Osmijeh na licu koji izaziva nostalgičan val za osamdesetima nikad mi pretjerano nije pristajao. Blještavilo, sintesajzerski val koji su nosili Erasure, Information Society, New Order, Depeche Mode ili Pet Shop Boys sadržavao je utješno jednolični ritam i ljepljivi hedonizam prijemčiv plesnom podiju nekadašnje Jabuke. No sama formulaičnost i inzistiranje na hitovima, pa i stalno referiranje na zlatne dane u suvremenoj pop kulturi, od prošlosti su napravili reciklažno dvorište. Stalnim podcrtavanjem radost se troši, no generacije oslobođene okova tradicionalnog društva u toj su jednostavnosti neona pronalazile slobodu kad bi Andy Bell zavapio: “Broke my heart now I’m aching for you”. Napisati hit nije bila stvar velikih dubina. Osluškivati duh vremena te ga upakirati u jednostavnu, a opet dinamičnu dizalicu učinio je Erasure jednim od najvećih zvijezda s kraja osamdesetih i početka devedesetih. U četrdeset godina na sceni pjevali su o postindustrijskoj Velikoj Britaniji (o slomljenim staklima po kojima kaska uspavana monarhija nakon Margaret Thatcher još se piše i govori), izgubljenim i promašenim ljubavnim susretima, ali i homofobiji.

Osnovani u Londonu 1985. nakon oglasa u novinama koji je dao tad već proslavljeni Vince Clarke (Depeche Mode, Yazoo) s pjevačem Bellom postaju duo. Njihova prva zajednički napisana pjesma ‘’Sometimes’’ s albuma ‘’The Circus’’ (1987.) postaje hit. Pet albuma dosežu vrhove britanskih top ljestvica, dok se u razdoblju od 1986. do 2007. čak 24 singla nalaze u Top 40. Bell vrlo rano izlazi u javnost kao gay, 2004. objavljuje i da je HIV pozitivan, a to im zatvara vrata američkog tržišta istodobno ih čineći iskrenijim i beskompromisnijim unutar šljokičastog balona zadimljenih dvorana. Nižu se ‘’Stop!’’, ‘’Blue Savannah’’, nešto ozbiljnija i zahtjevnija ‘’Drama’’, ‘’Love To Hate You’’, ali i ‘’A Little Respect’’, prisutna u originalu i obrada kao dijelom soundtracka mnogih romantičkih komedija. Nižu se usponi i padovi. Suludi intervjui i kajanja. Neprepoznatljivost i anonimnost. Pritom nema odustajanja. Izdaju ukupno 19 studijskih albuma, od čega dva objavljuju u protekle dvije godine. Flambojantni, uronjen u prošlost ‘’The Neon’’ (Mute, 2020.) nakon 26 godina u vrhu je britanske top liste. Pjesma ‘’Shot a Satellite’’ otvara se sa zrelijim Bellovim vokalom, ispeglanijom produkcijom, ali i izravnom posvetom svemu što su dosad napravili. Spaja se analogno i digitalno, senzualno i snažno. Dobrodošlica za vjerne fanove.

Ako nas je ‘’The Neon’’ vratio na početke s čistim zvukom sintesajzera, onda nas je ujedno odvratio od tromosti ‘’World Be Gone’’ (Muse, 2017.), koji je nagoviještao moguću egzistencijalnu krizu. Erasure je prilično svjestan vlastitog mjesta u glazbenoj povijesti, stoga ni ne čudi tematsko sazrijevanje (u ljubavi su na zadnjim albumima posvećeniji i trajniji), ali i sklonost eksperimentiranju koje je obilježilo zadnji, apokaliptični disko zvuk s ovogodišnjeg ‘’Day-Glo (Based on a True Story)’’. Bladerunnerovska atmosfera narančastih zalazaka sunca s tek malo vokala i riječi podsjeća na izlet u minimalistički elektro. Otvaranje s toplo-hladnom ‘’Based on a True Story’’ zacrtava smjer - Enya i Enigma kao da su se spojili s mračnjaštvom Vincea Clarka. Pomalo svemirska balada ‘’The Conman’’ s autotuneom zaziva slobodu jekom i poziva na preuzimanje inicijative - ustani i reci vlastito mišljenje, zauzmi se. Jedina baš plesna stvar jest uglavnom instrumentalna, nabrijana i moćna ‘’Inside Out’’, prikladna za kasne sate na šljunku neke plaže dok umire ljeto. Jedina očekivana stvar na albumu bez ijednog singla jest ‘’3 Strikes and You’re Out’’, u kojoj prvi put čujemo nešto više teksta i glasa, ali dobivamo prepoznatljivu lirsku erotiku.

’’Day-Glo (Based on a True Story)’’ kao da rastavlja i ponovno na posve drukčijim temeljima sastavlja prethodnika ‘’The Neon’’. Igra s remiksevima nije potrošena, odvodi ih u neke posve druge pravce. Ali i jasno daje do znanja kako je izolacija uzrokovana koronom uzela svoj danak. Višak vremena, odvojene i nalijepljene sekvence mijenjaju glazbu iznutra. Čine je manje zajedničkim trudom, a više eskapizmom i načinom preživljavanja iako su iza dua 25 milijuna prodanih ploča, vrtuljak pobjeda i poraza te osigurana mirovina. Za neke su Erasure oduvijek imali fino naznačenu dubinu i solidarnost u tekstovima, za druge su bili tipični zabavni proizvod vremena koji je iskorištavao potrebne elemente za željeni kolačić uspjeha. Uskrsnuli su Abbu coverima kad je bila sve samo ne popularna, donijeli su dašak lakoće turobnim vremenima, mekano su podsjećali da otvorimo oči kad smo to odbijali. Utrživost nostalgije, kao i stalna glad, pa i tvrdoglavost publike, koja će rijetko zagaziti izvan poznatog terena, učinila je stvarne pionire tog zvuka mnogo prašnjavijima nego što oni zapravo jesu. Da, ispod čudnog novog Erasurea ponovno ćemo u komentarima čitati iste stari stvari. Prošlost gledamo ružičastim naočalama dok naši nekadašnji idoli sazrijevaju. I uče nas da iako šljokice brzo izgube sjaj, nikako nisu za otpis.