Biografija manijaka Marka E. Smitha iz kultnog benda The Fall - bio je diktator, despotski lider, divljak...

Mark E. Smith umro je prije tri godine, a nakon smrti je opet potvrdio status jednog od najutjecajnijih glazbenika na svijetu - za kojeg nitko živ nije čuo. Smith, dakle, nije živ, ali njegova glazba živi, živahno neobična kao i uvijek. Jednom davno stvorila je prvi novi život, onaj post-punka. Smith i njegov bend The Fall pojavili su se kad je londonski i njujorški punk rock bio u punom zamahu, ali su narasli onda kad je punk trebao “ono poslije”. Anarhiju bazičnih pop melodija zasuli su eklektičnom anarhijom vlastitog sounda, stvarajući post-punk u hodu. Post-punk se kao nova vibrantna scena pojavio na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, miješajući još svježe naslijeđe ziherica i irokeza s paletom globalnih, multikulturalnih utjecaja, svime od R&B-a preko industriala i jazza do reggaea i duba. Transformacija punka bila je nužna da bi uistinu bio “not dead”, kao što su vrištali prišivci, a zadržavanjem konfrontacijskog stava, vokalne bahatosti i opuštenosti u pristupu formi, post-punk je ostao dovoljno u duhu izvornog punk rock etosa, a opet dovoljno “post” da se ohrabri pratiti trendove, kao i nešto složenije tehničke inovacije. Gitare su mogle biti glasne i ne pretjerano uštimane, ali ritmovi su odjednom postali kompleksniji, bas se okretao funku i Jamajci, a estetika i poetika nihilizma, poeme o tragediji radničke klase i mukama bivanja običnim čovjekom pomaknute su u zonu visoke umjetnosti. Ukratko, trebalo je znati svirati i pisati pjesme. Više nije prolazilo biti Sid s basom uštekanim u ugašeno pojačalo. Johnny Rotten iz Sex Pistols postao je John Lydon iz Public Image Ltd. Isti ti Sex Pistols su 4. lipnja 1976. nastupili u Lesser Free Trade Hallu u Manchesteru i održali koncert u čijoj su publici bili budući članovi Buzzcocks, Joy Division i New Order. Pa čak i Morrissey. I, naravno, Mark E. Smith. Jednom svirkom Johnny Rotten i ekipa doslovno su posadili sjeme za rast golemog bršljana kulturne povijesti. Smith je, po običaju arogantno samouvjeren, odmah zaključio da može imati puno bolji bend od onoga koji je urlao “Anarchy in the UK” na pozornici. Pa je krenuo to i dokazati.