Rosa Henson bila je seksualna robinja japanskim vojnicima, godinama. Svoju je priču ispričala 1992. godine, no nije mogla predvidjeti što je potaknula. Gotovo 1000 žena diljem Filipina javno su ispričale svoju priču o vojnicima Japanske carske vojske. koji su ih zlostavljali, iako im je to bilo dosta neugodno iskustvo, i iako su ih javno prozivali, a obitelji govorile da su ih osramotile.
Tužna priča o ženama koje su postale robinje tijekom 2. svjetskog rata , tzv. žene za utjehu, u većini se slučajeva povezuje sa Južnom Korejom, u kojoj se prosvjeduje i zahtjeva reparacija od Japana već desetljećima.
No sve je više i više žena s tim pričama iz drugih zemalja koje su bile pod okupacijom Japana. Na Filipinima su žene odvodili između 1942. i 1945. godine, a po pričama preživjelih, sustavno su ih silovali muškarci, njih stotine.
THROWBACK THURS: Exactly 20 years tomorrow, Lola Juanita Jamot died 31 May 1999 after campaigning for justice with other comfort women. She survived the infamous San Agustin church massacre when Japanese and American troops battled for control of Manila when WWII was about to end pic.twitter.com/06JVlnh7tO
— Lila Pilipina (@Lila_Pilipina) May 30, 2019
Organizacija Lila Pilipina koja govorio u ime preživjelih, zabilježila je gotovo 200 takvih slučajeva na Filipinima. Sada je ostalo samo osam tih žena, među kojima najmlađa ima 89 godina. Preživjele krivcem smatraju njihovu vladu, koja im nije pokazala nikakvu podršku. Japan je naime glavni investitor u Filipinima i njihov glavni donator.
"Lako je razumjeti zašto Japan radi to što radi. No za vladu u Filipinima to je neshvatljivo", kaže Sharon Silva, direktorica Lila Pilipina.
Mnogi strahuju da se njihova borba nije samo zaboravila, već je aktivno izbrisana. Dvije statue koje odaju počast "ženama za utjehu" uklonjene su prošle godine. Prva tijekom građevinskih radova na cesti, no neki službenici rekli su kako njihovo prisustvo zapravo šteti vezama sa Japanom. Japanska ambasada prigovarala je i oko druge statute, koja je ubrzo nakon toga maknuta.
Filipino comfort women outraged over Japanese government interventions in our local affairs, we demand return of the uprooted comfort women statues! pic.twitter.com/pTBOpL9wGC
— Lila Pilipina (@Lila_Pilipina) January 6, 2019
Dokaz je to koliko je duboko seksualno nasilje ugrađeno u ratnu povijest. No i umanjuje snagu koje udružene žene imaju.
"Ova borba još nije gotova", rekla je Silva.
Više od 70 godina nakon rata, i dalje bez ikakve formalne isprike i kompenzacije, ženama je ostalo sve manje i manje vremena.
"Da sam nastavila i dalje skrivati to što mi se dogodilo, imala bi i dalje knedlu u grlu. To nisam mogla prihvatiti", rekla je.
Imala je 12 godina kada su stigli japanski vojnici. Nakon što njezin otac nije mogao dovoljno dobro odgovoriti na njihova pitanja, privezali su ga uz kuću.
"Oderali su ga poput životinje", rekla je.
Njezinu majku su silovali, dva brata prisilili na rad, a dvoje rođaka ubili. Nju i njezine sestre Emeteriu i Osmenu odveli su u svoj garnizon. Dok su ih odvlačili vidjela je njihovu kuću kako gori i čula oca kako vrišti. Nju su odvojili jer je morala liječiti ozljedu. Ubrzo nakon toga došao joj je vojnik Tarasaki i rekao joj da se opere i donio joj odjeću. Te večeri ju je silovao, prisjeća se.
Kada je ponovno vidjela Emeteriu bila je prepuna ožiljaka od gašenja cigareta. Zlostavljali su ih gotovo svake večeri, najčešće jednu pred drugom, i tako tri mjeseca. U trenutku kada su konačno pobjegle, Emeteria više nije bila sva svoja, a Osmenu nikada više nisu vidjeli.
"Ne mogu računati na vladu Filipina. No nastavit ću se boriti, sve dok ne umrem", rekla je.
Njezina vršnjakinja Estelita Dy sjeća se kako je te 1992. godine, kada je čula Henson na radiju, prala rublje. Njezina prva reakcija je bila sramota.
"Pomislila sam kako je trebala šutjeti", prisjeća se.
I godinu dana nakon toga razmišljala je o tome što je čula.
"Možda je Rosa bila u pravu", pomislila je Dy.
Posjetila ih je na adresi koju su spomenuli u eteru i shvatila koliko ima žena koje pričaju te priče o zlostavljanju tijekom japanske okupacije. Dy je isto imala 12 godina kada su ju oteli. Hodala je tržnicom i vidjela japanske vojnike kako odrubljuju glave osumnjičenim gerilcima i bacaju njihova tijela u bunar. Pokušala je pobjeći, no ubrzo je završila u kamionu sa ostalim lokalnim ženama.
Silovali su ju prve večeri kad je došla u taj garnizon, prisjeća se. Pokušala se braniti, no vojnici su ju uhvatili za uši, udarili i pala je u nesvijest. Jedan se prevoditelj sažalio i upozorio ju da se ne odupire, jer bi ju mogli ubiti.
"Zato bi svaki put dok su me silovali, zatvorila oči i plakala", rekla je.
Ostala je tamo tri tjedna, a pobjegla kada su američke snage preuzele područje.
Nakon što su kipovi uklonjeni Dy je rekla kako žene "ne mogu računati" na pomoć predsjednika Rodriga Dutertea.
"On je japanski 'kućni ljubimac'. Mi samo želimo pravdu za štetu koja nam je učinjena", rekla je.
