Mark E. Smith umro je prije tri godine, a nakon smrti je opet potvrdio status jednog od najutjecajnijih glazbenika na svijetu - za kojeg nitko živ nije čuo. Smith, dakle, nije živ, ali njegova glazba živi, živahno neobična kao i uvijek. Jednom davno stvorila je prvi novi život, onaj post-punka. Smith i njegov bend The Fall pojavili su se kad je londonski i njujorški punk rock bio u punom zamahu, ali su narasli onda kad je punk trebao “ono poslije”. Anarhiju bazičnih pop melodija zasuli su eklektičnom anarhijom vlastitog sounda, stvarajući post-punk u hodu. Post-punk se kao nova vibrantna scena pojavio na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, miješajući još svježe naslijeđe ziherica i irokeza s paletom globalnih, multikulturalnih utjecaja, svime od R&B-a preko industriala i jazza do reggaea i duba. Transformacija punka bila je nužna da bi uistinu bio “not dead”, kao što su vrištali prišivci, a zadržavanjem konfrontacijskog stava, vokalne bahatosti i opuštenosti u pristupu formi, post-punk je ostao dovoljno u duhu izvornog punk rock etosa, a opet dovoljno “post” da se ohrabri pratiti trendove, kao i nešto složenije tehničke inovacije. Gitare su mogle biti glasne i ne pretjerano uštimane, ali ritmovi su odjednom postali kompleksniji, bas se okretao funku i Jamajci, a estetika i poetika nihilizma, poeme o tragediji radničke klase i mukama bivanja običnim čovjekom pomaknute su u zonu visoke umjetnosti. Ukratko, trebalo je znati svirati i pisati pjesme. Više nije prolazilo biti Sid s basom uštekanim u ugašeno pojačalo. Johnny Rotten iz Sex Pistols postao je John Lydon iz Public Image Ltd. Isti ti Sex Pistols su 4. lipnja 1976. nastupili u Lesser Free Trade Hallu u Manchesteru i održali koncert u čijoj su publici bili budući članovi Buzzcocks, Joy Division i New Order. Pa čak i Morrissey. I, naravno, Mark E. Smith. Jednom svirkom Johnny Rotten i ekipa doslovno su posadili sjeme za rast golemog bršljana kulturne povijesti. Smith je, po običaju arogantno samouvjeren, odmah zaključio da može imati puno bolji bend od onoga koji je urlao “Anarchy in the UK” na pozornici. Pa je krenuo to i dokazati.  

Kako je The Fall bio dobrim dijelom odgovoran za post-punk, tako je po zapovjednoj odgovornosti bio kriv i za njegov revival, u glazbenoj povijesti poznat jednostavno kao “post-punk revival”. Dogodio se početkom novog milenija, kad su zvučnici i tad još dominantni mediji radija i CD-a počeli pokazivati znakove umora od new metala i post-Britpopa. Pjesme Interpola, The Strokes, LCD Soundsystem, Yeah Yeah Yeahs i TV On the Radio pojavile su se kao “otpor” dominantnim zvukovima izlaska iz 1990-ih. Post-post-punk revival koji se događa u posljednje dvije-tri godine, dakle već treći dolazak post-punka pod reflektore, nekako se više može nazvati “pokušajem”, jer nema ni približno veliki odjek kao što je imao početkom osamdesetih ili dvijetisućitih - teško je, na kraju krajeva, očekivati da će 2021. gitare kao takve nekome značiti onoliko koliko su nekoć značile današnjim penzionerima. Nove generacije koje su doslovno krenule na fakultete kad je Mark E. Smith umro, okrenule su se rudarenju po prošlosti pa uz pomoć YouTubea dobile priliku uroniti u do sada neviđene dubine i širine vremenske kapsule. Idles i Fontaines D.C. vjerojatno su najpoznatiji u toj novoj gomilici entuzijasta okrenutih utjecajima glazbe svojih roditelja.

Opus The Fall, benda koji je uspio držati ritam od po jednog studijskog albuma godišnje (i tko zna koliko koncertnih), desetljećima je utjecao na svakoga i svašta. S trećim albumom “Grotesque (After the Gramme)”, objavljenim 1980., The Fall ima najpoznatiju postavu i kreće u ono što danas zovemo zlatnim dobom Smithove kreativnosti. Tad nastaje i “Hip Priest” (1982.), pjesma koju je Jonathan Demme koristio za klimaks “Kad jaganjci utihnu” (1991.). “High Priest” je 1988. Smith preradio za potrebe soundtracka baletne predstave pa snimio novu verziju “New Big Prinz”, o čiji su se ritam i bas liniju oslanjali klasici kasnijih indie i pop fenomena, poput hitova grupa Pavement i Blur. Čak i kad uživo gledamo Mikea Skinnera i njegov The Streets, ne možemo se oteti dojmu da je i ovaj momak itekako puno učio od Smitha. Na kraju krajeva, obojicu su nazivali “recitatorima uz dva akorda” - s time da su ovi oblici recitacije nešto malo drugačiji od, recimo, Miroslava Škore ili Đorđa Balaševića. Dva akorda su jedno vrijeme imala i dva bubnjara, faza u kojoj je The Fall razvio jedinstveni groove duboko u rovovima prljavog disca. Tako su nastali “Hip Priest”, kao i cijeli revolucionarni album “Hex Enduction Hour” (1982.). Bilo je i godina kad su bubanj i gitara padali u drugi plan, a veselje eksperimentalne elektronike eksplodiralo kroz Von Südenfed, suradnju Marka E. Smitha s Mouse on Mars. Možda najveći trenutak slave doživio je 2010. gostovanjem na “Plastic Beach”, trećem studijskom albumu Gorillaz. S Gorillaz je dobio priliku zbuniti 80.000 ljudi nastupom na Glastonburyju. Mark E. Smith nikad nije bio potpuno zadovoljan svojim pratećim bendom i stalno bi mu mijenjao postavu. Jednom je rekao da je basist Steve Hanley najbliže osobi koju bi mogao opisati kao bliskog suradnika, čovjek koji je najdulje opstao, čak dva desetljeća. 

Svi ostali bili su mijenjani i odbačeni kao dnevni ulošci. Većina ih nije bila oduševljena što ih se tretira kao zamjenjive udarače instrumenata - Huljić bi ih nazvao parketarima - ali publika je iz toga dobivala konstantnu mijenu i svježinu - Smith je bio epicentar, diktator, despotski lider oko kojega se razvio pravi mali autobusni kolodvor talenata. Ta je simbioza oblikovala četiri faze grupe The Fall: prva se odvijala u sedamdesetima i na samom početku osamdesetih, kao “klasično” doba s dva bubnjara, druga se protegla od 1984. do 1989., kad je s njim zasvirala američka gitaristica, kasnije supruga Brix Smith. Tzv. “Brix Years” opisuju i kao gotički novi val. Treću fazu iz devedesetih Smith je nazvao eksperimentom s “tehno sranjima”, a četvrta je krenula nakon incidenta u New Yorku, kad se na koncertu potukao s bendom, čime je zaradio kaznene prijave i prisilno odvikavanje od alkohola, uz kuru anger managementa. Po tko zna koji put razorio je međuljudske odnose pa opet odveo zvuk u neke potpuno nove teritorije, koji su dominirali opusom novog milenija, sve do Smithove smrti 2018.

U četrdeset godina postojanja The Fall je zamijenio oko 60 članova i imao “samo” jednu poveznicu, čvrsto ishodište u kamenu temeljcu Smithove kreativne vizije, mizantropskoga genija i slobodarskog ludila. Smith je bio “regionalist”, zaljubljen u sjever Engleske i Manchester, iako ne i u glazbenu konkurenciju tzv. mančesterske scene. Ponosio se statusom autsajdera, a u medijima je uvijek tražio priliku da podbode Happy Mondays i Morrisseya, kojega je posebno prezirao. Slavio je sleng i kulturne klišeje radničke klase, gotovo do granica poze, s obzirom na to da je njegov eksplicitni antiintelektualizam bio u potpunom raskoraku s činjeničnim stanjem stvari, ljubavi prema knjigama Camusa, H. P. Lovecrafta, Raymonda Chandlera i Malcolma Lowryja. A opet, volio je mrziti pozere više od ičega. Na meti su se našli svi koji su mu na bilo koji način išli na živce, a posebno oni koji bi se pohvalili kako su se inspirirali njegovim opusom. Pljuvao je po Elvisu Costellu i Joeu Strummeru, kad se Sonic Youth usudio obraditi jednu njegovu pjesmu, Smith je izjavio da bendu treba “ukinuti dozvolu za rock”. Volio je prazniti boce, a ponekad bi to završilo tako da stakleni otpad odluči odložiti na tuđu pozornicu. Poznat je incident iz 2010., kad su The Fall i Mumford & Sons zajedno nastupali na festivalu Electric Picnic. Smith je bio toliko zgrožen ovim engleskim folk rockerima da ih je gađao bocom. Za njega, bili su “hrpetina retardiranih irskih folk pjevača”. Bio je mrgud koji je mrzio puno toga, ali volio je Škote, mačke i njemačku eksperimentalnu rock grupu Can. Smith se ponosio time što nitko nije zvučao kao The Fall, ali u isto vrijeme previše je bilo onih koji su to pokušavali. Radijski voditelj John Peel je savršeno konstatirao: “Uvijek drugačiji, uvijek isti”.

Rođen u radničkoj obitelji, s djedom herojem 2. svjetskog rata i ocem koji je otišao vojsku pokušavajući slijediti obiteljsku tradiciju, Mark E. Smith nije bio zainteresiran za oružje i uniforme. Dugo je trebalo da ga počne zanimati i glazba, što se dogodilo tek s 14 godina, kad je - što objašnjava njegov nekonvencionalni pristup pisanju i skladanju - otkrio Captaina Beefhearta. Nikad nije bio previše popularan klinac. Kao dijete, umjesto da se zabavlja s vršnjacima po parku, ostajao je kod kuće i smišljao igre, kao što je “japanski konclogor”, koju je igrao sa sestrama dok su roditelji bili na poslu, zapovjedajući im dok su one čučale pod stolom. 
Radio je u mesnici, na dokovima, a The Fall je, inspiriran Albertom Camusom i H. P. Lovecraftom, osnovao 1976. u Prestwichu, pet kilometara od centra Manchestera. Već dvije godine kasnije dobio je priliku predstaviti se na kompilaciji “Short Circuit: Live At The Electric Circus”, zajedno s tad mladim Joy Division i The Buzzcocks. I od tada doslovno nije stao. Život i djelo u petoj brzini uglavnom su sjajan materijal za stvaranje mitova. O The Fall je već napisano nekoliko knjiga. Mick Middles je sa Smithom 2003. potpisao biografiju “The Fall”, a onda je Smith objavio autobiografiju “Renegade” 2009. godine. Steve Hanley je svoju “The Big Midweek: Life Inside The Fall” na police stavio 2014. Dave Simpson 2008. potpisuje “The Fallen”, pothvat razgovora sa svim članovima, ma koliko kratko svirali u bendu. Podnaslov je reklamira kao priču o “najluđoj grupi Britanije”. 

U 2021. je stigla i nova knjiga - “Excavate!: The Wonderful and Frightening World of The Fall” Tesse Norton, svježi pogled na fenomen, zbirka eseja i detaljnija analiza utjecaja koji je The Fall, ma koliko se desetljećima nije trudio pretjerano živjeti izvan undergrounda, imao na dobar dio suvremenih playlista. Mark E. Smith umro je sa 60 godina od raka pluća i jetre, a samo nekoliko mjeseci prije smrti viđen je na pozornici kako doslovno do posljednjeg daha grabi mikrofon sjedeći u invalidskim kolicima. Ima smisla ako znamo da je riječ o čovjeku koji je shvatio da “rock and roll zapravo i nije glazba. To je zlouporaba instrumenata u svrhu zatupljivanja osjećaja”.