Bilo je 7.50 ujutro kad su čuvari zatvora JVA Stuttgart otključali vrata ćelije višem pravosudnom tajniku Gerhardu Stollu i kad su ugledali na podu zatvorenika kako leži mrtav. U vratu mu je bila rupa od metka, a njegov identitet je značio da će ova smrt postati svjetska vijest dana, tjedna, možda i mjeseca. Bilo je to prije točno 40 godina, 18. listopada 1977., a mrtav zatvorenik bio je Andreas Baader, vođa najozloglašenije marksističke terorističke organizacije na Zapadu – Rote Armee Fraktion.

Službena verzija bila je da je počinio samoubojstvo. Samoubojstvom je proglašena i smrt njegovog RAF-ovskog kolege Jan-Carla Raspea u ćeliji u istom krilu, kojega su mrtvog pronašli 10 minuta prije Baadera. Sjedio je raširenih nogu na svom krevetu, naslonjen leđima na zid, krvario je iz usta, nosa i ušiju, a pored njega također je bio pištolj. Istog jutra mrtvu su pronašli još jednu RAF-ovku, Gudrun Ensslin, obješenu u ćeliji o kabel zavezan za vrh prozora.

Jedina koja je preživjela "Noć smrti u Sammheimu" 18. listopada 1977. bila je Irmgad Möller, koju su u bolnici jedva spasili da ne umre od posljedica nekoliko uboda nožem u prsa. Njen slučaj već 40 godina vodi se kao pokušaj samoubojstva. Problem je u tome što su se apsolutno najtraženiji teroristi u povijesti SR Njemačke nalazili u tako čuvanom krilu zatvora i pod takvom kontrolom da dandanas postoji niz teorija zavjere o tome da zatočeni pripadnici RAF-a nisu počinili samoubojstvo, nego da su poubijani.

Dodatno je ulje na vatru dolila Irmgad Möller koja i danas, kad ju se pita, javno tvrdi da su im te noći u ćelije upadali komandosi i ubijali ih jednog po jednog. Ona je zbog sudjelovanja u dva bombaška napada i tri ubojstva 1979. osuđen na doživotni zatvor, ali su je na slobodu pustili 1994. kao zatvorenicu s najduljim stažom u Njemačkoj. Priča je dozlaboga nesretna zbog niza razloga.

Danas u Njemačkoj malo tko sumnja da je doista bila riječ o samoubojstvima, i to zato nakon što je Raspe te noći preko također prokrijumčarenog malog radio prijemnika na vijestima doznao da su njemački komandosi GSG 9 u Mogadishuu u Somaliji upravo upali i oslobodili taoce iz Lufthansinog aviona koji su oteli palestinski teroristi, tražeći oslobađanje zatočenih pripadnika RAF-a u Njemačkoj. Raspe je potom, navodno, javio usred noći ostalima, te je potom uslijedilo grupno samoubojstvo.

Christian Klar Uzoran učenik postao je okrutni terorist

Od 1971. do 1993. tri generacije terorista RAF-a pobile su 33 ljudi i izvele su seriju bombaških napada, pljački banaka, otmica, paljevina... Bilo je apsolutno za očekivati da ih vlasti, kad su koga od njih uhvatili, strpaju u apsolutno kontrolirano zatočeništvo. To je bio argument koji je Irmgard Möller poslije stalno izvlačila. Istražitelji samoubojstava utvrdili su da im je oružje i ostale zabranjene predmete prošvercao njihov odvjetnik Arndt Müller koji je zbog toga i osuđen na višegodišnju kaznu zatvora.

Irmgard Möller tvrdila je da on to nikako nije bio u stanju, jer su odvjetnicima čuvari pregledavali njihove spise. Istražitelji su naprotiv utvrdili da čuvari neke spise nisu provjeravali, a i sam Müller na suđenju se nije branio da nije prošvercao oružje, nego da nije znao da u spisima nosi takvo što. Jedan od osnovnih razloga zašto u određenim krugovima dandanas kruži teorija o ubojstvu troje terorista po ćelijama, jest činjenica da su uhvaćene RAF-ovce tada pravosudne vlasti držale u doista kompromitirajućim uvjetima.

9. svibnja 1976. u svojoj je ćeliji obješena pronađena Ulrike Meinhof. U njenom slučaju još i manje ljudi sumnja da je doista riječ o samoubojstvu. Zbog toga što sve upućuje da se ona doista objesila, psihički se slomivši zbog niza stvari. Prvo zato što su je u zatvoru ostalih troje odbacili "kao preslabu". Drugo zato što je zatvorski psiholog unaprijed upozoravao da na nju jako loše utječu uvjeti u kojima je zatočena.

Njena je ćelija navodno bila sasvim bijela, provjeravali su je svakih 10 minuta preko dana, navodilo se da su joj tijekom noći držali u ćeliji upaljeno neonsko svjetlo, da su je noću također provjeravali, navodno je pritom i budivši. Nitko nije imao dvojbi o prirodi onoga zbog čega je završila u zatvoru, bilo je više manje sigurno da joj ne gine doživotni zatvor plus 15 godina. No, uvjete u kojima je bila mnogi su prozivali kao kršenje ljudskih prava, ako ne i torturu.

Iz istih razloga pravosudne vlasti Njemačke prozivali su mnogi i zbog smrti Holgera Meinsa, još jednog zatočenog terorista RAF-a, 9. studenog 1974. RAF-ovci su bili skloni u zatvoru pribjegavati raznim protestima, tako i štrajku glađu. U tome je Meins otišao najdalje i zapravo je umro od gladi nakon 58 dana prosvjeda zbog uvjeta zatočeništva. Hranili su ga, doduše, na silu, ali tako da su mu neko vrijeme unosili u tijelo između 400 i 800 kcal dnevno, a posljednja četiri dana 400 kcal dnevno.

Na kraju je 33-godišnjak visok 183 centimetra imao samo 39 kilograma. Na njegovom sprovodu je kultni njemački 68-ški studentski vođa Rudi Dutschke uzviknuo s uzdignutom pesnicom: "Holger, borba se nastavlja!" Mnogi su mu to zamjerili, tvrdeći da se, inače kao netko tko se zalagao za mirna sredstva klasne borbe, svrstao iza zlodjela RAF-a. Dutschke je, međutim, uzvraćao da je pod "borbom" mislio na borbu za ljudska prava zatočenih.

Ne predaju se Ostarjeli teroristi danas pljačkaju novac kako bi preživjeli

Dutschkea je, inače, 1968. godine pokušao ubiti 24-godišnji desničarski radikal Josef Bachmann. Pucao mu je u glavu i Dutschke je jedva preživio, da bi umro pred kraj 1979., utopivši se u kadi zbog epileptičkog napada kakve je povremeno trpio nakon pokušaja atentata. Ono što je bitno jest da je i sam Bachmann, koji ga je pokušao ubiti, u zatvoru počinio samoubojstvo 24. veljače 1970. Dutschke mu je tada na sprovod poslao buket cvijeća uz poruku da je i on, Bauchmann, samo još jedna žrtva klasnog sustava.

Upravo pokušaj atentata na Dutschkea bio je razlog zašto su se neki mladi Nijemci tada radikalizirali, pa i ušli u RAF. Smatrali su da je Bachmann, mladić zapravo duboko istraumatiziran obiteljskom situacijom u djetinjstvu, i to još u DDR-u iz kojega je na kraju pobjegla njegova obitelj, pokleknuo pod napisima u Das Bildu koji su o Dutschkeu pisali izrazito agresivno. To je tvrdio i sam Bachmann. Jedna koja se radikalizirala smatrajući da je Dutschke sa svojim mirovnim aktivizmom passe, bila je i Ulrike Meinhof.

Bile su to godine užasnih kompleksa i kulminacije mnoge potisnute loše savjestu u njemačkom društvu. RAF-ovo ubojstvo Hannsa Martina Schleyera bio je primjer toga. On je bio predsjednik Njemačkih poslodavaca i Saveznog udruženja njemačke industrije. Moguće je da bi RAF-u na teroristički čin – njegovu otmicu i ubojstvo – bilo dovoljno već i to.

Problem je bio što je Schleyer u Drugom svjetskom ratu bio SS-ov Untersturmführer, poručnik, te što je u Češkoj radio na provođenju arijske politike na sveučilištima, što je bio uključen u organiziranje prisilnog rada. Tako da su naposljetku oni koji su tražili povod da teroriste proglase herojima, to pronalazili u tvrdnjama da su ovi kaznili bivšeg nacista. I to istog onog dana kad su zaredala samoubojstva RAF-ovaca u zatvoru nakon niza pritužbi da ih se drži u nehumanim uvjetima.