Bila je 1973. kad je pomalo žgoljavi student povijesti i fiozofije na Sveučilištu u Heidelbergu odbio poziv na služenje vojnog roka pozvavši se na prigovor savjesti.
“Moja najdublja životna uvjerenja ne dopuštaju mi uzeti u ruke oružje kojim bih mogao drugo ljudsko biće ozlijediti ili usmrtiti”, objasnio je 21-godišnji Christian Klar vojnim službenicima Bundeswehra.
I doista je najdublje vjerovao u to što govori. Samo godinu poslije Klar će pristupiti drugoj generaciji ljevičarske terorističke organizacije Rote Armee Fraktion (RAF), da bi nakon još osam godina divljeg života urbanoga gerilca u Njemačkoj 70-ih bio uhvaćen te uskoro osuđen na pet doživotnih i još jednu 15-godišnju kaznu zatvora zbog osam ubojstava, 11 pokušaja ubojstava te brojnih otmica, pljački i napada.
Još jednu doživotnu kaznu dobio je 1992. nakon što mu je dokazana krivnja za još jedan atentat. Broj žrtava koje je ostavio iza sebe bio je strašan čak i po mjerilima RAF-a.
Tek 2009. Visoki zemaljski sud u Stuttgartu pomilovao ga je i pustio na slobodu nakon 26 godina robije, od kojih je sedam proveo u samici.
Tada je imao već 56 godina, ali se ni tada, kao ni poslije, nije javno pokajao ni ogradio od zločina, nego je razlog za pomilovanje bilo to što je očito proveo dovoljno dugo u zatvoru te je dovoljno ostario da više ne predstavlja prijetnju po društvo u smislu terorizma.
Christian Klar je jedan od najintrigantnijih preživjelih članova RAF-a jer u njegovu slučaju apsolutno ništa nije upućivalo na to da bi se mogao prepustiti ikakvim radikalnim ideologijama.
Rođen 1952. i odgojen u obitelji u kojoj je majka bila nastavnica fizike u gimnaziji, a otac visoki obrazovni službenik na pokrajinskoj razini u Karlsruheu, mladi je Klar kao tinejdžer bio član stranačkog podmlatka FDP-a, njemačke liberalne stranke.
Bio je miran učenik, a onda su se dogodile studentske demonstracije
Pristojan, odličan učenik, odmjeren, smiren i nekonfliktan. Reklo bi se, u zvijezdama mu je bilo zapisano da proživi tipičan život nekoga iz srednje klase, možda i pomalo dosadan, salonski, knjižnomoljački ili čak da izraste u ono što se naziva “dobrim kršćaninom”.
Prvih godina 21. stoljeća, dok su se u njemačkoj javnosti lomila koplja oko toga treba li mu dati mogućnost pomilovanja, njegov stari učitelj iz gimnazije javno je progovorio kakvoga ga se sjeća iz školskih klupa.
“Bio je učenik kakvog se u razredu samo može poželjeti. Imao je izniman osjećaj za pravedno. Bio je pravi moralist”, opisao ga je. Dogodilo se, međutim, to da je studentske nemire iz 1968. Klar promatrao otvorenim očima 16-godišnjaka.
U samo nekoliko mjeseci prvo je policija pretjeranom upotrebom sile na ulici ubila 27-godišnjeg Benna Ohnesorga, razbijajući studentske demonstracije tijekom posjeta iranskog šaha Mohammada Reze Pahlavija, da bi potom desničarski radikal na ulici “sprašio” metak u glavu karizmatičnom studentskom vođu Rudiju Dutschkeu, koji je jedva preživio.
Bila je to Njemačka samo 20-ak godina nakon Drugog svjetskog rata. Posebno je studentima bilo jasno da je procesuiran samo sićušan postotak nacista i SS-ovaca koji su u 40-ima oduševljeno provodili holokaust nad Židovima i Romima te usput ratom odveli u katastrofu i svoj narod i svijet.
Njemačka je u to doba nastojala zaboraviti blisku nacističku prošlost. O tome se jednostavno nije govorilo. A to je značilo da mladim, pametnim ljudima nitko nije smisleno odgovarao na razumna pitanja, a to je uvijek opasno.
Dogodila se i velika koalicija demokršćanskog bloka CDU/CSU i SPD-a, koja je za premijera postavila Kurta Georga Kiesingera.
I čim se pokazalo, a pokazalo se vrlo brzo, da je riječ o čovjeku koji je Drugi svjetski rat proveo kao stručnjak za ideološku propagandu na državnom radiju te da je do kraja rata dogurao do jednog od viđenijih suradnika samog Josepha Goebbelsa, političko stanje u Zapadnoj Njemačkoj trenutačno je otišlo kvragu.
“Zbog nacističke prošlosti sve što je bilo loše uspoređivalo se s Trećim Reichom. Ako ste čuli nešto o policijskoj brutalnosti, to se uspoređivalo s SS-om.
Osnovali su RAF 1970. godine
Trenutak u kojem ste vlastitu zemlju vidjeli kao produžetak fašističke države, davali ste si dopuštenje učiniti bilo što protiv nje”, objasnio je bivši Der Spiegelov glavni urednik Stefan Aust 2008. povodom premijere filma “Baader Meinhof Kompleks” o godinama terorizma RAF-a u Njemačkoj, a koji je snimljen po njegovoj knjizi.
U takvom svijetu Ulrike Meinhof, Gudrun Ensslin i Andreas Baader osnovali su 1970. RAF, da bi im se ubrzo priključilo još osmero članova. I dok je studentski pokret izrastao u pokret Izvanparlamentarne opozicije (APO), neki od osnivača RAFa još od 1968. povremeno su podmetali požare, da bi od 1970. počeli nabavljati oružje.
Sljedećih godina počele su padati i prve žrtve, od 1972. stali su podmetati prve bombe u američkim vojnim objektima i u državnim institucijama.
No već u svibnju te godine većina pripadnika tzv. urbane gerile, ustrojene po uzoru na urugvajske gerilce Tupamarose, pohvatana je i strpana u neprobojni zatvor u Stammheimu u Stuttgartu.
Zbog apsolutne izolacije i neviđenih mjera sigurnosti pod kojima su ih vlasti držale zatočene, Baader-Mainhof skupina, na ionako gnjevnoj lijevoj sceni, stekla je status mučenika.
I Jean Paul Sartre je tražio da odustanu od militantnog ekstremizma
Stoga je u znak prosvjeda 30. listopada 1974. u ured Amnesty internationala u Hamburgu upala skupina od 32 aktivista i zahtijevala prekid “izolacijskog mučenja” zatočenih.
Među njima je bio i Christian Klar, tada 22-godišnjak, koji je snažno emotivno odreagirao, kakvog su ga već opisivali još kao tinejdžera, na sve što je smatrao nepravdom.
On nije bio i jedini koji se iz te skupine ubrzo priključio tzv. drugoj generaciji RAF-a, ali je slovio za jednog od revnijih članova, čak dotle da su ga neki od sudruga po oružju kritizirali kao “povremeno i prerevnog”.
Za nevolju, u studenom 1974. jedan iz prve generacije marksističke terorističke organizacije, Holger Meins, umro je tijekom jednog od brojnih štrajkova glađu.
Romantičnu sliku RAF-ovaca nisu uspijevali razbiti čak ni ljudi poput svjetski popularnog filozofa Jeana Paula Sartrea koji je u prosincu posjetio Andreasa Baadera.
Nije ga uspio privoliti da odustane od militantnog ekstremizma, nego je za Baadera samo mogao primijetiti da je riječ o “prvoklasnoj šupčini”.
Oklop Baaderove karizme nisu probijali ni opisi da je riječ o neiživljenom razmaženom psihopatu, odmalena sklonom delinkvenciji, ni priča po kojoj je Baader platio skupog dizajnera kako bi nacrtao logo RAF-a, ako je vjerovati Stefan Austu, što bi bilo vrlo kompromitirajuće po ikonu ekstremne ljevice.
RAF se raspadao, ali Klar nije odustajao
Christian Klar u to je vrijeme bio ogorčeni student, pripadnik APO-a, te je 1976. s cimerom Günterom Sonnenbergom i svojom djevojkom Adelheid Schulz pristupio drugoj generaciji RAF-a.
Klaru je od početka bilo apsolutno jasno u što se upušta. Prethodno su pripadnici druge generacije u veljači 1975. oteli i tri mjeseca držali zatočenog CDU-ova kandidata za gradonačelnika Berlina Petera Lorenza.
U travnju je šestero terorista upalo u njemačko veleposlanstvo u Stockholmu i započelo talačku krizu, koja se izrodila u ubojstvo dvojice diplomata, intervenciju specijalaca policije, eksplozije i požar. Poginula su dvojica napadača, ostali su se predali, a Andreas Baader je u zatvoru iskočio iz kože od bijesa zbog traljavo izvedene akcije.
U siječnju 1977. Christian Klar je umalo ubio švicarskoga graničara, a kako su se redovi RAF-a osipali, Klar je ubrzo kročio na veliku scenu. U travnju 1977. on, Knut Folkerts, Günter Sonnenberg i Brigitte Mohnhaupt presreli su na semaforu Mercedes glavnog državnog odvjetnika Njemačke Siegfrieda Bubacka i izrešetali ga.
Buback je, naime, 1962. kao sudac izdavao naloge za uhićenja novinara tjednika Der Spiegel zbog “nacionalne izdaje”, vodio je sudski postupak protiv skupine oko Baadera i Ulrike Meinhof, a javnosti je bilo poznato i njegovo članstvo u nacističkoj stranci NSDAP uoči i tijekom rata.
Oteli tajkuna i u zamjenu tražili slobodu za zatočene kolege iz organizacije
U atentatu su poginuli i Bubackov vozač te tjelohranitelj. Potom su 30. srpnja 1977. Klar, Mohnhaupt i Susanne Albrecht upali u stan direktora Dresdenske banke Jürgena Ponta kako bi ga oteli. Ali kako se Ponto počeo otimati, Klar i Mohnhaupt su ga tijekom hrvanja ubili.
Državno odvjetništvo ostalo im je trajna inspiracija pa su 25. kolovoza na središnju zgradu te institucije ispalili raketu. Redom je bila riječ o napadima u kojima je sudjelovao Klar, u pravilu politički motiviranima, ali su usput ginule i “kolateralne žrtve”.
Tako su već 5. rujna iste godine u otmici predsjednika Udruge poslodavaca i krupnog industrijalca Hannsa Martina Schleyera Klar i ostali napadači izrešetali trojicu tjelohranitelja i vozača.
Schleyer im je bio idalna meta jer je u siječnju te godine na televiziji javno priznao da je 1931. kao student pristupio Hitlerjugendu, da je pripadnik SS-a bio od 1933., da je od 1937. bio član NSDAP-a i da je na to ponosan. Za Schleyera se znalo i to da je kao SS-ov Untersturmführer tijekom rata radio na “arijeriziranju” industrije u Češkoj.
Otmičari su u zamjenu za njega zahtijevali oslobađanje zatočenih osnivača njihove terorističke organizacije i nisu pristajali na otkupninu od 15 milijuna njemačkih maraka. Nijedna strana nije popuštala.
U zatvoru počinili sumnjiva samoubojstva po dogovoru
I onda se dogodila noć na 19. listopada u kojoj su Andreas Baader, Gudrun Ensslin i Jan-Carl Raspe u zatvoru u Stuttgartu u odvojenim ćelijama počinili navodna samoubojstva po dogovoru, uz niz vrlo diskutabilnih okolnosti. Baader je, primjerice, u vratu imao dva metka ispaljena iz pištolja za koji nikad nije razjašnjeno tko bi ga prokrijumčario u najčuvaniju ćeliju u Njemačkoj.
A nejasno je ostalo i kako si je metke ispalio s udaljenosti od najmanje 30 centimetara, kako su procijenili forenzičari. Jedina koja je preživjela ubode nožem bila je Irmgard Möller, koja je pomilovana 1994. nakon 23 godine zatvora zbog terorizma i koja do danas tvrdi da je bila riječ o ubojstvima.
Iste noći RAF-ovci, među kojima i Klar, ubili su Schleyera i ostavili ga u prtljažniku Audija u Mülhausenu. Opsadno stanje u Zapadnoj Njemačkoj došlo je do vrhunca i akcije RAF-a postale su sve teže izvedive.
Skupina je sve češće bila u bijegu u inozemstvu i sve više se ograničavala na pljačke banaka. Klar, međutim, nije odustajao ni uslijed gubitka članova, ni nakon što su 1978. Peter Boock, Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann i Rolf Clemens Wagner uhvaćeni u bijegu u Jugoslaviji i pušteni u Jemenu, ni nakon što je 1980. polovica preostalih odustala i preko Stasija prebjegla u DDR.
Klar odobrio rasformiranje RAF-a 1993. godine
U rujnu 1981. Klar je u Heidelbergu za nekoliko sekundi projektilom promašio vozilo u kojem su se nalazili tadašnji zapovjednik 7. armije SAD-a Frederick J. Kroesen, njegova supruga, vozač i pratitelj. Život mu se nakon toga pretvorio u isključivi bijeg pred zakonom.
Pred zakonom je uspio bježati više od šest godina, dulje od svih ostalih članova RAF-a, prije nego što je uhvaćen u studenom 1982. Medijima je bio krajnje zanimljiv i zbog spektakularnih bijegova pred policijom, no ono što javnost nije znala bilo je da je Klar u bijegu obolio od tuberkuloze te da posljednje dane provodi bolestan i polumrtav od gladi.
“Nemojte pucati!”, vikao je policajcima koji su ga naposljetku otkrili u skrovištu u šumi kraj Hamburga. Jedva je stajao na nogama.
RAF je postojao sve do 1993., kad je upravo Klar iz zatvora odobrio trećoj generaciji rasformiranje organizacije. RAF je do tada pobio 34 osobe, sam je imao 21 mrtvog te je prouzročio pola milijarde DEM-a štete. Preživjeli su dobili 26 doživotnih kazni, a osuđeno je i 500 suradnika te 1000 pomagača.
Živi skromno u Berlinu i radi kao dostavljač
Klar se nikad nije pokajao. U TV intervjuu s Güntherom Gausom u studenom 2001. rekao je da “osjećaje rodbine žrtava poštuje, ali ih ne dijeli” te da “se u društvu još štošta mora promijeniti prije žaljenja zbog učinjenog”.
Nasuprot tome, primicao se dobi pred mirovinu, a činjenica je bila i to da je nacistički zločinac Albert Speer, jedan od kreatora holokausta, odrobijao šest godina manje od njega. Argumenti za pomilovanjem prevagnuli su 2009.
Pod svoje ga je uzeo intendant Berlinskog ansambla Claus Peymann, koji je i ranije bivšim RAF-ovcima pomagao vratiti se u društvene tokove. Danas Klar ima 63 godine, živi skromno u berlinskoj četvrti Kreuzberg, a kad ga je sud u Stuttgartu 2011. pozvao kao svjedoka na suđenju Vereni Becker za pomaganje u ubojstvu Bubacka, izjavio je da za život zarađuje kao vozač dostavnog vozila.
To je još jedna rijetkost u slučaju najblaže rečeno sredovječnih bivših terorista RAF-a koji si imaju običaj podebljati kućni budžet predavanjima, knjigama i sličnim uspomenama iz militantne prošlosti.
Tijekom suđenja Becker, Klar je odbijao bilo što reći i bilo je jasno da je apsolutno odan svemu u što je vjerovao u 70-ima, i to istom onom žestinom koju je opisivao njegov učitelj kad se prisjećao Christiana Klara kao tinejdžera oduševljenog borbom za pravdu.
