Ispovijest: Žene i djecu su slali u rat da ginu
Moj je otac znao da smo mi sljedeći.
"Doći će po nas, vidjet ćete", rekao je nakon što je Meles Zenawi, tada premijer Etiopije, 1998. na nacionalnoj televiziji rekao kako Eritrejci nisu dobrodošli.
"Ako Etiopljani kažu da im se ne sviđa boja njihovih očiju, to je to, idu van", rekao je Zenawi.
Te smo godine moja obitelj i ja bili među 75.000 Eritrejaca koji su deportirani iz Etiopije na samom početku dvogodišnjeg rata oko granice, nakon kojeg je uslijedio "hladni rat" koji je završio tek prošle godine u formalnom iskazu mira.
Dvadeset je godina prošlo otkad je konflikt potjerao tisuće obitelji poput moje. No, "antipatija" između Eritreje i Etiopije ide mnogo dalje u prošlost. Tijekom Drugog svjetskog rata obje su države postale bojno polje protiv talijanskog imperijalizma. Nakon rata, UN je donio (uz podršku SAD-a) odluku da se napravi federacija između dvije države.
Međutim 1962. godine Etiopija je aneksirala Eritreju, oduzevši joj jezik, kulturu i moć samoupravljanja. Desetljeće duga borba za neovisnost je uslijedila, i desetine tisuća muškaraca i žena, uključujući mog ujaka, izgubilo je svoj život kako bi Eritreji vratili neovisnost.
Sve sam to naučila poprilično kasnije u životu. Rođena i odgojena u Addis Abebi, Etiopiji, išla sam u katoličku školu i bila posve zaštićena od politike. Načula bih neke stvari oko rata, ali više su me zanimali trendovi i moja prva ljubav. Politika je postala neizbježna kada je Eritreja 1993. postala neovisna.
Jednom, kada sam se vratila u Etiopiju nakon posjete baki i djedu u Asmari, glavnom gradu Eritreje, školski kolega mi je bacio nakfa novčanicu, novu valutu Eritreje, u lice uz povik "to je bezvrijedno". Drugi sam puta vidjela naslovnicu sa slikom žene koju je "objesila" zastava, sugeriralo se da je "ugušena majka Etiopija", a druga je pak na glavi nosila maramu koja je prikazivala staru kartu Etiopije. Prijatelji su me pitali što mislim, jer sam Eritrejka, ali nisam znala kako reagirati.
Nakon odluke Etiopije da će deportirati ljude eritrejskog podrijetla, susjedi su počeli piljiti u naše stvari kao da slijedi nekakva aukcija. Sve ljudi o kojima su se moji roditelji, kirurg i medicinska sestra, brinuli kada im je trebala pomoć. Odjednom smo bili nevjerojatno izolirani.
Bila sam tinejdžerka kada je glasno kucanje na vrata u četiri ujutro potpuno promijenila moj život. Jedan od moje braće i ja gledali smo kroz mutno staklo na terasu ispred ulaza. Dvojica muškaraca i jedna žena stajali su tamo s AK-47 puškama u rukama. Otvorili smo vrata, a oni su zatražili dr. Solomona. Pojavio se moj otac, još u pidžami. Dali su mu minutu da se presvuče, a moja mu je majka dala kaput i gabi - tradicionalni šal - da se utopli, no nije smio uzeti druge osobne stvari. Braća i ja pitali smo vojnike "gdje ga vodite", ali oni su nas ignorirali i odveli mog tatu.
Kasnije smo saznali da je odveden u sabirni centar, skupa s drugim Eritrejcima koji su trebali biti deportirani. Ne samo da je na referendumu glasao za neovisnost Eritreje nego je bio i doktor te profesor na sveučilištu. Četiri dana kasnije, ukrcali su nas u buseve, odveli na granicu te nam je rečeno da izađemo. Tata nas je nazvao iz Adwe, grada na sjeveru Etiopije, kako bi nam rekao da je na sigurnom.
Uskoro je prešao granicu i otišao u Asmaru, gdje nas je čekao. Teški su dani bili ispred nas. Moja su braća odmah otišla u Keniju sa svojim etiopskim putovnicama, no mama i ja smo imali problema sa dokumentima. Iako je moj rodni list pokazivao da sam rođena u Etiopiji, nisu mi dali da dobijem putovnicu jer su mi roditelji rođeni u Eritreji. Umjesto toga, dobili smo privremene dokumente i upute da unutar 10 dana napustimo državu.
Dok smo pripremali odlazak, došli su susjedi. Neki su nudili pomoć, drugi su htjeli otkupiti naš namještaj i auto. Sve što su moji roditelji imali je ili ostavljeno ili prodano. Bankovni su im računi smrznuti, a moj je otac izgubio radno mjesto. Na zadnji dan, objesila sam se na rame najboljeg prijatelja, Eritrejca koji nije još bio prisiljen na izbacivanje. Oboje smo plakali.
Dolazak u Eritreju bio je kulturni šok za mene i moju braću. Dok je Addis Abeba kozmopolitski grad, Asmara je manja i sporija, nije čudno vidjeti koze koje prelaze ulicu. No najprimjetnije je to da su svugdje bili uniformirani vojnici svugdje. Legitimiranje je bilo svakodnevna stvar, posebno da se provjeri da mladi odrade vojsku.
Moj je otac prihvatio posao na medicinskom fakultetu u Asmari, i uselili smo se u minijaturni stan na kampusu. Mama je i dalje radila kao medicinska sestra, a braća su se vratila iz Kenije i upisala na fakultet. Trideset godina rata je otvrdnulo Eritreju, a granica je samo produbila ožiljak. Znala sam koliko smo blizu konfliktu, posebno kada sam, jednoga dana, čula ratni avion da tako nisko leti da su se prozori tresli.
Došla sam u novi razred, i pokušala se asimilirati, ali kulturološke su razlike bile velike. Nazivali su nas "amiche", referenca na talijanske automobile koji su se sastavljali u Etiopiji a proizvodili u Eritreji. Bila sam inače jako glasna, naučena dizati ruku i ponosno odgovarati na pitanja. Ovdje sam se susretala s neobičnim pogledima jer nisu bili naučeni na to da se žene javno izražavaju. Kako sam ja završavala tu školsku godinu, etiopske su trupe napredovale u Barentu, grad 90 milja zapadno od Asmare. Cijela država se mobilizirala, i tisuće srednjoškolaca, poslani su na vojni trening u grad Gahtelay u pustinju.
Tri smo mjeseca spavali u jedva sastavljenim šatorima koji su trgali vjetrovi i vremenske neprilike. Prije zore bi marširali u plastičnim sandalama, ponekada bi iz stopala izvlačili goleme bodlje. Učili smo kako pucati iz AK-47 pušaka, i kako bacati granate. Pješčane oluje prekrivale su nas od glave do pete, i trpjeli visoke temperature. Trudila sam se biti dobre volje pa bih, na upit, pjevala pjesme Celine Dion i Ushera tijekom pauzi. U jednom su me trenutku liječili radi dehidracije. Svake bih noći piljila u nebo i nadala se da ću vidjeti zvijezdu padalicu, znak da netko pazi na mene.
Nakon treninga, sve se to ispostavilo uzaludnim. Etiopsko nadiranje je stalo kada se potpisao mirovni ugovor. Naša "runda" novaka zvala se "mirovna runda", ali hladni rat između dvije države se nastavio sve do ovog ljeta i deklaracije o miru koji su potpisali premijer Etiopije Abiy Ahmed i predsjednik Eritreje, Isaias Afwerki.
Sukob je neke obitelji držao razdvojenima skoro 20 godina. Uz ljude poput mene koji su deportirani, još je negdje sedamdesetak tisuća Etiopljana izbačeno iz Eritreje. Ono što svi dijelimo jest znanje o tome kako su nacionalnost i identitet krhki pojmovi. Rođeni smo u određenoj zemlji i odrastali uvjereni da imamo bazična prava kao građani. Umjesto toga, saznali smo da političari na vlasti mogu izmisliti bilo kakav izgovor da nam oduzmu ta prava - čak i samo radi toga jer im se ne sviđa boja naših očiju.
Ispovijest novinarke Salem Solomon u potpunosti je preuzeta s New York Timesa.