Bio je jedan od najistaknutijih studenata koji se sukobio s vojskom SSSR-a koji je 1956. poslao vojsku za zgazi mađarski ustanak. Imre Mécs bio je star 24 godine kad je jednog dana 1958. iz svoje ćelije, kratko nakon tajnog suđenja, stao vikao prolaznicima zatvorskim hodnikom: "Zbogom momci, ja sad idem u smrt! Recite mojim roditeljima da sam ostao hrabar i uspravan! Živjela slobodna Mađarska!" Narednih devet mjeseci proveo je u ćeliji za osuđene na smrt, da bi ga u veljači 1959. pomilovali na doživotni zatvor, a četiri godine poslije, 1963., i pustili na slobodu. Vlast je, naprosto, posmicala nekoliko revlucionara iz ustanka u Mađarskoj iz 1956., tako da pokaže da se ne šali, a onda ostale u tajnosti oslobađala nakon nekoliko godina.

Mécs je imao tu sreću da se nije našao među onih između 2500 i 3000 poginulih Mađara koji su 23. listopada srušili prosovjetsku vlast u Budimpešti i koji su se od 4. do 11. studenog 1956. borili protiv sovjetske vojske po mađarskim gradovima. Imao je sreću i da se nije našao među onima koje su prosovjetske vlasti osudile na smrt i smaknule kao primjer ostalima, nego među dva puta pomilovanima. Ali je imao tu nesreću da odmah nakon ugušene revolucije nije pobjegao iz Mađarske, nego je pomagao drugovima u bijegu preko Austrije i Jugoslavije.

Kuhati se počelo još 5. ožujka 1953. nakon smrti Josifa Staljina. U većini komunističkih partija u državama istočnog bloka počeli su nastajati reformistički pokreti, pa tako i u Mađarskoj. Već sredinom te godine premijer Mađarske postao je Imre Nagy, istaknuti komunist koji je zemlju poveo novim smjerom socijalizma koji je promovirao. Time se zamjerio Politbirou u SSSR-u i u travnju 1955. prosovjetska struja u partiji u Mađarskoj ga je smijenila. Ali, konzervativci u Partiji nisu razumjeli što se događa u mađarskom društvu. Poljski sindikalisti nasilnim prosvjedom upravo su uspjeli izboriti određene slobode i to isto tražili su i Mađari. 23. listopada 1956. kod spomenika poljsko-mađarskom nacionalnom junaku Józsefu Bemu u Budimpeštu okupilo se 20.000 prosvjednika.

27 godina poslije Razlike između ljudi sa zapada i onih koji su živjeli u komunizmu

Zahtijevali su demokratski socijalizam, ulazak Mađarske u UN, poštovanje ljudskih prava i slično. Do večeri to je bilo već 200.000 prosvjednika, a heneralni sekretar Radničke narodne partije Ernő Gerő zatražio je intervenciju sovjetske vojske. Sovjetska vojska je, međutim, do parlamenta stigla tek sljedećeg dana, tako da je Imre Nagy opet postavljen za premijera jer je stara vlada pala. Četiri dana trajali su ograničeni sukobi pobunjenih studenata, radnika, sindikalista, dijelova pobunjenika iz mađarske vojske protiv Sovjeta s tenkovima. Da bi 28. listopada zavladalo primirje. Mađari, predvođeni partijskim krilom Imre Nagyja mislili su da su pobijedili, jer su se sovjetske trupe povukle u vojarne. No, 4. listopada Sovjeti su se vratili. 1130 tenkova sa 31.550 vojnika sukobilo se s Mađarima.

Sovjeta je poginulo 755, pobunjenika do 3000, još 3000 civila i 11. studenog revolucija je slomljena. S nekolicinom suradnika Imre Nagy je utočište potražio u Veleposlanstvu Jugoslavije u Budimpešti i tamo ga je i dobio. U tom trenutku Josip Broz Tito je započeo vrlo riskantnu igru s pružanjem utočišta pobunjenicima koji su bježali iz Mađarske. Jugoslaviju je to koštalo trenutnog obustavljanja obećanih 250 milijuna dolara kredita od SSSR-a. Kako je hitno postavljeni mađarski premijer János Kádár, odan Kremlju, hitno zatvorio granicu prema Austriji, Mađari su masovno nastojali domoći se Jugoslavije. Ukupno oko 20.000 njih u tome je i uspjelo i Tito se našao u situaciji da, nakon što je preživio hladni sukob s Josifom Staljinom, sada riskira otvorenu vojnu intervenciju Nikite Hruščova prema Jugoslaviji.

Edvard Kardelj je kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije već na početku intervencije vojske SSSR-a u Mađarskoj stao nagovarati veleposlanstva u Beogradu na to da njihove vlade budu spremne prihvatiti Mađare. Do kraja studenog te godine bilo je 560 izbjeglica, da bi potom krenula rijeka ljudi. Smještali su ih prvo u hotele, potom u improvizirane prihvatne centre. Titove vlasti ubrzo su odlučile izbjeglim Mađarima dopustiti slobodno otići u koju god žele zemlju na Zapadu, a koja ih je spremna prihvatiti. Imre Mécs nije bio među njima i još je dobro i prošao što je preživio zatvor sad opet prosovjetskog režima u Mađarskoj iz kojega je pušten 1963.

Srušeni mađarski premijer Imre Nagy, međutim, nije bio takve sreće. Titu se definitivno jest žurilo riješiti problem sa zaštitom Nagyja i suradnika, ali ga nije izručio KGB-u koji je tri dana, s tenkovima sovjetske vojske, opsjedao Veleposlanstvo Jugoslavije u Budimpešti. 22. studenog nove mađarske vlasti pristale su jamčiti Nagyju slobodan prolaz u inozemstvo, ali ga je, istog trenutka čim je napustio zgradu, uhitili agenti KGB-a i prevezli do Rumunjske gdje je proveo u izolaciji sve dok mu konačno sredinom 1958. nisu sudili u Budimpešti, u tajnosti, i na kraju ga objesili.

Kako je sam Hruščov otvoreno govorio, bila je to lekcija drugima kojima bi takvo što palo na pamet, a možda i prije svih Josipu Brozu Titu. Kasnijih godina mnogi su građani država iz istočnog bloka tražili put prema Zapadu preko Jugoslavije. Posebno od 70-ih pa sve do kraja i posebno 80-ih Nijemci iz DDR-a. Dandanas njemački mediji povremeno pišu o uspomenama bjegunaca iz Istočne Njemačke kojima je Titov režim pomogao da se domognu Zapadne Njemačke.