Drugi rat u afričkom Kongu, piše britanski Independent, uključivao je devet država koje su se borile na teritoriju Konga u najkrvavijem sukobu od Drugog svjetskog rata.
Do 2008. godine nastradalo je 5.4 milijuna ljudi, iste godine kada je UN silovanje i službeno proglasio oružjem rata posebno radi toga što se događalo tijekom ovog sukoba.
Dva desetljeća nakon rata seksualno je nasilje i dalje norma u državi. Demokratska Republika Kongo, posebno istok zemlje, nose neslavnu titulu centra svijeta kad je o silovanju riječ.
Svakog 25. studenog je Svjetski dan protiv nasilja nad ženama, a jedan od ciljeva mu je i osvijestiti svijet o globalnoj pandemiji nasilja nad ženama i djevojkama, od nasilja, silovanja, ropstva, nasilnog rezanja klitorisa i dogovorenih brakova na koji su djevojke natjerane.
Žene koje su uspjele preživjeti rat trude se spriječiti brutalnosti i nasilje koje se nadvijalo nad njihove živote.
Posljedice konflikta "prelile" su se daleko van granica države koja je veličine dvije trećine Zapadne Europe, a muškarci su se kućama vratili "nabrijani" od rata, često bolujući od PTSD-a, a mnogi su domovi i doslovno uništeni.
Žene koje su preživjele rat, koji je formalno trajao do 2003. godine, od tada žive u potpunom siromaštvu, a sada su progovorile što je rat učinio njihovim životima 20 godina nakon početka.
Claudine, iz Ruande, koja graniči s Kongom, imala je samo 13 godina tijekom genocida u zemlji 1994. godine, kada je njezin otac ubijen. Nakon genocida njezine je sestra umrla nakon što se razboljela, a ona je bila prisiljena udati se za sestrinog udovca sa samo 16 godina. On je imao šezdesetak i stalno ju je silovao.
"Moj je otac ubijen tijekom genocida, zato jer je skrivao Tutsije. Mama i ja smo preživjele jer smo se sakrile u vrtu", ispričala je.
"Udana sam sa 16, a muž me uzeo na silu. Nismo znali da je HIV pozitivan, nitko nikome ništa nije rekao", kaže Claudine.
"Bilo mi je teško. Pobjegla sam u tetkinu kuću, ali došli su po mene. Svi su me tjerali na taj brak". Godine 1998. kada je Drugi rat u Kongu započeo njezin je usvojeni sin (sin njezine pokojne sestre) ubijen od strane gerilaca, a ona je oteta.
"Uzeli su me i htjeli su me ubiti. Moj je muž platio da me se vrati iz šume", ispričala je. Prisjetila se i kako je sretan njezin usvojeni sin bio na dan kada je ubijen. Bio je odličan u školi i vraćao se s knjižicom, ponosan na ocjene.
"Erik je razapet negdje u šumi, samo zato jer je prolazio ulicom", kaže. I danas nemaju pojma gdje je tijelo niti tko je točno to učinio.
Ostala je traumatizirana kada je saznala da je HIV pozitivna. Otišla je na testiranje jer je čula glasine da joj je suprug HIV pozitivan. On je kasnije od toga i umro.
"Otišla sam kući i pitala ga "zašto si mi lagao, zašto si to skrivao od mene". Htjela sam se samo sakriti i više nikada ne razgovarati s ikim", kaže.
Sada je aktivistkinja u društvu, koja otvoreno govori o hororima HIV-a. Ide po školama, i posebno se obraća djevojčicama.
"Nekada, našu bi djecu maltretirali u školi ako su im roditelji HIV pozitivni. Djeca nisu htjela sjediti sa njima, vraćala bi se kući u suzama", prepričava.
Lucie, koja je također preživjela rat, razvela se od supruga koji ju je tukao i varao je i na kraju je ostavio radi druge žene.
Dijelili su mali butik, ali kada su se razveli, on je rekao da ona više nema prava na ništa, već da sada njegova nova supruga ima na to prava.
Sada 39-godišnjakinja rekla je kako je jako teško uvjeriti nadležne da je bilo i zlostavljanja u obitelji. To dokazuje i primjerom rođakinje.
"Mlatio ju je suprug, ali kada je otišla na policiju, poslali su je u neki centar. Tamo su je tražili dokaz poput snimke telefonom, što ona nije imala", kaže Lucie.
Ancille, sada 47-godišnjakinja, izgubila je muža tijekom rata 1998. i ostala odgovorna za cijelu obitelj, koja je uključivala i malo, ali jako bolesno dijete koje nitko nije mogao dijagnosticirati.
Obitelj njezinog supruga potjerala ju je sa zemlje.
"Tijekom rata moj je muž samo nestao, nismo imali pojma o tome gdje je. Nismo znali je li umro ili je još uvijek živ negdje. Pretpostavljamo da je mrtav", rekla je.
"Imala sam malo dijete koje je oboljelo, nitko nije znao zašto polako postaje deformirano. Vodila sam ga u nekolicinu bolnica, ali bilo je sve gore. Liječnici su mu odrezali ruke i noge, onda je oslijepio, a ja sam se morala brinuti o njemu", prepričava.
Muževljeva je obitelj željela da se uda za brata od muža i bude mu druga žena, ali uspjela se toga spasiti jer nije bilo definitivnih dokaza da je suprug mrtav.
"Iskoristili su me. Prodali sve što imam. Kad sam kupila kravu, oni bi je prodali jer nisam znala svoja prava", kaže.
Danielle Spencer je savjetnica protiv nasilja pri ActionAid UK koja kaže: "Mnoge su žene i djevojke preživjele prvo genocid u Ruandi, a onda Kongo. Izložene su kategorijama nasilja koje su nama potpuno nezamislive".
"Nasilje protive žena i djevojaka naraslo je prije genocida i ratova koji su uslijedili, i UN sada propagira kako su to rani znakovi nadolazećeg rata. Također znamo da u doba sukoba žene i djevojke proživljavaju višestruko nasilje od strane poznatih, ali i nepoznatih muškaraca - članova obitelji ili vojnika", kaže Spencer.
Svemu tome pozitivno ne doprinosi niti siromaštvo, rat, spolna nejednakost, stres, traume itd...
"No, korijen je svega toga nejednakost spolova, i tog se moramo uvijek sjetiti. Ako se ne obračunamo s korijenskim problemima koja se zbivaju u doba rata, žene neće biti na sigurnome niti u miru".
