Nakon 12 dana otvorila je oči. Bilo je potrebno puno dulje - godine - da bi se mogla micati, hodati i naposljetku ponovno skijati.
No s vremenom, uz pomoć volje i odlučnosti, uspjela je. Gledamo smrt kao samo jedan trenutak u vremenu, no zapravo to je proces. Obično se taj proces dogodi u nekoliko minuta, no hladnoća sve usporava, čak i progresivni nedostatak kisika koji u većinu slučajeva brzo ubija mozak. Kod Anne se umiranje razvuklo na sate, dovoljno dugo da su liječnici uspjeli intervenirati. Iako joj je hladnoća zaustavila srce, paralizirala mišiće i zamrznula živce, očuvala je njen mozak, kome treba zahvaliti preživljavanje.
Mehanizam obrane tijela
Kad god tijelo osjeti da mu vanjski uvjeti "kradu" toplinu, bilo da je riječ o hladnom povjetarcu ili polarnim uvjetima, započinje braniti svoju tjelesnu temperaturu. Budući da hladni zrak odvlači temperaturu, krvne žile u koži počinju se stezati, smanjujući dovod krvi prema nogama i rukama, a zadržavajući da u središtu tijela. To je dobro za preživljavanje, ali ne tako dobro za prste i uši - česte žrtve ozeblina.
Ako takav način konzerviranja temperature nije dovoljan, tijelo započinje proizvoditi temperaturu na jedini način na koji zna - aktiviranje vlastitih mišića. Ako nismo u mogućnosti sami se kretati, započinje drhtanje, prvo prsnih mišića, a potom onih nogu i ruku.
No, ako to mora raditi dulje, samoobrana može biti kontraproduktivna zbog trošenja zaliha energije i ubrzanja rada srca zbog čega je veći rizik infarkta. Ako temperatura nastavi padati ispod 35 Celzijusa, započinje hipotermija - pada krvni tlak, disanje postaje plitko, a kako mozak gubi kisik govor može postati nerazgovijetan, javlja se zbunjenost...
Rani istraživački Arktika nisu imali naziv za hipotermiju, no znali su što je kad bi započela.
- Bez sumnje svatko u snježnoj oluji mora paziti na cirkulaciju u udovima i boriti se sa zamućenim mozgom, inače bi ga to moglo dokrajčiti - zapisao je Robert Falcon Scott u bilješkama sa svoje ekspedicije 1911.
Upravo tada mozak može učiniti lošu situaciju još gorom, pa neki koji pate pod pothlađenosti započinju skidati svoju odjeću, drugi se zakopaju u snijeg i sl.
Jednom kad se smrznemo do smrti - to bi trebalo biti to, zar ne? Ne nužno, otkrivaju rijetki medicinski slučajevi oživljavanja takvih srećkovića.
"Bila je tvrđa od smrznute daske"
Temperatura je iznosila minus 30 stupnjeva Celzijusa u prosinačkoj noći 1980. kada je automobil 19-godišnje Jean Hilliard skliznuo s ceste. Tinejdžerka se vraćala kući nakon posjeta prijatelju, a nosila je kaubojske čizme, kaput i rukavice. Kako je auto bio zaglavljen, odlučila je prošetati do obližnjeg prijatelja, no 15-ak metara od njegovih vrata se srušila.
Wally Nelson ju je pronašao sljedećeg jutra - bila je potpuno smrznuta i čvrsta. Zgrabio ju je za ovratnik i odvukao na trijem. Mislio je da je mrtva jer je bila tvrđa od daske, no vidio je nekoliko mjehurića koji su joj izlazili iz nosa.
Kad je došla do bolnice, puls joj je iznosio 12 otkucaja u minuti. Uspjeli su je utopliti ispod električnog pokrivača, a tijekom sljedećih dana potpuno se oporavila, piše Reader's Digest.
Prekriven snijegom i plav
Justin Smith (25) iz Pennsylvanije izašao je s prijateljima jedne večeri 2016. godine kada je klinički umro. Pili su i uspjeli se odvojiti, a sljedećeg jutra Smith je pronađen bez svijesti na cesti prekriven snijegom i potpuno plav. Cijelu je noć proveo na ledenoj temperature, a nije imao traga ni pulsu ni krvnom tlaku.
Liječnik s hitne dr. Gerald Coleman, nije htio odustati. Njegova logika bila je vrlo jednostavna: morate biti topli da biste bili mrtvi". Dr. Coleman povezao je Smitha sa strojem za dodatnu kisikovu oksigenaciju membrane (ECMO) - on pumpa i oksigenira pacijentovu krv pokrećući srce i pluća.
Smithova temperatura počela se zagrijavati; iako je na kraju izgubio nekoliko nožnih prstiju i dva prsta, Smith je tijekom sljedećih nekoliko tjedana napravio potpuni oporavak. "Kad imate vrlo nisku temperaturu, ona može sačuvati mozak i druge organske funkcije", rekao je dr. James Wu.
Beba u ledenoj kanadskoj noći
U zimi 2001., 13-mjesečna Erika Nordby probudila se usred noći u kući obiteljskog prijatelja. Iako se u krevetu grijala s trogodišnjom sestrom i majkom, Erika je ustala usred noći i izašla u dvorište, u hladnu kanadsku noć noseći samo pelene i majicu.
U 3 sata ujutro njena se majka probudila i shvatila kako kćeri nema kraj nje, a kad ju je napokon pronašla vidjela je da je smrznuta. Kad je došla hitna, borili su se s uvođenjem infuzije u njeno tijelo, a naposljetku su iglu zabili ravno kost noge kako bi direktno ugrijali koštanu srž.
Nakon tretmana zagrijavajućim pokrivačem poznatim kao "Bair hugger" njeno srce je ponovno počelo kucati; dijete je na kraju ostvarilo potpuni oporavak. "Sve dok se dovoljno brzo ohlade, tijelo završava s dovoljno kisika u različitim dijelovima tijela, kao što je mozak", rekao je dr. Allan de Caen, koji je vodio tim na hitnoj službi.
Hibernacija ga spasila
Mitsutaka Uchikoshi, 35, iz Japana, možda je jedini poznati slučaj ljudske hibernacije. U listopadu 2006., Uchikoshi je pao niz strmu planinsku padinu dok je sam šetao kući s posla. Zatim je slomio zdjelicu dok ga je nosio potok. Liječnici vjeruju da je tek dan kasnije izgubio svijest. Nitko nije siguran jer ga nisu pronašli - tek 24 dana kasnije kada su izletnici na naišli na njegovo tijelo.
Temperatura tijela mu je bila samo 22 Celzijeva stupnja, i gotovo nije imao puls. U bolnici je proveo dva mjeseca, gdje su ga liječili od teške pothlađenosti, višestrukog zatajenja organa, te gubitka krvi zbog udarca i prijeloma. No, liječnici smatraju da ništa u njegovom organizmu nije trajno oštećeno.
"Bio je u stanju sličnom hibernaciji, pa su mnogi njegovi organi znatno usporili rad, a mozak mu je pritom bio zaštićen i očekujem njegov sto postotni oporavak", rekao je Uchikoshijev liječnik Shinichi Sato.