Sud u Beogradu osudio je nekadašnju vojnikinju, Srpkinju iz Bosne Ranku Tomić na pet godina zatvora radi mučenja i ubojstva 18-godišnje bosanske medicinske sestre, Karmen Kamenčić, u u srpnju 1992 godine tijekom rata u Bosni.
Slučaj je neobičan radi brutalnosti njezinog zločina ali i činjenice da su i žrtva i zločinac - obje žene.
Prema optužnici članovi jedinice Ranke Tomić uhvatili su Kamenčić i odveli u u grad Radić. Tomić je tamo naredila Kamenčić da skine sa sebe svu odjeću, plazi po podu i iskopa vlastiti grob.
Ona i drugi članovi jedinice tukli su je letvama, odrezali joj kosu, iskoristili nož da urežu križeve u kožu glave i donjih leđa, te onda odrezali donji dio ušne resice.
Uz to je i gurala glavu žrtve u kravlji izmet dok ju je udarala lopatom i tjerala da pjeva srpske pjesme.
Napokon, na kraju svega, tinejdžerku je smaknula druga osoba iz jedinice.
Većina ispovijesti, priča i suđenja iz ratova devedesetih samo spominju žene kao žrtve, i to civilne žrtve. No, mnoge žene se jesu priključivale vojnim jedinicama. Točni brojevi nisu poznati, no u armiji Bosne i Hercegovine, koju su vodili Bošnjaci, bilo je barem 5.360 žena, od kojih su neke ratovale, a neke bile zadužene za logistiku.
Suđenja poput ovog Ranke Tomić pokazuju kako i žene mogu počiniti zvjerstva.
Biljana Plavšić, nekadašnja predsjednica entiteta Republike Srpske, bila je i ostala jedina žena optužena i osuđena od strane Tribunala u Hagu.
Plavšić je optužena za provođenje politike genocida, eksterminaciju, ubojstva i niz drugih zločina. Pamti ju se i po tome što je priznala kako je progonila ne-Srbe po političkim, etničkim i vjerskim kriterijima. Osuđena je na 11 godina zatvora.
Kaznu je odradila i kada se vratila u Beograd više je puta ponovila kako je zapravo nevina te je to sve učinila da dobije manju i kraću kaznu.
Profesorica Jelena Subotić sa Georgia State sveučilišta u Atlanti kaže kako akademski rad pokazuje kako se ženski ratni zločinci najčešće sasvim drugačije doživljavaju i tretiraju tijekom i poslije suđenja.
"U slučaju Biljane Plavšić, međutim, interesantno je jer je teško odrediti do koje mjere je njezin topli doček u Srbiji i Republici Srpskoj bio rezultat toga što je žena ili što je Srpkinja", kaže Subotić.
Plavšić je osuđena od strane internacionalnog tribunala, što je vrlo rijedak fenomen. Na primjer ICT nikada nije digao optužnicu ili osudio ženu u svojoj povijesti. Na njihovoj je listi jedino Simone Gbagbo, nekadašnja prva dama Obale Bjelokosti.
Nju se traži radi navodnih zločina protiv čovječnosti tijekom perioda nasilja (nakon izbora) u toj zapadnoafričkoj državi 2011. godine, a zločini uključuju ubojstva, protjerivanje i seksualne delikte.
Ima nekoliko primjera žena koje su na sudovima svojih država (nekadašnjih jugoslavenskih republika) osuđene, iako se to ne da niti usporediti s brojem muškaraca osuđenih za ratne zločine.
Maja Bjeloš, istraživačica pri jednom beogradskom centru za sigurnost, kaže kako "žene nisu imale komandu niti političku odgovornost".
"Bile su ponajviše terenci u specijalnim jedinicama, davale logistički suport i tako dalje", kaže Bjeloš.
Jedna od rijetkih kojoj je suđeno za ratne zločine u Srbiji je Nada Kalaba, koja je osuđena na devet godina u zatvoru radi zločina počinjenih na Ovčari u Hrvatskoj.
Kalaba je bila među 18 ljudi optuženih za sudjelovanje u zločinima preko 200 hrvatskih zatvorenika na Ovčari kraj Vukovara nakon što je grad pao u ruke Srbima 1991. godine.
U Hrvatskoj ima više primjera žena osuđenih radi ratnih zločina.
Slađana Korda je in absentia osuđena u Vukovaru na osam godina zatvora radi zločina protiv civila. Bila je bio srpske paramilitarne jedinice koja je bila zadužena za ubojstva, fizičko zlostavljanje i pljačkanje ne-srpskih civila Vukovaru tijekom zime 1991. godine.
Ivanka Savić, civil iz Vukovara, osuđena je također u Vukovaru na četiri i pol godina u zatvoru radi ratnih zločina protiv civila. Prema presudi, Savić nije bila članica neke naoružane skupine, ali je 1991. i 1992. prijavljivala Hrvate srpskim vojnim jedinicama.
Savić je također participirala u zastrašivanju, zlostavljanju i progonu Hrvata koje je prethodno prijavljivala. Osuđena je 2004. godine, kada je imala 77 godina.
No, najveći broj presuda i suđenja koja još traju, a da su u pitanju žene mogu se pronaći u Bosni i Hercegovini.
Azra Bašić, Hrvatica, osuđena je na 14 godina u zatvoru radi zločina nad srpskim civilima u Derventi 1992. Izručena je Bosni i Hercegovini iz SAD-a gdje je pobjegla nakon kraja rata.
Tijekom rata Bašić je imala nadimke poput "Azra dva noža" i "Krvava Azra" radi okrutnosti njezinih zločina.
Preživjeli koji su bili u logorima pod njezinim zapovjedništvom svjedočili su kako ih je Bašić tjerala da ližu krv s vojnih čizama pritvorenika koji su bili ubijeni, da jedu jugoslavenski novac, ljube hrvatsku zastavu i pužu preko staklenog poda.
Urezivala je slovo "S" na žrtve noževima, i stavljala sol na njihove rane te ih tjerala da ih ližu, udarala ih u genitalije te im prijetila obrezivanjem.
I na drugim su suđenjima bila svjedočenja koja govore da su tijekom rata u Bosni počinjena gotovo nevjerojatna zvjerstva.
Albina "Nina" Terzić, također Hrvatica i članica obrambenog vijeća, osuđena je na tri godine zatvora jer je fizički maltretirala civile u logorima u Odžaku i tjerala ih na međusobne spolne odnose. Jedan je svjedok rekao kako ga je Terzić natjerala da siluje mentalno bolesnu zatvorenicu.
Monika Karan Ilić je dobila kaznu od četiri godine radi mučenja ne-srpskog stanovništva 1992. godine, a prozvali su je "čudovište dječjeg lica" jer je tada imala samo 17 godina.
Na sudu su preživjeli govorili o okrutnosti njezinih zločina, koji uključuje stavljanje kiseline na otvorene rane, klanje zatvorenika sa slomljenim bocama i seksualno zlostavljanje.
Marina Grubišić Fejzić još je jedna od niza žena osuđenih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Dobila je kaznu od pet godina zatvora radi zlostavljanja bosanskosrpskih zatvorenika u Dretelju kraj Čapljine 1992. godine, ali i dalje inzistira kako je nevina.
"Kako se osjećam kao žena koja je ratna kriminalka, pitate me? Ne smatram se ratnom zločinkom", rekla je za BIRN iz zatvora u Tuzli gdje odrađuje kaznu.
"Ponosna sam na sebe jer sam bila na položajima na kojima se muškarci nisu usudili biti. Ponosna sam jer sam se borila za to da mi ne oduzmu domovinu", nadodala je.
Priznaje kako je vidjela zlostavljanje zatočenika u Dretelju, ali tvrdi kako nikada nije sudjelovala u premlaćivanjima.
"Žao mi je tih ljudi, ne kažem da nisu patili i to sam rekla i sudu. Bili su mlaćeni dan i noć, ali ja nisam bila zadužena za njih i nisam bila u poziciji da ih pustim", kaže.
Svi ti slučajevi jasno pokazuju kako su žene i više no sposobne postati ratni zločinci, iako ih javnost nije naučena gledati u to ulozi.
Bjeloš objašnjava kako se rat vidi kao "muški posao".
"To su sve pozicije koje su povjerene muškarcima, generalima i institucijama koje vode muškarci. Aktivna uloga žena u oružanom sukobu je zanemarena i umanjena na ulogu žrtve", kaže.
U međuvremenu slučaj Biljane Plavšić pokazuje da i žene osuđene za ratne zločine koje su imale visoke pozicije, da se i njih tretira drugačije nego muškarce u istim situacijama.
"Postoji duboko patrijarhalno uvjerenje da, kao žena, onda nije ipak stvarno mogla biti odgovorna, dakle sigurno nije mogla implementirati politiku koja je vodila ka genocidu", kaže Subotić.
"Radi toga kako se žene i dalje doživljavaju u našim društvima ostavština Biljane Plavšić biti je ona "bake", a ne "arhitektice genocida" kojeg je gradila na svojoj mržnji i predrasudama", dodaje.
Žene jesu, naravno, češće žrtve negoli zločinci, ali od Plavšić nadalje, sudske presude nastavljaju ukazivati na to da ratni zločini nisu isključivo u domeni muškaraca.
Članak u potpunosti preuzet s Balkan Insight
