Ne diže pogled sa dokumenata koji su ispred nje, dok sjedi u uredu u Đakovici u Kosovu, i čeka svoj red da se prijavi kao žrtva seksualnog zlostavljanja tijekom rata na Kosovu. Zaposlenici pažljivo ispunjavaju taj obrazac za nju, pomažu joj, nakon prošlogodišnje odluke države da tim žrtvama omogući mjesečnu naknadu. 

Među tim dokumentima je i jedan komad papira, rodni list njezine kćeri, izdan u BiH. Tijekom rata u Bosni 1994. godine ova žena, poznata pod inicijalima F.K., u srpnju 1994. godine silovana je u predgrađu Sarajeva. Imala je samo 16 godina. Tri mjeseca kasnije, ona, njezina majka i sestra utočište su potražile u Peću na Kosovu. Nekoliko mjeseci kasnije preselila se u sklonište u kojem je upoznala jednog Albanca. 

Kasnije su se vjenčali i dok se njezina obitelj s kojom je doputovala iz Bosne vratila, ona je ostala na Kosovu. U ožujku 1999. godine, kada je započelo NATO bombardiranje Jugoslavije njezin najstariji sin napunio je dvije godine. 

Mjesec dana kasnije ona i još jedna žena iz susjedstva prisilno su odvedene u jednu kuću u kojoj su ih silovali, stalno dva tjedna. Njezin je suprug postao član kosovske narodnooslobodilačke vojske i bio je na terenu. Vratila se u BiH, a samo pet mjeseci nakon silovanja shvatila je da je trudna. Svoju je trudnoću skrivala, u tajnosti je rodila u roditeljskoj kući, a zatim se vratila na Kosovo sa svojom novom kćeri nekoliko mjeseci kasnije, piše BIRN.

Kosovske žrtve "JNA mi je ubila sina, pokopala sam ga u dvorištu"

Njezina kći danas je 19-godišnjakinja i jedna od niza djece koja su začeta u takvim silovanjima tijekom rata na Kosovu. Mnogu takvu djecu majke su odbacile, dale na posvajanje ili su odgajane kao siročad. Puno je primjera te djece koja su ubijena ili odrastala u tajnosti, a majke su obrisale bilo kakav trag njihovog postojanja. Tisuće žena bile su žrtve takvog seksualnog nasilja tijekom rata na Kosovu, a nije poznato koliko djece je začeto tom prilikom. 

Držali je dalje od obitelji sve dok nije rodila

Direktorica SOS dječjeg sela, nevladine organizacije na Kosovu koja pruža utočište, brine i educira o napuštenoj djeci Nezahate Salihu kaže kako je organizacija imala mnogo napuštene djece čije majke su bile silovane. 

"Svi su oni posvojeni i svi sada imaju obitelji u ili izvan Kosova. No ne mogu vam dati njihov točan broj", kaže Saliha. 

I dalje je to tema o kojoj se rijetko priča na Kosovu, upravo zbog stigme koju te majke osjećaju i danas. One su osramoćene i rijetko će reći istinu o onome što se dogodilo. 

"To je jako osjetljiva tema, pričati o djeci rođenoj iz neželjenih trudnoća nastalih silovanjem. Na ovaj su svijet došli kao nevina stvorenja, nježna bića, gladna ljubavi a s druge strane imate mlade majke koje ih ne mogu prihvatiti, jer se osjećaju povrijeđeno, uvrijeđeno, nesigurno, odbijeno od drugih, obitelji i društva. Sigurno je da će te majke koje su silovane tijekom rata nositi emocionalne ožiljke cijelog života", naglasila je. 

F.K. ne želi da njezina kći sazna kako je rođena i ne želi puno o njoj pričati. No pričala je kako je dva puta silovana, i da joj je zdravlje gotovo uništeno. Humanitarne organizacije koje djeluju na području Kosova imaju podatke kako je između prosinca 1999. godine i veljače 2000. godine najmanje 100 beba rođeno na Kosovu nastalih u tim silovanjima. BIRN je potvrdio četiri takva slučaja, dvoje djece napušteno je pri rođenju, jedna je majka to rođenje držala u tajnosti, a jedna je dijete ubila nekoliko sati nakon poroda. 

Krajem 1999. godine Veprore Shehu, voditeljica Medica Kosova jednu žrtvu silovanja dovezla je u bolnicu. Imala je trudove. 

"Krajem kolovoza 1999. godine shvatili smo da je jedna od žrtava silovanja, 17-godišnjakinja, trudna, i bilo je kasno za pobačaj. Držali smo je podalje od obitelji, sve dok nije rodila, dječaka. Tada ga je napustila", kaže. 

"Nisam ni znala da sam trudna. Kada mi je liječnik rekao da jesam, htjela sam se ubiti", rekla je još 2017. godine. 

Pet mjeseci nakon rođenja dijete je posvojeno. 

"Nekoliko godina kasnije, vjenčala se i imala djecu, i nikada više nije spominjala svoje prvo dijete", dodaje Shehu. 

Objašnjava kako podatke o broju i tome gdje su djeca začeta u tim silovanjima nije lako pronaći, upravo zbog te stigme koja to nasilje okružuje. Psihologinja Dominique Serrano-Fitamant za UNFPA napravila je procjenu žrtava tog seksualnog nasilja koje su privremeno živjele u izbjegličkim kampovima u bolnicama u Albaniji i Makedoniji nakon što su pobjegle od nasilja. 

U svom izvještaju iz svibnja 1999. godine rekla je kako je mnogim obiteljima bilo nezamislivo i nemoguće zadržati dijete začeto silovanjem. 

"Možemo očekivati veliki broj napuštene djece u sljedećim mjesecima. Pretpostavlja se da će mnoge žene i prekinuti trudnoću", napisala je tada.

Dva desetljeća kasnije kosovsko ministarstvo rada i socijalne skrbi kaže kako ne mogu ponuditi statistiku oko posvajanja djece začete silovanjima. 9. veljače 2000. godine u Prizrenu na Kosovu majka je samo nekoliko sati nakon poroda odlučila napustiti svoje dijete. 

Njezin je otac liječnicima rekao da ona ne može zadržati dijete jer je imala samo 16 godina kada su ju silovali tijekom rata i da je otac njezina djeteta srbijanski vojnik. U svibnju 2000. godine liječnici su apelirali da netko posvoji tu djevojčicu. Jedna od liječnica Fllanza Gjergjizi u rukama je držala djevojčicu Arta i medijima govorila kako bi  djevojčica trebala biti poslana vani na posvojenje jer "nitko ne želi posvojiti dijete začeto silovanjem na Kosovu". 

Bombardiranje Srbije Rat na Balkanu zauvijek je promijenio američku vojsku

Gotovo dvadeset godina kasnije ona i njezine kolege detalje tog slučaj uspjeli su sačuvati u tajnosti. O djevojčici više nisu željeli pričati. 

"Ne možemo vam dati informacije o napuštenoj djeci tijekom 1999. i 2000. godine jer je ta dokumentacija slučajno uništena", rekao je direktor bolnice Afrim Avdaj. 

Prijetila je da će se ubiti ako otkriju da je bila silovana

BIRN je na kraju saznao što se tom djetetu dogodilo. Dijete je posvojeno u Italiji, i osam godina nakon toga poginula u nesreći. Dječak rođen dva dana ranije od nje nažalost doživio je još goru sudbinu. Sestra koja je radila na ginekologiji u javnoj bolnici u Prištini prisjeća se tog jutra u veljači 2000. godine kada je radila rutinski pregled majki i njihove djece. Primijetila je da jedna radi nešto svom djetetu, i da dijete nije dobro. 

Primijetila je masnice na djetetovom vratu i pozvala liječnike i policiju. 

"Očigledno ga je majka pokušala zadaviti no dijete je i dalje bilo živo", rekla je Miftari. 

Dijete je rođeno sasvim normalno, a autopsija je pokazala da je zadavljeno. Majka je rekla da je udana, nosila je muževljevo prezime, i to joj je bilo prvo dijete. Kasnije je otkrila da su je silovali srbijanski vojnici tjedan dana u selu pored Podujeva. Pokušala je abortirati, no liječnici su ju odbili. 

Nije nikome rekla za silovanje jer je strahovala da će je suprug ostaviti. Njemu je rekla da je dijete rođeno prerano. No plan joj je loše prošao kada je netko od osoblja na muževljevo pitanje o stanju djeteta rekao da je porod prošao normalno i da je dijete rođeno nakon 9 mjeseci. 

Žena je odslužila zatvorsku kaznu zbog svog zločina, potvrdila što se dogodilo i rekla "da znate kada ste uništeni i da ništa više neće biti normalno". Rekla je da ako joj se otkrije identitet da će počiniti samoubojstvo. Njezin slučaj potvrdio je i tadašnji direktor klinike, a u travnju 2000. godine Hoxa je negirao da je riječ o tako velikom broju djece. Tada je rekao da nije "točno da je tako puno djece rođeno a začeto u srbijanskim silovanjima". 

Danas pak kaže da je "bilo slučajeva trudnoća i pobačaja no da je bilo teško utvrditi je li i koliko njih je bilo rezultat tih nasilnih trudnoća". 

2018. godine kosovska vlada pokrenula je proces verifikacije koji dopušta ženama i muškarcima koji su preživjeli seksualno nasilje tijekom rata da dobiju status žrtve i zatraže mjesečnu penziju od 230 eura. Ne omogućava daljnje benefite, i ne dodjeljuje status žrtve onima koji su umrli, ili počinili samoubojstvo kasnije. I ništa ne govori o djeci. Proces nije lak s obzirom da je riječ o osjetljivom pitanju, procedurama koje su potrebne i stigmi s kojom se žrtve nose.

Žene za utjehu Ratna silovanja: "Imala sam 12 godina i samo sam plakala"

Voditeljica komisije koja verificira i nadzire te slučajeve Minire Begaj kaže kako su primili 1000 zahtjeva, i pregledali više od polovice njih, no dosada nisu naišli ni na jedan slučaj u kojem je žrtva rekla da je rodila dijete začeto silovanjem. 

"Možda postoje takvi slučajevi ali nitko nam ih nije prijavio. Imamo slučajeve u kojima su dokazivali pobačaje, no vjerujem da bi njihov broj mogao biti puno veći", naglašava. 

Liječnici su tada užurbano radili na liječenju više do 500.000 albanskih izbjeglica tijekom tri mjeseca, među kojima i žrtvama seksualnog nasilja. 

"Od travnja do lipnja 1999. godine obavljen je 71 pobačaj", rekao je Han Baja, ginekolog koji je radio u bolnici u Kukesu. 

U bolnici u Tirani potvrđen je 40 pobačaj u tom razdoblju, liječnicu su liječili stotine žrtava seksualnog nasilja. 

"Vidjeli smo koliko su teško bile ozlijeđene. Neke od njih su imale simptome koje se događaju žrtvama seksualnog nasilja u trenucima kada osobu zlostavlja jako puno ljudi u kratkom razdoblju. I potvrdili smo trudnoće, bez obzira što su jako rijetko o njima pričali", rekla je liječnica Rubena Moisiu. 

Teško je bilo dokumentirati takve slučajeve, naglašava aktivistica Naime Sherifi iz Kosovo Council for the Defense of Human Rights and Freedoms, jer većina žrtva nije se mogla nositi sa činjenicom da su silovane. 

"Imamo dokaze da su silovane žene ostale trudne, ali i podatke o posljedicama pobačaja, posebno onih izvedenih nakon četvrtog mjeseca trudnoće", rekla je. 

Postoje i dokazi o žrtvama silovanja koje su umrle tijekom ili odmah nakon silovanja, a i o onima koji su počinili samoubojstvo, naglasila je. 

Pitanje djece i danas ostaje problem, posebno zato što su i dalje anonimna. 

"Čekali smo 20 godina da se žrtve tog nasilja prepoznaju, da ih država prepozna. U procesu dok dobivaju status, dobile su i glas. No kao i bilo gdje drugdje teško je pristupati pitanju djece začetih silovanjem jer oni su bez glasa", kaže Vlora Nushi, šefica UN-ovog odjela za žene na Kosovu.

O tome kako je nastala njezina danas 19-godišnja kći F.K. više ne želi pričati. 

"Rekla sam što sam mogla. I o tome više nikada ne želim pričati", poručila je, kao i mnoge druge žene, žrtve ne samo ratnih već i drugih silovanja.